Bože Vukušić: Lista suradnika KOS-a u Zagrebu po Radojčiću
Pored spomenutih suradnika KOS-a, Radojčić je naveo ime još jednoga ‘prebjega’ iz Hrvatske u Srbiju – Dragice Knežević, nekadašnje osobne tajnice Ivice Račana
{jathumbnail off}Radenko Radojčić, navodeći imena najvažnijih suradnika ‘vazduhoplovnoga’ KOS-a u Zagrebu, u svom je iskazu tijekom ožujka i travnja 1994. što ga je davao službenicima SZUP-a MUP-a RH, uvodno rekao: ‘Ja bih pokušao na jednom mjestu, u nekom logičnom slijedu, prezentirati sve meni poznate podatke indikativno-operativnog značaja, uz objašnjenje porijekla takvih podataka, a koji ukazuju na vezanost pojedinih osoba sa službom sigurnosti bivše JNA.
Naravno, pri tome ću pokušati što detaljnije prezentirati porijeklo podataka, navezanost neke osobe uz službu sigurnosti bivše JNA, te prosuditi karakter i sadržaj te veze.’
Da bismo bolje razumjeli razinu KOS-ove infiltracije u strukture tadašnje vlasti, najprije ponovimo imena nekolicine suradnika ‘vazduhoplovnoga’ KOS-a koji su razmjenom ili bijegom završili na neprijateljskoj strani, u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini: Slavko Malobabić, glavni ‘labradorovac’, šef kabineta trojice predsjednika CK SKH Mike Špiljka, Stanka Stojčevića i Ivice Račana, Branko Traživuk, šef Drugoga odjela u sjedištu SDS-a u Zagrebu, Milan Grković, šef sigurnosti u Hrvatskome saboru, Pajo Časić, šef voznoga parka u Stručnim službama Hrvatskog sabora i Vlade RH, Ljubica Tintor, visokorangirana službenica Hrvatskoga sabora i ljubavnica glavnoga čovjeka mreže KOS-ovih suradnika u Zagrebu potpukovnika Ivana Sabolovića (a bila je navodno miljenica i Slavka Goldsteina), Mane Malobabić, zaposlenik MUP-a RH (inače brat Slavka Malobabića), Milan Martić, bivši milicajac u Zadru (i kolega nekadašnjega hrvatskog pomoćnika ministra policije Joška Morića, popularno zvanog ‘Cigo’); Miroslav Studen, službenik Centra SZUP-a Zagreb, koji je za vrijeme Jugoslavije često kontaktirao s ‘atomskim’ stručnjakom Hrvojem Šarinićem (danas reaktualiziranim zbog istraga o navodnome kriminalu u privatizaciji solinskog ‘Dalmacijacementa’), ostali službenici Centra SZUP-a Zagreb Srećko Ožegović (danas navodno službenik tajne službe Republike Srbije), Mile Vasiljevski (danas navodno službenik tajne službe Republike Makedonije)…
Bivša tajnica Ivice Račana
Pored spomenutih suradnika KOS-a, Radojčić je naveo ime još jednoga ‘prebjega’ iz Hrvatske u Srbiju – Dragice Knežević, nekadašnje osobne tajnice Ivice Račana. Za nju je Radojčić rekao: ‘Iselila iz Zagreba 1993.g. U Beogradu se smjestila privremeno kod Bosiljke Rajković, tel: 670-249. Zaposlila se privremeno u firmi, što su je osnovali bivši komunisti u Beogradu. U Beogradu, Dragica poznaje širok krug veza. Inače, rodom je sa Banije.’ Ponovimo imena i nekolicine već spominjanih suradnika KOS-a s Radojčićeva popisa koji su ostali živjeti u Hrvatskoj: Drago Dmitrović, posljednji sekretar Predsjedništva CK SKH; Željko Pavlović, šef kabineta Milke Planinc dok je bila predsjednika CK SKH i Ante Markovića dok je ovaj bio predsjednik Izvršnoga vijeća Sabora SRH, Veljko Mihovilović, zadnji tajnik republičkoga Savjeta za zaštitu ustavnog poretka pri Predsjedništvu SRH, Kolja Družić, posljednji šef zagrebačke Udbe, Andrija Pavić, šef MUP-ove ambulante u Šarengradskoj ulici… Neki već spominjani s toga popisa nastavili su igrati vrlo važnu ulogu u javnome, političkom i gospodarskom životu Hrvatske: Goran Radman, aktualni šef HRT-a; Marin Jurjević, član predsjedništva SDP-a, odvjetnik Silvije Degen, gospodarstvenici Vojko Santrić, Vanja Špiljak i Goran Štrok, novinari Mladen Pleše, Inoslav Bešker, Pero Zlatar, Marijan Grakalić…
U jednome od prošlih nastavaka feljtona spomenuli smo ime Slobodana Platiše koji je dugo godina bio službenik zagrebačkoga centra Udbe. Krajem 80-ih, u dogovoru sa šefom ‘analitičke skupine’ u CK SKH Slavkom Malobabićem, formalno je bio postavljen za posebnoga savjetnika ravnatelja bolnice na Svetom Duhu, a zapravo je nastavio raditi svoj špijunski posao protiv hrvatskih domoljuba. Među prvima pridružio se obavještajnoj, subverzivno-terorističkoj skupini ‘Labrador’, ali je izbjegao uhićenje i sklonio se na vojni aerodrom kod Bihaća, pa na okupirano područje u Lici. Kad su uhićeni ‘labradorovci’ bili razmijenjeni, Platiša je pozvan u Beograd. Radojčić svjedoči: ‘U prosincu, prije razmjene, dan ili dva, pozvan je iz Like da se uključi u rasčišćavanje vezano uz ‘Labrador’, s obzirom da je osobno poznavao gotovo sve razmijenjene… Ja sam mu ponudio da pređe na rad u ‘Operu’, a što smo se dogovorili da bi i za njega bilo povoljnije… Pukovnik Rakočević se s tim složio, te je sredinom prosinca 1991.g. Platiša počeo raditi na poslovima kontraobavještajne zaštite ‘Opere’. Međutim, Platiša nije baš bio vičan kancelarijskom poslu, više ga je interesirao biznis, te je sredinom siječnja 1992.g. zatražio 20 dana slobodnog do reguliranja svojih problema. U tom intervalu sredio je probleme i otputovao je u Banja Luku.’
Pupovčev SNV u raljama KOS-a
U međuvremenu Slobodan Platiša vratio se u RH i postao jedan od najbližih suradnika Milorada Pupovca, točnije njegov glavni savjetnik za gospodarska i financijska pitanja. Pupovac je postavio Platišu za direktora Centra za razvoj i investicije Srpskoga narodnog vijeća (SNV), zaduženoga za investicije na nerazvijenim područjima gdje žive Srbi, posebice povratnici nakon bijega iz ‘Oluje’. Kako su svojedobno objavili neki hrvatski mediji, Platiša je igrao vrlo važnu ulogu u osnivanju ‘Tesla banke’, srpske banke u Hrvatskoj, koja je trebala ‘poticati obnovu i razvoj područja nastradalih u ratu te povratak izbjeglih i raseljenih osoba’. U javnome oglasu za traženje suradnika objavljen je telefonski broj na koji se zainteresirani mogu javiti: 01/4816-811. O tome je pisao ‘Novi list’ od 29. ožujka 2010.: ‘Kada se navedeni telefonski broj nazove, osobno se dobije dipl. politolog Slobodan Platiša’.
U tom kontekstu, još jedna osoba s Radojčevićeva popisa zaslužuje posebnu pozornost. To je Boris Delić, bivši novinar ‘Vjesnika’ i ‘Danasa’, koji je 1991. pobjegao iz Hrvatske. Za njega Radojčić tvrdi da je kao zagrebački novinar izravno radio za SDB RSUP-a SR Srbije: ‘Boris mi je (u Beogradu) iznio da je po odlasku iz Zagreba jedno vrijeme boravio u Kninu. Vratio se u Beograd prilično razočaran. U vrijeme boravka u Kninu, to mi je dao direktno do znanja, a još i u vrijeme boravka u Zagrebu, kada je radio kao novinar ‘Vjesnika’, bio je na vezi MUP-a Srbije… U razgovorima tijekom 1993.g. vršio je konkretne pripreme da u Beogradu oformi informativni pul. U tome, koliko je kazao, surađuje sa SDB-om MUP-a Srbije, te bi to trebalo biti nešto profesionalno… Sredstva za pokretanje projekta dale su nekakve srpske udruge iz Australije, Kanade i Amerike. Naime, Delić je iznio da bi taj informacijski pul trebao biti informativna poluga udruženja privrednika Srba iz Hrvatske. Tu je obrazlagao da je do 1945.g. u Hrvatskoj postojalo udruženje Srba privrednika kao asocijacija, a čiji su se članovi nakon 1945.g. disperzirali diljem svijeta. Da li SDB Srbije, ili netko treći, zanovio je ideju da se članovi tog udruženja privrednika Srba iz Hrvatske ponovno povežu u nekakvu asocijaciju, za što su dali novce, iznajmili prostor, a za početak Delić bi kroz informacijski pul međusobno informirao članove udruženja od poslovnih i drugih informacija, gdje bi i ti članovi udruženja realizirali svoj interes.’
KOS-ovi novinari
Radenko Radojčić tijekom navedenog saslušavanja naveo je još nekoliko vrlo važnih suradnika KOS-a u Hrvatskoj o kojima još nismo pisali u ovom feljtonu, a koji svakako zaslužuju biti spomenuti, poput bivše visoke dužnosnice SZUP-a Koviljke Šijan, diplomata Ivice Maštruka, gospodarstvenika Borisa Vukobrata i Pere Bekića, zagrebačkih novinara Miroslava Lazanskog, Mile Štule, Ante Panjkote, Zvonka Zmazeka, Damira Strugara, Dubravka Pajalića…
Koviljka Šijan bila je šefica arhive u republičkoj centrali Udbe u Zagrebu. Malobabić: ‘Još dok smo bili u Zagrebu, dakle oko 1988.g., i radili u analitičkoj grupi pri Kabinetu predsjednika, meni je Malobabić kazao da dio materijala ili dokumenata dobiva od Koviljke Šijan iz SDS RSUP-a SRH. Ja sam vidio dio tih dokumenata.’ Za diplomata Ivicu Maštruka Radojčić je rekao: ‘Radovan Samardžić kazao mi je, tijekom 1990.g., da je Maštruko molio da mu pomogne pri sređivanju vojnog rasporeda, te da bude raspoređen ma dužnost političkog komesara brigade. Također, Samardžić mi je iznio podatak da je Maštruko vezan na obavještajnu službu bivše JNA’. O Dubravku Pajaliću Radojčić je znao da je ‘novinar i kvalitetni djelatnik’: ‘Ja ga osobno poznajem iz Zagreba. U kontaktima, i sa mnom, znao je naprosto potencirati svoju vezu sa službama sigurnosti JNA, ali bez konkretizacije svojih obveza, ili podataka za koju od službi je vezan’. Radojčić je imao sljedeća saznanja o Peri Bekiću: ‘Jedan od direktora u ‘Croatia – osiguranju’ u Zagrebu. Vrlo blizak prijatelj Slavka Malobabića. Na vezi ga je držao, kao suradnika, puk. Budimir Divljaković, a što mi je nedvojbeno kazao Malobabić. Ispričao mi je i detalj da je SDS Centar Zagreb nešto pokušavao obrađivat Bekića, ali da je to Bekić odmah saznao posredstvom Divljakovića ili vojne službe sigurnosti.’
Za Vukobrata, primjerice, Radojčić je kazao da se spominjao ‘kao vrhunski suradnik vojne obavještajne službe’: ‘O Vukobratu razgovarali su u nekoliko navrata Radman Luka i (Slavko) Malobabić. Ističem da je Radman Luka u to vrijeme bio stručno-politički radnik CK SKH, za rad sa partijskim organizacijama u inozemstvu, tj. Francuskoj. U tim razgovorima, i Radman je nedvojbeno ustvrdio, i to čak sa nizom detalja i potkrijepio, da je Vukobrat suradnik obavještajne službe bivše JNA. Kad sam spomenuo Radmana kao stručno-političkog radnika CK SKH, za rad s partijskim ćelijama u inozemstvu, napominjem podatak da su partijske organizacije u inozemstvu, oslonjene na ambasade bivše SFRJ, u principu bile u funkciji obavještajnog rada, ali obavještajne uprave bivše JNA i eventualno SID-a SSIP-a. To se u stručnim službama CK smatralo potpuno normalnim, te su ti svi instruktori bili na vezi obavještajne službe bivše JNA, odnosno II. uprave Generalštaba bivše JNA. Još jedan bitan detalj. Nakon izbora 1990.g., ili još malo ranije, u CK SKH uništena je ukupna dokumentacija o tim instruktorima, koja je ostala. Prije tog uništenja, međutim, CK SKJ iz Beograda, inzistirao je da se sva ta dokumentacija o instruktorima, članovima partijskih ćelija, dostavi u Beograd. To je izvršeno.’
Zašto je CK SKH pod vodstvom Ivice Račana donio odluku o uništavanju te dokumentacije, prethodno dostavivši Beogradu njihove preslike, jedno je od pitanja vezanih uz dokumentarnu građu o funkcioniranju bivšega komunističkog režima, na koje se očekuje odgovor aktualnoga vodstva SDP-a. Odgovor na to i slična pitanja morat će se dati prije ili kasnije, a bolje je što prije, jer bez njih ne će biti moguća konsolidacija hrvatskoga društva. Naime, budući da je praktički propao projekt svehrvatske pomirbe kako ga je bio zamislio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, prema kojem je neke povijesne činjenice trebalo barem do daljnjega ‘zabašuriti’, nova paradigma katarze i konsolidacije hrvatskoga društva i države zahtijeva što žurnije i temeljitije raščišćavanje svih dvojbi i nepoznanica iz bliže hrvatske prošlosti.
Mreža KOS-a u Rijeci
Apsolutno je sigurno da je KOS, pored mreže suradnika svoga ‘vazduhoplovnoga’ ogranka, u vrhu tadašnje vlasti u Zagrebu, odgovarajuću mrežu među političarima, gospodarstvenicima, novinarima itd. imao i preko svoga ‘kopnenog’ ogranka u sjedištu Pete armijske oblasti u Zagrebu, ali i u svim ostalim većim hrvatskim gradovima. Posebno jaku suradnički mrežu KOS je imao u Rijeci, što se i dandanas jako osjeća. Na hrvatskome Jadranu i priobalju glavnu ulogu imao je ‘mornarički’ KOS JNA, o čemu će više riječi biti u sljedećem nastavku ovoga feljtona.
(U sljedećem nastavku: Suradnici ‘mornaričkoga’ KOS-a)
Bože Vukušić/Hrvatski tjednik/croative.net
