Hladno i opako. Hrvatska na podnošljivom minusu glede temeparatura, glede svega drugoga u nepodnošljivom minusu, građani u zabrinjavajućim minusima na računima, vlast u trajnom minusu na dvogodišnjem tekućem računu razboritosti, skandalozno sposobna u razaranju Hrvatske. Brzim koracima idemo prema prijevremenim izborima ili drugim načinima micanja protuhrvatske klateži

{jathumbnail off}10. prosinca

Sjećanje na dr. Franju Tuđmana, prvog, ali i jedinoga hrvatskog predsjednika. Oni nakon njega bili su (i jesu) formalno predsjednici RH, ali ne i hrvatski predsjednici. Na Mirogoju u 9.15 ujutro polaže vijence Tuđmanova obitelj, zatim mnogi generali i drugi časnici iz doba kada je hrvatska vojska bila Hrvatska vojska. S Mirogoja se selimo u Zlatnu dvoranu Hrvatskog instituta za povijest, gdje se na znanstvenoj razini nastavlja sjećanje na Franju, tri sata govore: Ivan Aralica o uzrocima, tijeku i lijeku hrvatskoga postkomunističkoga kaosa, dr. Ivo Lučić o odnosu F. Tuđmana prema BiH, dr. Davor Marijan o Tuđmanu kao vrhovnom zapovjedniku Oružanih snaga, dr. Ante Nazor o haaškim presudama i Oluji, dr. Miroslav Tuđman o BIH i u svezi s njom o stranputicama novoga europskog poretka.

Da sve ne bi ostalo suviše akademski, pobrinuli su se generali Pavao Miljavac i Josip Stojković, ali i još neki vojnici iz publike koji su bili “na licu mjesta”, a o detaljima znaju više od povjesničara koji istražuju dokumente i na temelju njih zaključuju o povijesnim zbivanjima. Izvršen je tako u Zlatnoj dvorani “vojni udar” na mikrofon i rečeno štošta što javnost nije znala ni tada, a ne zna ni sada. Točni, vojnički kratki generali, svjedoci i sudionici bliže povijesti, govorili su o nerealnim planovima napada na neka okupirana mjesta u prvoj fazi rata, ali i o zadnjoj fazi – zamišljenoj operaciji “Dunav” i potankosti u svezi s njom, to jest o akciji koja se trebala zvati i “Vatrene kočije”, a završila “Golubicom”, što je priča o neostvarenoj velikoj bitki za hrvatsko Podunavlje koja je zamijenjena mirnom reintegracijom.

Miljavac i Stojković u odorama, admiral Domazet Lošo u civilu, sjećali su se i početaka hrvatskih vojnih formacija i prvobitnoga stožera, pustolovnih namjera koje je sprječavao Tuđman, pravoga stanja na terenu 1991. kada je ponegdje “jake snage MUP-a i ZNG-a” predstavljalo dvadesetak ljudi na crti dugoj dvadeset kilometara, ali i situacije iz 1955. kada su u Oluji okružene srpske (jugoslavenske) snage u Topuskom i kada je i opet zaslugom mudrije opcije spriječena ona koja je predlagala topničku vatru po zgusnutim neprijateljskim redovima.

Demantirana je teza po kojoj Tuđman nije zapovijedao vojskom i predočeni argumenti o njegovoj prvorazrednoj ulozi u velikim operacijama. Glede detuđmanizacije: svršetkom prošle godine i oslobađanjem Gotovine i Markača, detuđmanizacija je doživjela konačni slom. Slava svima onima koji su (praktički) trinaest godina stajali na obrani Tuđmanove Hrvatske. Sada je vrijeme – kao što točno reče dr. Miroslav Tuđman – da se iz obrane krene u napad.

Na izvoru Duhovne Hrvatske

Još je postojala komunistička Jugoslavija kada je Društvo hrvatskih književnika svršetkom osamdesetih prošloga stoljeća utemeljilo Sekciju za proučavanje književnosti u iseljeništvu, a voditelj sekcije bijaše Stjepan Šešelj. Povijesti radi, treba reći da je u pothvat tada bio uključen i PEN, čiji se karakter poslije promijenio pa je Sekcija ostala na DHK-u i Šešelju, sve dok se u turbulencijama književnih i neknjiževnih junaka našega doba nije izmaknuo i DHK. Na sličan je način stradala i “Korabljica” koja je objavljivala fundamentalne tekstove a nestala u doba ministra Bože i njegova velikosrpskog pomoćnika Čedomira.

No, vratimo se u osamdesete kada je utemeljena rečena Sekcija, u doba kada su se djela književnih emigranata čuvala pod ključem u Sveučilišnoj knjižnici, u ormaru s oznakom “D”, a ako je tko htio do njih – morao je dobiti dopuštenje policije. Društvo hrvatskih književnika koje je u tom času bilo i (neformalno) jedina politička stranka osim Komunističke partije, odlučilo je prekinuti i s tom komunističkom tradicijom, postavljajući tada hrabru tezu da postoji samo jedna i jedina hrvatska književnost u koju su uključeni i pisci iz iseljeništva i pisci u susjednim zemljama gdje žive Hrvati, a ne samo književnici iz Hrvatske.

Otkrivena su tako domovinskoj Hrvatskoj brojna imena sjajnih hrvatskih književnika, od kojih su mnogi bili suradnici “Hrvatske revije” Vinka Nikolića, među njima i veliki pjesnik Viktor Vida. Ni iseljenici nisu imali uvid u stvaralaštvo hrvatskih književnika u domovini, pa nisu imali ni mogućnost usporedbe, što je vidljivo iz Nikolićeva teksta u kojemu govori o svojim nadama da pisci koje objavljuje mogu stajati uz bok domovinskima.

O knjizi “Na izvorima duhovne Hrvatske” Dubravke Vidak i Stjepana Šešelja koja donosi dokumente i protimbe iz vremena Sekcije govorili su prosinačke srijede 2013. Božidar Petrač, Đuro Vidmarović, Željka Lovrenčić, Milan Ivkošić i Mate Kovačević, a tekstove čitali Niko Pavlović i Vinko Kraljević.

No da, kako sve ne bilo povijest, umiješala se i sadašnjost, te je rečeno da novinarka koja uređuje “Dogodilo se na današnji dan” (HR) upravo ima velikih neprilika sa svojim šefovima jer se neutralno i istinito govorilo o Vinku Nikoliću, koji je očito i opet na crnoj listi vrlih naših medija. Pa ako ne otjeramo ovu klatež, moglo bi se dogoditi da i “Hrvatsku reviju” opet zaključaju u ormar, a tko bude želio čitati neka ide po dozvolu policije.

Vukovar i njegov stožer

Iste srijede u dvorani Udruge specijalne policije predstavljanje knjige akademika Josipa Pečarića “Vukovar i njegov stožer”. Na zidu iza govornice slike dr. Franje Tuđmana i generala Mladena Markača. Ispred govornice sjedi u prvom redu isti taj Mladen Markač, napokon potpuno slobodni general koji se borio za hrvatsku slobodu, a potom i za vlastitu, blizu njega biskup Pozaić, admiral Domazet, general Lukić, a za govorničkim stolom general Tomo Medved, biskup Košić, Karolina Vidović Krišto i oni o kojima je riječ u knjizi – članovi Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara na čelu s Tomislavom Josićem.

Konferansu vodi snažni domaćin Klemm. Lijepa i pametna Karolina, novinarka HTV-a stradala u otporu (nepri)rodnoj ideologiji, govori o apsurdima današnjega stanja u Vukovaru, zatim gipkim koracima zapovjednika Tigrova prilazi mikrofonu silni junak Domovinskoga rata Tomo Medved i pruža cetingradsku ruku Vukovaru i Stožeru, pribrano analizira što se to dogodilo u zadnjih petnaestak i više godina. Biskup Košić uspoređuje Vukovar sa svojim Zrinom pobijenim i rasutim 1943., ali i sa Sigetom koji je branio čovjek rođen u Zrinu stoljećima prije.

Košić je i autor predgovora knjige “Vukovar i njegov stožer” u kojemu govori o brutalnom nametanju ćiriličnih ploča u gradu-heroju, s nadom da će ova apsurdna situacija biti riješena, a Vukovar zauvijek ostati kompas na putu prema modernoj Hrvatskoj. Tomislav Josić pomalo se snebiva, nije ni slutio da će eto svršetkom prosinca 2013. biti objavljena knjiga o Stožeru, sjeća se poginulih branitelja, sjeća se junačkoga otpora i tragedije nakon pada, smeta ga (naravno) što se sve pokušava svesti na Ovčaru, a samo u Veleprometu je pobijeno sedam stotina ljudi. (A gdje su one žene, djeca i muškarci ubijeni u bjesomučnom razaranju grada? Gdje ubijeni u srbijanskim logorima.)

I zatim o stanju poslije mirne reintegracije, o potpuno suludoj situaciji gdje se krvnici i žrtve sreću na ulici, o podnošenju te nevolje i suspregnutom gnjevu koji je napokon izbio na površinu kada su zakucane ćirilične ploče. Na svršetku govori i autor, matematičar, akademik koji se u 21. stoljeću nije namjeravao baviti pisanjem o hrvatskoj zbilji, ali se i on rasrdio nakon lova na generale te nastavio objavljivati.

U knjizi je skupio tekstove o novoj bitki za Vukovar s raznih portala (podosta i s portala Hrvatskoga kulturnog vijeća, podosta i tekstova potpisnika ove rubrike), iz tiska i medija uopće, priopćenja Stožera i analize – pojavljuju se imena Ivice Šole, Zvonimira Hodaka, Tihomira Dujmovića, Davora Ivankovića, Mate Kovačevića, Damira Pešorde i još mnogih znanih i neznanih, a knjigu koja obuhvaća više od 400 stranica otvara pismo jedne Vukovarke koja je kao dijete preživjela ratne grozote.

Tako je Pečarić u gerilskoj nakladničkoj akciji samoizdat, rekli bi Rusi) dao hrvatskoj javnosti knjigu koja se pojavljuje u “realnom vremenu”, usred još tekuće situacije kojoj se ne vidi svršetak i koju nasilna, nenarodna vlast očito ne kani i ne može inteligentno riješiti jer tu sposobnost ne posjeduje, a ustavnim promjenama želi spriječiti referendum i izazvati novu krizu. Želi Ustavom propisati što narod koji je nositelj vlasti smije poželjeti, a što mu je zabranjeno. Želi podići Ustavni zakon o nacionalnim manjinama na razinu Ustava i izbaciti iz igre Ustavni sud. A narod želi da ta vlast nestane.

Puzajuće novinarstvo

Nakon gornjih novinarskih uradaka moram ipak objasniti zašto se ja kao književnik u već poznijim godinama moram baviti tim poslom, i to naravno besplatno. Zato što mi novinarstvo nije strano. Zato što mnogo od ovdje napisanog i opisanog ne ćete naći u suvremenim hrvatskim medijima. Zato što imam osjećaj za povijest i zemljopis. Zato što mi taj osjećaj kaže kada trebam ostaviti rukopis romana na kojemu radim i posvetiti se zbilji. Zato što nas – kako točno reče Radoslav Katičić – ne ostavljaju na miru.

I zato što na taj način, velim ja preuzetno, spašavam ostatke časti hrvatskoga novinarstva koje se u velikom dijelu srozalo na najniže grane od vremena Baltazara Adama Krčelića, prvoga hrvatskog novinara koji doduše nije objavljivao u novinama jer ih tada u Hrvatskoj nije ni bilo, ali je u svojim kronikama začeo tu profesiju u Hrvatskoj. Zrcalo današnjega stanja u hrvatskim medijima jest novinarsko društvo koje njeguje (pred neokomunističkim vlastima) puzajuće novinarstvo s anakronim i komičnim etiketiranjem, te Duka od Mletaka dijeli portale na ustaške, neoustaške i neustaške, zagovornik je nezavisnoga novinarstva koje se ne može odlijepiti od Nezavisne Države Hrvatske, nesposoban razumjeti što se događa oko njega, a u tome je sličan ovoj vlasti koja sada snosi posljedice nedostatne naobrazbe stečene u kumrovečkoj školi i u krugu obitelji.

I zato (vraćam se na razloge svojega novinarskog angažmana i na gore opisano predstavljanje knjige “Vukovar i njegov stožer”) što takva događanja komentiraju tipovi poput Branimira Pofuka koji se u svome puzajućem prenemaganju zgraža nad riječima biskupa Košića da je “bezdušna garnitura pokrenula novu agresiju na Vukovar”. Koja od riječi u ovoj rečenici ne stoji? Možda bih ja riječ “garnitura” zamijenio sklopom ” tuđinska družba”, “bezdušno” bih zamijenio s bezočno, no to su nijanse. Nema nijansa u Pofukovoj bezočnoj konstrukciji u koju ni krivog ni dužnog uvaljuje Raspudića – koji s predstavljanjem knjige nije imao ništa – i njegovu navodnu ideju da se u općem nagnuću prema kraticama jugofili označuju samo početnim slovom. Za to se hvata Pofuk i konstruira dalje svoju huškaču, oznašku priču potvorom da jugofilno “J” podsjeća na “J” kao početno slovo riječi Juden, a zna se u kojem su vremenu nosili slovo na rukavu, dakle, poantira Pofuk, jugofilima se sprema ista sudbina u ovim groznim vremenima kad je Narod (piše ga velikim slovom) “osviješten socijalno i nacionalno”, što će reći pod uplivom nacionalsocijalističke misli, odnosno u konačnici – u okrilju nacizma.

Potom Pofuk ipak nalazi dramaturšku poveznicu s predstavljanjem knjige “Vukovar i njegov stožer”i pobjedonosno zaključuje: eto, i onda, u vrijeme uspona nacizma, taj se pokret hranio nezadovoljstvom veterana iz Prvoga svjetskog rata, eto i ovaj uzlet hrvatskoga nacizma hrani se nezadovoljstvom veterana Domovinskoga rata.

To je novinarstvo o kojemu govorim. Ne morate čitati srpske “Novosti”, dovoljno je čitati kolumnista “Večernjeg lista” koji se hvali da je “pluralan”, te objavljuje kolumne agitpropovskog trudbenika, odvratne sitne provokacije koje mogu imati krupne posljedice jer nove crvene brigade osluškuju što pišu njihovi novinarski uzori, a crvena Građanska akcija pod ravnanjem Pusića i sličnih, s mnogo nehrvata u sastavu, postaje sve agresivnijom.

Takvi i slični proglasit će stranku s elementima pokreta (Hrast), stranku koja u temeljnim načelima ima odbojnost prema svakom totalitarizmu – neoustaškom (Bešker), progasiti ju strankom opasnih namjera (čime joj dižu rejting), a cijelu tzv. konzervativnu revoluciju kontrarevolucijom s valjda ustaškim predznakom.

Jer ništa drugo ne znaju, pa ni to da su njihova zapomaganja i prenemaganja komična remisija “untrašnjepolitičkih” rubrika iz olovnih vremena, posebno iz razdoblja nakon sloma Hrvatskoga proljeća, ali i iz vremena svršetkom osamdesetih kada su pofukovci i vukovci u (činilo se) zadnjem trzaju nalegli na jazik hrvacki, što će reći na narod hrvatski.

Ne mogu ne reći da je isti “Večernji” s iste promocije vukovarske knjige dan poslije izvijestio posve neutralno i objektivno. Naivni novinar poslan na predstavljanje knjige, smatrao je da u skladu s profesijom i njezinim načelima treba tako i biti. Ali onda je Ogurlić ili netko sličan shvatio dimenzije događaja pa potražio plaćenog ubojicu koji će podići promociju na neonacističku razinu.

I inače, primjećujem: u subotnjim brojevima “Večernjeg” polako, ali sigurno ustaljuje se praksa da na jednoga normalnog, domoljubno umjerenoga kolumnista puštaju barem petoricu nenarodnih piskarala, u čemu su se dobrano približili “Jutarnjem” koji je pošteniji pa pripušta samo plaćene ubojice. Uostalom, radi se o prepisivanju starih brojeva “Jutarnjeg” koji je – primjerice – konstrukciju o nacionalsocijalizmu već u nekoliko navrata predočio zainteresiranoj javnost sa zaključkom da čovjek koji je nacionalno i socijalno osviješten ne može biti drugo nego nacionalsocijalist, ukratko nacist. Tako govori onesviješteno hrvatsko novinarstvo.

Možda ste opazili da jutarnje provokacije sve rijeđe komentiram. Njihovi plaćeni ubojice sve više mi sliče na one iz američkih filmova koji su umorni od posla i rado bi se povukli na imanje u Teksasu kupljeno krvavim novcem (Sorosevim ili drugim). Takvi u očima pravih, rekao bih normalnih novinara – a još ih ipak ima – i nisu novinari. Pa i nisu.

Nepodnošljiva promidžba Jovanovićeva pravopisa

Ne znam što je i kako je i jesu li “Večernjem listu” plaćeni barnumski oglasi za lažni Hrvatski pravopis. Ako jesu, plaćeni su novcem iz državnoga proračuna jer Jozićev institut pod Jovanovićevim bičem nema toliko svojih novaca (a i tada bi bili iz proračuna), ali ih ima Ministarstvo znanosti i obrazovanja koje cinično i ciljano zakida hrvatske nastavnike da bi mu ostalo novaca za reklamiranje Jovanovićeva pravopisa koji nije službeni pravopis niti to može biti, ali je nasilno nametnut školama – istim tim školama u kojima rade spomenuti nastavnici, koji začuđenoj djeci moraju tumačiti da nije ispravno ono što su ih isti ti nastavnici godinama učili, a poslije nastave se zajedno s đacima švercati u autobusima.

Ako pak “Večernji” i Styria badave rade tako veliku i neukusnu promidžbu pravopisu koji je odbila hrvatska jezična zajednica, onda je to austrijsko-nehrvatsko miješanje u unutarnje hrvatske stvari i puhanje u isti rog s tendencijama povratka hrvatskoga jezika u toplu blizini srpskog. Štoviše, “Večernji” je zaposlio i svoje novinare u akciji ako ne glorificiranja, a onda prihvaćanja lažnoga Hrvatskog pravopisa, pa smo saznali i tko su recenzenti (valjda) tiskanoga izdanja: jedan javnosti nepoznati sveučilišni profesor, jedan metodičar, još netko koga se ne mogu sjetiti i dvije savjetnice u istom Institutu koji je objavio pravopis. Čestitam.

Ako već iz znanih razloga nisu mogli angažirati Stjepana Babića ili Sandu Ham, mogli su pribaviti recenzije Radoslava Katičića, Mislava Ježića, Augusta Kovačeca, Josipa Bratulića, Viktora Žmegača, Ranka Matasovića, Petra Šimunovića, Marka Samardžije, Stjepana Damjanovića, Marija Grčevića, Nataše Bašić, Artura Bagdasarova, Leopolda Auburgera i Fausta Vrančića, te još mnogih kojima se ispričavam jer pišem površno, iz ruke.

Zašto od njih nisu zatražene recenzije? Zato jer bi navedeni i nenavedeni, koji doista predstavljaju hrvatsku jezičnu zajednicu, postali vrlo neugodni. Jer ne žele imati ništa s oktroiranim Jovanovićevim pravopisom.

(Opaska: Vrančiću jednostavno nisam mogao odoljeti. Moram se i ja nekako zabavljati.)

Zatrovana Hrvatska

Prvotni providni balon o pretakanju sirijskih otrova u hrvatskome moru, balon koji je naoko bio pušten iz infantilnoga izvora neinteligentne kvazipolitičke kvazilukavosti, na trenutak je ošamutio hrvatsku javnost, koja je u nevjerici ipak povjerovala da se radi o smišljenoj patki. No oni koji su i dalje ostali opreznima, zaključiše da u moru beščašća i gluposti ove vlasti koja truje sve oko sebe, pretakanje otrova i ne bi bilo tako neočekivano.

Nikakvi dodatni sirijski ili nesirijski otrovi nisu potrebni. Hrvatska je ionako zatrovana, rekla je javnost. No idućih se dana pokazalo da možda nije riječ o spinu nego o krajnje opasnom i izglednom pretakanju u najzatvorenijem, a ipak u velikom dijelu očuvanom Jadranskom moru. Ako ova vlast doista dogovori pretakanje i na taj način ugrozi ne samo hrvatsku obalu i otoke, ne samo mediteransku Hrvatsku nego i cijelu, a usput i još mnoge zemlje, onda će ova klika završiti na sudu i iza rešetaka. Ako je pretakanje preuzela Italija, o čemu je tek zadnjih dana bilo riječi, i opet se pretakanje ne smije obaviti u Jadranskom moru.

Godine idu kraju, i financije

Svodimo i privatne bilance za godinu na izmaku, zabrinuto promatramo minuse na računima, prebrajamo dugove i dužnike, nikako na zelenu granu. S nostalgijom se sjećamo svota koje nismo vidjeli jer nas je klatež oštetila. Primjerice: naknada za javnu posudbu knjiga nije profunkcionirala. Zašto? Zato jer, kažu u Ministarstvu kulture, “zbog rebalansa proračuna nismo u mogućnosti zahvatiti 2012. godinu”. Što će reći da nemaju novca. Tako su mene koji se nalazim na solidnom petom mjestu najčitanijih hrvatskih autora, oštetili za lijepu svotu, a dodatnu svotu oduzeli su mi u zadnju godinu dana nedavanjem potpore mojim projektima.

Nemaju novca? A imali su kada je “potporama” trebalo nahraniti hrpu poznatih i nepoznatih mediokriteta iz ideološkoga parka ministrice i njezinih (bez) nadeždnih pomagača kojima se već i srednjoškolci rugaju u kavanama, jest, velik je novac bačen u vjetar da bi se spriječio život žive hrvatske kulture i nemali je trud uložen u sastavljanje crne liste Totalistarstva – liste nepoćudnih autora.

Tako se nalazim na dva popisa – najčitanijih i nepoćudnih, što je za neokomunističku klatež bio naoko nerješiv problem, ali su mu doskočili “nemogućnošću zahvaćanja u 2012. godinu”. Nije to prvi put da se nalazim na popisima. Na samom početku devedesetih bio sam na jednom nešto opakijem popisu, pa mi ovi sada djeluju relaksirajuće.

Kada se uskoro vratimo u sedlo, ne ćemo tako postupati, a nismo ni prije. Ako je književno djelo vrijedno, ima se poduprijeti bez obzira na političku, ideološku, svjetonazornu ili seksualnu orijentaciju autora ili autorice. Ali ćemo malo pregledati koga je i što je financiralo Totalitarstvo nekulture pod ravnanjem A. Zlatar i zašto su na natječajima prihvaćane lošije ponude, što bi po prirodi stvari trebalo biti kazneno djelo.

Još nešto glede naknade za javnu posudbu knjiga: iz nje su poradi očitih razloga izbačene školske knjižnice. Jesu li javne škole javne ustanove? Ako jesu, a jesu, onda je i posudba knjiga u njima javna. Pa čak i u privatnim školama. Ispričavam se čitateljima ako sam bio previše privatan.

Zakon je zakon

Ne znam bi li ovo što predlažem trebalo ući u Ustav (kad se već mijenja, kad je bal, nek je bal) ili s može riješiti zakonom, ali svi pokazatelji izlaznosti na izbore, referendume i slična biranja što zahtijevaju užasan napor pučanstva koje baš na dan izbora ima preča posla – jednostavno izazivaju donošenje zakona po kojemu bi izlazak na birališta bio zakonska obveza, a neopravdani izostanak sankcioniran svotom u visini barem dva gemišta. Ovako se ljudi, ne izlazeći na birališta, godinama žale jedni drugima između dva gemišta. U mnogim zemljama rečena zakonska obveza već dugo postoji.

Fra Zvjezdan Linić

Pokopan u Samoboru, umro od opake bolesti. I samoborski franjevci dio su priče o Hrvatima koji su se iz Bosne povlačili prema zapadu kada su pale zadnje utvrde kršćanstva. Zvjezdan Linić bijaše karizmatik s tako dobrom dušom i tako skromnim, neteatralnim nastupom da je uživao uvažavanje čak i medijskih ubojica, a voljela ga je ili barem dobro primala i službena crkvena hijerarhija.

Vlado Veselica

Glavice kraj Sinja neveliko su mjesto, ali plodno kreativnim ljudima. Javnosti nešto manje poznat od svoga brata Marka, hrvatskoga Mandele, znanstvenik, ekonomist koji je držao gospodarski stup Hrvatskoga proljeća, Vlado Veselica ostaje u kolektivnom pamćenju. Ne će ostati u pamćenju ona zbivanja iz vremena mučnoga rađanja pokreta koji je doveo do samostalne hrvatske države, kada su se dva programa sukobila u hotelu na Trgu športova, pred mojim očima. (O tome sam pisao u knjizi “Lijepa moja”.) No, Tuđman nije bio zlopamtilo.

Kregar

Da ste me prije mjesec dana pitali tko će među prvima napustiti brod koji tone, među pet imena svakako bih uvrstio Kregara, poštovatelja Mao Tse Tunga i jednoga od vođa kulturne revolucije kineskoga tipa u Hrvatskoj na samom početku 21. stoljeća (javno suđenje u Preradovićevoj ulici).

Nisam se prevario. Ostale čekam da i oni poput brodskih štakora ispuzaju na obalu po debelom konopcu, u sumrak. Jer brod na kojemu su bili ionako nikada nije isplovio, a sada tone zavezan crvenim konopcem, dok se brodski časnici i dalje ubijaju od posla – fingirajući plovidbu i penjući se s vremena na vrijeme na jarbol .

Neprijateljske izmjene Ustava

Novi ustavotvorci u pomamnoj želji za ustavopisanjem svojih protuhrvatskih zamisli trebali su odgovoriti na nekoliko pitanja, koja se svode na jedno: kako s ustavne razine naškoditi hrvatskoj državi i Hrvatima.

Konstitucionalizacija zakona ili, hrvatski rečeno, poustavljenje zakona, zločinački je potez koji ne krši samo temelje načela kaznenoga prava nego načela pravne države općenito, što će reći da Hrvatska od trenutka donošenja izmjena Ustava više ne će biti pravna država.

Uvođenje regija nije samo besmisleni akt nastao pod pritiskom skupljanja ruku za izmjene, nego zločinačka namjera da se razgradi zgrada hrvatske države.

Eto, zato su predložene izmjene Ustava neprijateljski čin. Koliko god bilo mučno, mi ćemo morati još jednom izmijeniti Ustav i izbaciti odredbe koje u nj upravo ulaze, zbog budućnosti Hrvatske.

Zapamtit ćete Vukovar (3)

Policajac koji je skinuo ploču dobio je otkaz. Iz Vukovara stiže kratka, ali točna rečenica: “Taj će policajac uskoro postati načelnikom policijske postaje”. Upravo tako. Branitelj koji je teško premlaćen kada je skidao drugu ploču, bori se za život u bolnici. Policajac krajiške provenijencije koji je teško ozlijedio branitelja još je na slobodi. Članovi Vlade koji su zluradim odlukama o postavljanju dvojezičnih ploča u Vukovaru zaslužni za ove događaje, još su na slobodi.

Umjetnici i velikosrpska promidžba

Ne ću o našim glazbenicima i pjevačima, nego o Bobu Dylanu i Davidu Bowieu. Od koga su oni učili da Hrvate treba mrziti? Pa od prijatelja svojih prijatelja, a budući da oba spomenuta dugo žive na sceni i inače, ti su prijatelji mogli biti samo iz jugoslavenskih, dotično velikosrpskih krugova. Rečeni su krugovi nakon kraće zabune u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i BiH opet aktivni u sferi estrade i na drugim područjima, “objasnili” su svojim pitomcima tko je kriv za rat i tko su pravi zločinci, pa je sve opet došlo na svoje mjesto.

Dylan je de facto Hrvate proglasio životinjama, pa će zato pred sud, a David Bowie je potrošio (za naše prilike) velik novac da od nekoga slikarskog engleskog smeća kupi sliku na kojoj Hrvati siluju muslimanku. Što znači da ju rado ima u posjedu, sliku, da uživa u njoj.

Otkriveno je hrvatskoj publici i ime slikarskoga smeća, što je malo važno, ali cijela afera govori o engleskoj politici, a ne o engleskoj umjetnosti, koja se tu nalazi u službi najordinarnijeg umijeća podmetanja, skretanja i krivotvorenja povijesti. Znači, nisu samo engleski novinari, snimatelji i fotografi falsificirali stanje na terenu u BiH u vrijeme rata, nego i slikari poslani tamo po istom poslu. Moram reći da to nisam znao, ali nisam ni začuđen jer nema te podlosti koju engleska politika ne bi učinila da ocrni Hrvate a pomogne u restauriranju imidža Srbije i Srba kao nevinih bivših i budućih nadzornika Balkana, u koji svrstavaju i Hrvatsku.

Zato se na slici ne prikazuju Srbi čija je specijalnost bila masovno silovanje, srpski četnici kojima je silovanje bilo svakodnevno sredstvo u etničkom čišćenju, kao i masovna ubojstva nesrba čija se grobišta još posvuda otkrivaju, neka oko Prijedora i u nazočnosti Merona. Umjesto njih na slici je Hrvat. Što bi bilo isto kao da neka “umjetnička” nakaza naslika sliku na kojoj je prikazan židovski mladić koji usred Auschwitza siluje nacističku čuvaricu.

No da ima Engleza, i to političara, koji su skloni Hrvatskoj i skloni istini, dokazuje slučaj Richarda Harrisa, opet aktivnoga na hrvatskoj sceni. Mislim da ne moram podsjećati tko je on, kako je u vrijeme najžešćega progona i uhićenja generala Gotovine i Markača došao u Hrvatsku i nastupio na tribini Hrvatskoga kulturnog vijeća.

Ne moram podsjećati kako su u to vrijeme bljuvali uvrede plaćeni medijski ubojice u Hrvatskoj, kako su nas blokirali sanaderski novinari, kako je vlast malteretirala članove obitelji generala. Na kraju smo mi, naravno, pobijedili. Kao i uvijek. Generali su slobodni.

S tim ću zaokružiti današnje javljanje (ha!) “zahvaćajući” još jednom (kako bi reklo sadašnje vodstvo Ministarstva kulture) predstavljanje knjige o vukovarskom stožeru. Nema nikakve razlike između ondašnje harange protiv generala, protiv branitelja i protiv branitelja branitelja, protiv Hrvatske, od ove sadašnje profukovske histerije protiv stožera vukovarskih Hrvata, stožera (ujedno) mnogih braniteljskih udruga. Nikakve. Što je ujedno infantilno, jer mi i tako uvijek pobjeđujemo. Da sam imalo preuzetan, rado bih prečesto zbunjenom našem čovjeku na sva pitanja odgovorio jednom rečenicom: “Samo gledajte gdje sam ja, ne možete pogriješiti.” Ali nisam. Nisam preuzetan.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save