Međunarodno umreženi pedofilski pokret u seksualnoj revoluciji
Jedne od vodećih njemačkih novina, Frankfurter Allgemeine Zeitung donijele su članak pod naslovom “Pedofilija – međunarodno umrežena” u kojem se analizira povijest pedofilskog pokreta i pedofilske mreže u Europi
{jathumbnail off}U članku se između ostalog spominju i mnoge činjenice, koje su dosada objavljivali HRsvijet i drugi neovisni portali, a koje su glavni hrvatski mediji sustavno prešućivali. Sjećamo se još koliko je u onda bila napadana Judith Reisman, kao “kvaziznanstvenica” i “hodajuća sprdnja” (ovo je rekao za nju Predrag Lucić), kada je bila otkrila da Theo Sandfort i još nekoliko Štulhoferovih suradnika pripadaju krugu pedofilskog lobija, takozvanih akademskih pedofila.
Pariški pjesnici i filozofi kao promotori pedofilije
Sedamdesetih godina ideolozi pedofilije u srednjoj Europi nisu se morali previše skrivati. U Francuskoj posebno, mogli su se pouzdati u podršku mnogih intelektualaca. U Parizu su se tada javljali za riječ pjesnici i filozofi, koji su svoj seksualni nagon prema maloljetnim dječacima izražavali otvoreno, među njima André Gide, Henry de Montherlant, te nakon 1968., Gabriel Matzneff, Michel Foucault, Tony Duvert i René Schérer.
Mnogi lijevi mediji nudili su ovim intelektualcima i književnicima velikodušno platformu za izražavanje svojih stavova. Kada su 1977. trojica muškaraca zbog seksualnog zlostavljanja trinaestogodišnje i četrnaestogodišnje pritvoreni i spremao im se sudski proces, mnogi lijevi intelektualci solidarizirali su se sa tom trojicom optuženih i zahtijevali njihovo puštanje na slobodu.
Među tim intelektualcima, bili su i Jean-Paul Sartre (marksistički filozof), Simone de Beauvoir (jedna od vodećih feminstičkih ikona), Louis Aragon, Catherine Millet, René Schérer, André Glucksmann, francuski socijalist i dugogodišnji ministar za obrazivanje i kulturu Jack Lang, te također i kasniji ministar za vanjske poslove, Bernard Kouchner.
Postojalo je i više pedofilskih organizacija u Francuskoj. Jedna od njih bila je “Pedofilski front za oslobođenje” (FLIP), kojoj su lijeve novine “Libération“ dale prostor, da u travnju 1977. objavi proglas za osnivačku konferenciju. Sredinom 1977. osnovana je još jedna pedofilska organizacija “Akcioni front za potragu za drugačijim djetinjstvom” (FRED). I konačno dvije godine kasnije, u srpnju 1979. osnovana je i pedofilska organizacija “Istraživačka grupa za jedno drugačije djetinjstvo” (GRED), koja je proglasom okupljala sve one “koji sebe vide kao prijatelje djece, odnosno zaljubljenike u djecu i tinejdžere, posebno pederaste i pedofile svake vrste”.
Ova organizacija GRED tiskala je između 1981. i 1987. vlastiti časopis “Le Petit Gredin“ (Mali zloćko). Osim ovog časopisa izlazilo je tada u Francuskoj još nekoliko magazina, koji su, više ili manje, bili povezani sa pedofilskim pokretom. Ipak u Francuskoj sedamdesetih godina, pedofili su se bojali da bi bili podvrgnuti psihijatrijskom liječenju.
Nizozemska kao primjer slobode za pedofile
Nasuprot tome u liberalnijoj Nizozemskoj nije bilo toga. U Nizozemskoj su pedofili imali još veću slobodu nego u Francuskoj. U nizozemskom pedofilskom časopisu “Pan”, u svakom broju, postojala je rubrika “The Battle Line” (bojna crta) u kojoj su imenovani i napadani protivnici i kritičari pedofilije, posebno psihijatri, koji su se pedofiliju smatrali bolešću.
Ova kritika protiv psihijatara koji su pedofiliju smatrali bolešću, bila je tada uobičajena i jako raširena među lijevim intelektualcima i novinarima, koji su takve psihijatre smatrali organima represije i ugnjetavanja pedofila. Pro-pedofilski aktivizam toga vremena bavio se posebno tom temom, (da dokaže da pedofili nisu psihički bolesni) i osim časopisa “Pan”, u Nizozemskoj su tada izlazili i mnogi drugi pedofilski časopisi i magazini. Nije to bilo slučajno da je baš u Nizozemskoj cvjetao pedofilski pokret. U članku uredništva u prvom broju “Pana”, hvalila se velika otvorenost i tolerancija nizozemskog društva prema idejama pedofila.
Pan je izlazio između 1979. i 1985. ukupno 21 izdanje, i izvještavao je o pedofiliji i pedofilima u različitim zemljama. U Panu su redovito pisali seksolozi Frits Bernard i Theo Sandfort. Obojica su podržavali legaliziranje pedofilije, ako se radi o “dobrovoljnom” seksualnom odnosu između odraslih i djece. “Pan” je redovito izvještavao o progonu pedofilskih aktivista u drugim državama.
Osim “Pana”, posebno se isticao i drugi pedofilski časopis “Paidika”, koji je izlazio između 1987. i 1995., a uređivali su ga deklarirani pedofili. Uredništvu “Paidike” pripadali su sve sami akademici, osamdesetih i devedesetih godina, u pedofilskim krugovima renomirani nizozemski seksolozi. U uredništvu “Paidike” bili su Frits Bernard, Theo Sandfort, te Edward Brongersma i Alex von Naerssen.
Osim slobodnog izlaženja pedofilskih magazina, u Nizozemskoj su slobodno djelovale i pedofilske organizacije. 1987. osnovana je organizacija “Međunarodni pokret za pedofiliju i emancipaciju” (IPCE). Ova organizacija je bila jedna vrsta platforme za savjetovanje i razmjenu mišljenja među pedofilima i svake godine održavala je međunarodne konferencije pedofila. Većina tih konferencija je održavana u Nizozemskoj. Pedofilski aktivizam u Nizozemskoj bio je od početka institucionaliziran i jako orijentiran ka cilju legalizaciji pedofilije, daleko više nego u drugim državama, što je prije svega bila zasluga, pedofilskog aktivista Fritsa Bernarda.
Bernard je bio pokretač borbe za promicanje pedofilije. Prema vlastitim podacima, počeo se boriti za pedofiliju već od 1940. godine. U “Paidici”, Bernard je izložio, kako je 1957. bio napravio prve kontakte sa interesnom gayevskom organizacijom ” Cultuur en Ontspanningscentrum (COC)”, iako taj prvi pokušaj napraviti politički lobi za interese pedofila, tada još nije donio plodove.
Nakon što je propao pokušaj Bernarda sa organizacijom COC, on je osnovao udruženje „Enclave Kring“. Ova udruženje djelovalo je kao jedna mreža za kontakte između pedofila, ali unatoč tome što je imalo podršku u međunarodnim krugovima, djelovalo je do ranih sedamdesetih godina kao podzemna organizacija. (dakle ilegalno).
Važnost “znanosti” kao šminke
Početkom sedamdesetih godina aktivisti se počinju služiti sa “znanošću”, kao šminkom i tako počinju postizati uspjehe. Bernard je tada pronašao širu društvenu podršku u “Nizozemskom društvu za seksualne reforme” (NVSH). (O ovom društvu već je pisano na neovisnim portalima, ovo vrlo radikalno seksološko društvo se u svom programu otvoreno zalaže za slobodu svakog oblik seksa, i za pedofiliju. Osim toga zalaže se za ukidanje braka i obitelji. To sve piše i na njemačkoj i engleskoj vikipediji u članku o ovom društvu).
Jedna komisija seksologa i “eksperata” iz ovog društva, izdala je 1972. knjigu pod naslovom “seks sa djecom”, koja je u međunarodnim pedofilskim krugovima izazvala veliki prijem i oduševljenje. Radne grupe za promicanje pedofilije osnovane su u mnogim nizozemskim gradovima.
Bernardovo udruženje „Enclave Kring“ je tako uspjelo izići iz podzemlja, i izborilo se za javnost i otvoreno propagiranje pedofilije u javnosti. Za ovaj uspjeh je bez sumnje bila važna “znanstvena šminka”, koja se prenijela i na Njemačku. Uporaba znanosti kao šminke, kao krinke, ili kao jednog zaštitnog štita, da bi se lakše manipuliralo javnošću i tako pokušalo legalizirati pedofiliju. “Znanstveni” rezultati Bernarda, za pravdanje pedofilije, poslužili su onda i pedofilima u Njemačkoj za istu stvar, u borbi za legalizaciju pedofilije. Pet međunarodnih skupova pedofila u organizaciji NVSH u gradu Breda u Nizozemskoj, između 1973. i 1975. Bernard je ocijenio kao istinski “izlazak iz ormara” pedofila.
Pedofilija u Nizozemskoj izgubila naklonost liberalnog društva
Ipak, pedofilski pokret u Nizozemskoj kasnije će postupno oslabiti i djelomično izgubiti blagonaklonost liberalnog društva. Također u Njemačkoj i drugim državama, tijekom osamdesetih godina, aktivisti za promicanje pedofilije bivaju postepeno potisnuti u pozadinu.
Tamo gdje su pedofilske grupe uspješno surađivale sa gayevskim udrugama, ti savezi između pedofila i gayeva su kasnije postepeno prekinuti. 1993. došlo je do raskola, kada se “Međunarodni savez lezbi i gayeva” (ILGA), konačno odvojio od pedofilskih organizacija unutar saveza. Kao što je bila organizacija pederasta “Sjevernoameričko udruženje za ljubav između muškaraca i dječaka”, NAMBLA.
Nakon velikih kritika, ILGA je bila prinuđena otarasiti se NAMBLA-e i drugih pedofilnih grupacija unutar saveza. Osim toga, u ILGA-i su se bojali da će izgubiti status nevladine organizacije pri Ujedinjenim narodima, koji su tek bili stekli. Njemačka gayevska organizacija “Savezno udruženje Homoseksualnost”, te pedofilsko udruženje “Društvo za seksualnu ravnopravnost” zahtijevali su da organizacije i grupe kao NAMBLA i dalje ostanu u sastavu ILGA-e. Dok je drugi gayevski savez, u kojem je jedan od čelnika bio Volker Beck (političar Zelenih) podržao odluku ILGA-e.
U Nizozemskoj su osim toga postojale još dvije pedofilne organizacije: „Vereniging Martijn“, osnovana 1982. i „Partij voor Naafstenliefde, Vrijheid en Diversiteit“. (Stranka za ljubav prema bližnjemu, slobodu i različitost).
U razdoblju između 1986. i 2006. organizacija “Vereniging Martijn” je tiskala pedofilni magazin “O.K. Magazin”, u kojem su bile slike gole djece i koji se rasparčavao samo poštom za pretplatnike. Predsjednik ove organizacije, Ad van den Berg osuđen je 2011. na zatvorsku kaznu zbog zlostavljanja djece i posjedovanja dječje pornografije.
Pedofilska stranka „Stranka za ljubav prema bližnjemu, slobodu i različitost“, čiji su članovi bili većinom iz organizacije “„Verenigung Martijn“, kao Ad van den Berg, Marthijn Uittenbogaard ili Norbert De Jonge, zalagala se, između 2006. i 2010. da se dobna granica za seksualne odnose odraslih i maloljetnika spusti na 12 godina i da se zakonske norme generalno smekšaju.
Program ove stranke bio je još radikalniji. U svom programu stranka se zalagala da se dječja pornografija legalizira za privatnu upotrebu i da se spusti dozvoljena dobna granica za igranje u porno filmovima, dakle da maloljetnici mogu glumiti u porno-filmovima. Osim toga, stranka se zalagala, da se pornografija koja ne sadrži nasilje i danju, slobodno i bez cenzure prikazuje na televiziji, te da se dozvoli prostitucija od 16 godina starosti, kao i da se legalizira seks sa životinjama.
Pored organizatorske mreže pedofilnih aktivista, Nizozemska je sa Fritsom Bernardom i Edwardom Brongersmom iznjedrila i glavne zvijezde pedofilnog pokreta. Dok se Bernard većinom bavio publicističkim radovima, Brongersma je, kao političar, bio naročito važan za stvaranje međunarodne mreže pedofila. Brongersma, uvjereni pederast, je nakon Drugog svjetskog rata postao član nizozemskih socijaldemokrata, i bio njihov zastupnik u nizozemskom parlamentu. U parlamentu se jako zalagao za izjednačavanje granice za zaštitnu dob za seksualne odnose za homoseksualce, kao i za heteroseksualce.
Švicarski SAP
Brongersma je nastupao na mnogim međunarodnima skupovima pedofila kao govornik i angažirao se prilikom osnivanja novih pedofilnih organizacija, kao “Njemačka studijska i radna zajednica pedofilija” (DSAP). I inače je pedofilni pokret bio međunarodno dobro umrežen. Tako je “Švicarska radna grupa pedofilija” (SAP), širila masovno svoje pamflete po inozemstvu i održavala jednu podružnicu u Njemačkoj, u Berlinu. SAP je održavala dobre odnose sa DSAP.
SAP je nastala ranih sedamdesetih godina. Uopće nije imala ženskih članova, Članovi u bili sve sami muškarci. Ogromna većina tih muških članova SAP-a, bili su homoseksualni pedofili. U početku je SAP bila jedna vrsta tajne organizacije. Ali kada je u jeku seksualne revolucije i liberalizacije, SAP ocijenila da se “društvo otvara”, izišli su iz tajnosti i nastupali otvoreno kao pedofili.
Prije svega, pedofili su imali u vidu takozvane “progresivne homoseksualne organizacije”, koje su ih prihvaćale i surađivale sa njima. Izlaska u javnost, “izlazak iz ormara” švicarskih pedofila u SAP, dogodio se istovremeno kada i izlazak u javnost, pedofilnih organizacija u Nizozemskoj i Velikoj Britaniji.
Britanski PIE
Pokret za promicanje pedofilije je 1977. također u Velikoj Britaniji “izišao iz ormara” i otvorio se javnosti. Glavna pedofilna organizacija V. Britanije “„Paedophile Information Exchange“ (PIE) pozvala je te godine neke medije, da javno objavi otvaranje javnosti i svoj “izlazak iz ormara”.
PIE je osnovana 1974. a sredinom osamdesetih je zabranjena. Njen međunarodno najpoznatiji predstavnik bio je bivši nastavnik Thomas O’Carroll, koji je 1980. izdao knjigu „Paedophilia. The Radical Case“. (Pedofilija: radikalni slučaj). Thomas O’Carroll je više puta bio osuđivan i sjedio u zatvoru zbog različitih pedofilnih delikata, a 2006. je bio osuđen na zatvorsku kaznu zbog posjedovanja dječje pornografije. PIE je, kao i ostale pedofilske organizacije tiskala propagandne pamflete i jedan magazin. Isto kao i organizacije pedofila u Nizozemskoj i Njemačkoj, i PIE je održavala kontakte sa LGBT pokretom.
Tako je O’Carroll 1978. i 1979. pisao u gay magazinu „Gay Left“ i zalagao se za legalizaciju pedofilije. Pedofilna organizacija “„Paedophile Action for Liberation“ (PAL), koja se kasnije spojila sa PIE, sklopila je savez sa londonskom gay udrugom “Gay Liberation Front” (Front za oslobođenje gayeva). Ova gayevska udruga bila je jako radikalna i borila se za ukidanje obitelji kao temelja društva i zahtijevala je smanjivanje dobne granice za seksualno samoodređenje. Drugim riječima, za legalizaciju seksulanih odnosa sa maloljetnicima.
Novinski izvještaji u britanskim medijima iz godine 2009. u vezi sa spektakularnim otkrićem u jesen 2012. da je bivši popularni voditelj BBC-a Jimmy Saville bio dugogodišnji pedofil i zlostavljač djece, potiču špekulacije u britanskoj javnosti, da je pedofilna organizacija PIE imala tajne veze sa nekim britanskim političarima, preko kojih su pedofili iz PIE pokušavali ostvariti svoje zahtjeve za liberalizacijom zakona u pogledu seksualnih odnosa sa maloljetnicima.
Kako tvrde britanski mediji, lobi grupa “Nacionalni savjet za građanske slobode” (NCCL) bliska lijevoj Laburističkoj stranci, imala je u svojim redovima članove pedofile i zalagala se za njihove zahtjeve. 1983. PIE je, vjerojatno u tijeku policijske istrage, isključena iz NCCL.
NCCL je u stvari britanska verzija ACLU (Američke unije za građanske slobode). NCCL se jako zalaže za LGBT pokret i upravo je NCLL bila ta koja je prošle godine u ime dvojice gayeva, tužila sudu onaj britanski bračni par, vlasnike malog hotela, koji zbog svojih kršćanskih načela, u svom hotelu kao goste primaju samo oženjene bračne parove muškarce i žene i zbog toga su odbili primiti na noćenje ovaj gayevski par.
T.T./hrsvijet.net
