Opasni Narcis gura nas u duhovnu i materijalnu propast
Sve je veći broj čak i onih koji su dali povjerenje Milanoviću i njegovim satelitima koji shvaćaju da ovaj narcis zapravo gura Hrvatsku u potpunu propast te da bi jedino časno bilo odstupiti i održati prijevremene višestranačke izbore
{jathumbnail off}Rad protiv vlastitog naroda
Najbolje se osjećaju kad govore i djeluju protiv vlastitoga naroda. Kad se vidi s kolikim entuzijazmom premijer Zoran Milanović govori protiv građanskih inicijativa koje se ne uklapaju u njegov svjetonazor ili u svjetonazor političke stranke kojoj pripada, a taj govor često poprima značajke mržnje, prijezira i klevete, teško se oteti dojmu da je on, zajedno sa svojim jednako ideološki zadrtim ministrima, na čudovišan način shvatio svoju funkciju.
Bit svoje misije oni svode na mijenjanje kolektivne svijesti i samosvijesti nacije. Da će tako nastupati, nisu, naravno, rekli u predizbornoj kampanji koja se sastojala od lažnih obećanja o ekonomskome preporodu i uvođenju reda u državu. U pogledu te bučno iskazivane retorike, rezultati su, blago rečeno, čista katastrofa jer je stanje bitno gore nego prije njihova dolaska na vlast, danas nema kategorije hrvatskoga stanovništva koja nije na svojoj koži osjetila taj kvazireformski zahvat koalicijske vlasti koja uništava sve čega se dotakne.
Sve je veći broj čak i onih koji su dali povjerenje Milanoviću i njegovim satelitima koji shvaćaju da ovaj narcis zapravo gura Hrvatsku u potpunu propast te da bi jedino časno bilo odstupiti i održati prijevremene višestranačke izbore. Objektivno, to se i moglo očekivati jer ni Milanović ni dvije trećine njegovih ministara, osim partijskih dužnosti, ništa konkretno ni kvalitetno u životu nisu ni radili, a i oni koji jesu, zaposjeli su sektore u vlasti u kojima nemaju apsolutno nikakve kompetencije.
Apsolutistički osjećaj
Kao tipični uhljebi, brže-bolje zbrinuli su sebe i svoje. Već dvije godine željeznom metlom provode kadrovsku čistku, marširaju kroz institucije te postavljaju podobne kadrove mimo struke, logike i smisla, čak i na popunjena radna mjesta dovode svoje ljude kao duple kadrove. Nije ih briga, ionako sve plaćaju porezni obveznici od kojih ministar Slavko Linić svojim mjerama u maniri nekog robinhoodovskoga antijunaka otima zadnje novčane pričuve siromašnima da bi predstečajnim nagodbama spašavao izabrane bogataše do kojih je ovoj vlasti stalo, zapravo ordinarne lupeže.
Da se vlasi ne dosjete, Milanović i njegov tim uporno će obmanjivati kako njegova Vlada vodi zemlju u dobrome smjeru i da ta politika nema alternative, što je zapravo inačica svojedobne Račanove ispraznice o tome da je narodu pod njegovom vlašću dobro, samo što toga narod nije svjestan, ili one Sanaderove kako nema alternative ulasku Hrvatske u EU, odnosno da nema te cijene koju Hrvatska ne će ispuniti radi tog cilja.
Otkad Hrvatska ima političare koji za svoju politiku govore da nema alternative, državi je po zlu krenulo u svakome pogledu. Komunisti i njihovi baštinici osobito se moćno osjećaju kada kreću u ideološke i svjetonazorske obračune s narodom, a moć im proizlazi iz raspolaganja s institucijama vlasti, pri čemu se osjećaju i iznad samih institucija. Da nije takvoga apsolutističkog osjećaja, premijer Milanović nikad ne bi izjavio kako ne će biti referenduma o ćirilici dok je on živ, što znači da sebe smatra jačim i važnijim od Hrvatskoga sabora i od Ustavnoga suda.
Milanovićeve laži
Uz narcisoidnost, apsolutističku nadmoć i prijezir prema narodu, obično ide obilna uporaba laži. Kao što je lažno optuživao građansku inicijativu kako želi oduzeti prava istospolnim manjinama, tako laže i o referendumskoj inicijativi Stožera za obranu hrvatskog Vukovara optužujući ju da želi ukinuti ćirilicu u tom hrvatskom gradu. Niti prva inicijativa niječe pravo istospolcima da žive zajedno, niti druga želi ukinuti ćirilicu. Obje zapravo žele regulirati ta pitanja u skladu s europskim i civilizacijskim standardima.
Naravno, takva politika vladajućih izaziva ili može izazvati sumanute posljedice. U njihovoj viziji, danas bi istospolna zajednica sebe imala pravo nazivati brakom, a sutra bi se po istoj logici dalo da brakom nazivaju, primjerice, poligamnu zajednicu, zajednicu odraslog i maloljetne osobe pa i mnogo drugih neprirodnih kombinacija.
Po njihovoj viziji, u slučaju Vukovara, sasvim je normalno da se daje otkaz mladome policajcu u Vukovaru, sinu poginuloga branitelja, koji je uklonio ćirilične natpise, kao što im je normalno da je na službi u policiji predvodnik četničke kolone po netom okupiranome i razrušenome Vukovaru 1991. koji je predvodio istu kolonu u čuvenoj grozomornoj pjesmi o klanju Hrvata i salati koju su u stihovima tražili od Slobodana Miloševića.
Milanoviću nema ništa neobično da mnogi četnici služe u hrvatskoj policiji, a nakon posla odbacuju odore i odlaze živjeti u Srbiju. To je ta politika vrijeđanja i ponižavanja vlastitoga naroda, ona nije nimalo sofisticiranija ni suptilnija od one koju su provodili njihovi ideološki očevi i preci. Ona zapravo vodi istom cilju – ratu, za koji će kasnije kriviti drugoga, a nikada sebe i svoju bolesno shvaćenu mesijansku ulogu.
Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik
