Pismo vjeroučiteljice: Samo pokušajte izbaciti vjeronauk iz škole
Onima koji već 20 i više godina pokušavaju vjeronauk izbaciti iz škole… Mnogo puta sam pomišljala da zbog omalovažavanja napustim ovaj poziv, ali sad kažem da za takvo što nema nikakve šanse, jer samo mi vjeroučitelji možemo jasno pokazati svu nakaradnost onoga što na silu uvodite u naše škole.
{jathumbnail off}Radim u školi kao vjeroučiteljica 17. godinu i do sada sam uvijek osjećala neku posebnu težinu toga posla i određeno nezadovoljstvo, vjerujem puno veće i teže od onoga tereta kojega nose drugi učitelji.
Naime, uvijek me je s jedne strane boljela, a s druge strane ogorčavala činjenica kako smo mi vjeroučitelji u školama (i u društvu općenito) “zadnja rupa na svirali”, a zapravo smo najobrazovaniji u odnosu na ostale kolege. Primjerice, dok su sve druge kolege koje predaju bilo koji drugi predmet u školi završili četverogodišnji studij (govorim o situaciji iz vremena kada sam ja studirala, odnosno prije prestrukturiranja studija na pet godina), moje kolege vjeroučitelji i ja završili smo petogodišnji i pri tome imali daleko više ispita (primjerice, ja sam za pet godina studija imala 118 ispita). Uz to, mnogi su i mnogi, vjerojatno najviše zato da bi ipak dokazali svoju vrijednost, upisivali poslijediplomske studije, tako da među nama vjeroučiteljima ima poveći broj magistara i doktora znanosti. Unatoč tome, opet smo ostali “zadnja rupa na svirali”.
Zašto?
Zato što se netko, od samih početaka uvođenja vjeronauka u škole, jako, jako trudio učiniti sve kako bi se vjeronauk pokazao, u najmanju ruku, nepotrebnim predmetom, odnosno uvijek je netko forsirao priču o tome kako vjeronauk nekoga diskriminira, kako to uopće nije znanost, kako se na vjeronauku ništa ne uči i ništa ne radi, ili, s druge strane, kako se traži “ne znam što”, kako je to samo predmet koji podiže ocjene, kako su vjeroučitelji neosposobljeni (?), kako su nemoralni, kako su, kako su…
U tom smislu kroz proteklih 16 godina bila sam, jednako kao i moje kolege vjeroučitelji, kriva i ispod oka gledana u raznoraznim situacijama koje se nas zapravo ne bi trebale niti smjele ticati ni koliko je crno pod noktom. Tako smo se iks puta osjećali nelagodno kada bi netko započeo priču o tamo nekom svećeniku iz Amerike za kojega se samo sumnja da je pedofil, o tome kako je neki nepoznati vjeroučitelj navodno nešto nekome naređivao ili učinio, o tome kako je neka časna napravila to i to, itd. Naravno, o tome su izvještavali vrlo “vjerodostojni” portali i novinske kuće tipa 24 sata, Indexa.hr, T-portala i slični, a koji su redovito imali za izvor ”anonimne osobe koje se boje javnosti otkriti svoj identitet”…
Svako malo bi se, čim bi se osjetio deficit drugih tema, izbacivale nebrojeno puta ponovljene floskule i nametanje misli kako je vjeronauk nepotreban i kako ga treba izbaciti iz škole.
Nikada mi nije bilo jasno zašto se svi toliko obrušavaju na vjeronauk i vjeroučitelje i zašto nas žele toliko degradirati, kad to, gledano iz moje perspektive, nipošto ne zaslužujemo. Štoviše, čvrsto sam uvjerena da najveći broj vjeroučitelja puno, puno više radi nego ostali učitelji. (Time nipošto ne želim degradirati ni jednog učitelja, jer znam da oni jako puno i predano rade, nego želim samo istaknuti da vjeroučitelji ne rade samo u školama, nego istovremeno i na župama i na mnogim drugim područjima, o kojima učitelji ne moraju voditi računa.) Konkretno, materijali koje sam ja do sada pripremila (ne preuzela od nekoga, nego izradila!), broje tisuće i tisuće raznoraznih priloga, od tekstova, prezenatcija, radnih listova itd. Vjerujem da je slično i s mnogim drugim vjeroučiteljima.
Zapravo, ne samo da sam napravila mnoštvo materijala za vjeronauk, nego sam, kao roditelj i urednik više internetskih stranica, napravila mnoštvo materijala i za razrednu nastavu (najmanje tisuću radnih listova), koje sam besplatno ponudila čitateljima na jednoj svojoj stranici namijenjenoj djeci (Zlatna djeca) i koje naveliko koriste učitelji ne samo po Hrvatskoj, nego i po svijetu. Također sam na istoj stranici ponudila mnoštvo raznih drugih korisnih materijala i ideja, koje sam također sama priredila, a kojima se mnogi i mnogi služe.
To ne iznosim da bih se hvalila, jer taj svoj talent uistinu shvaćam kao Božji dar kroz kojega mogu obogaćivati druge, a ne kao svoju pamet, nego iznosim zato da kažem: “Dosta mi je takvog podcjenjivanja!” Ja sam samo jedna u mnoštvu onih vjeroučitelja koji više nego predano rade svoj posao i žele samo jedno: “Pustite me na miru da radim!”
To me je, dakle, izjedalo punih 16 godina i zbog toga sam često razmišljala o napuštanju toga posla, međutim sada, s novim okolnostima u društvu – počevši od nametanja zdravstvenog odgoja, preko referenduma za obitelj, do izjave “don” Ivana Grubišića kako će pokrenuti referendum o ukidanju vjeronauka, odnosno njegova izbacivanja iz škole i (valjda) vraćanja u župe – razmišljam sasvim drukčije i stvari mi zapravo sjedaju na svoje mjesto.
Naime, činjenica je da je vjeronauk izborni predmet, što znači da ga možeš i ne moraš pohađati, i činjenica je da se nakon više od dva desetljeća grubog i agresivnog blaćenja toga predmeta ipak nije smanjio broj onih koji ga pohađaju, i ta činjenica nešto govori. A govori da on ima svoju ne veliku, nego posebno veliku vrijednost i da ga ljudi itekako cijene i smatraju ga potrebnim. Dakako, pri tome valja imati u vidu kako postoji i solidan broj onih koji svoju djecu ne upisuju na vjeronauk zbog svoje vjere ili vjere djeteta, nego iz nekih sasvim oprečnih razloga, ali i kod tih se kao najniža polazišna točka može uzeti to da oni vjeronauk toleriraju i smatraju da ne može štetiti, jer bi u suprotnom ispisali dijete s njega i riješili problem. (Priča o “lutanju djeteta po hodniku” ne drži vodu, jer svaka škola, bez imalo problema, naravno ako hoće, može lako osigurati prostor u kojemu će dijete biti pod nadzorom nekoga tko radi u školi.)
Sada mi, dakle, postaje kristalno jasno zašto je vjeronauk nekima stalno “trn u oku”…
A “trn u oku” je gotovo isključivo onima koji su pod svaku cijenu za zdravstveni odgoj, koji su pod svaku cijenu protiv referenduma za obitelj, koji su pod svaku cijenu za ćirilicu u Vukovaru, i koji će, vjerujem, isto tako biti svim srcem za prijedlog ”don” Ivana Grubišića za referendum o izbacivanju vjeronauka iz škola (bez obzira na samu vrijednost/bezvrijednost prijedloga). Smatram da nema potrebe posebno apostrofirati tko su ti, jer je to već svima prilično jasno. Ono što ih povezuje i što je vidljivo na van, to je da ne cijene niti vjerski niti nacionalni identitet našeg hrvatskoga naroda, nego ih obezvrjeđuju i pokušavaju unišiti, a svakoga tko im na tom putu smeta, također pod svaku cijenu, nastoje maknuti.
Njima je vjeronauk zapravo najopasnije područje, odnosno ono područje koje ne mogu kontrolirati i koje ima daleko najveću snagu oduprijeti se nastranostima i agresivnostima koje se unose u društvo, jer je sastavni dio školskog sustava i jer vjeroučitelji imaju priliku izravno upozoriti svoje učenike na takve devijacije i pokazati svu njihovu bijedu. Zato ga je važno izbaciti, jer onda ostaje prazan prostor za raznorazne manipulacije i nametanje nove ideologije. Drugim riječima, ostali bi tek malobrojni učitelji koji bi imali hrabrosti usprotiviti se takvim “odgojnim metodama”, a ako se njima priprijeti otkazima i sličnim sankcijama, bit će doslovno riječ o šačici, koju vjerojatno ne bi bilo teško slomiti.
Da, ali “dragi moji”, u jednom ste se bitno zeznuli! Zeznuli ste se u tome što ste nama vjeroučiteljima činili više od 20 godina! 20 godina nas pravite manje vrijednima, doslovno budalama, nesposobnjakovićima, neobrazovanima i kako sve ne, 20 godina nam izravno i neizravno prijetite izbacivanjem vjeronauka iz škole i bacanjem na ulice, 20 godina nas do dna ponižavate, a sada se tih 20 godina vaše prljave igre okreće protiv vas!
Tih 20 godina ponižavanja su nas toliko ojačali da smo, barem u velikom broju, spremni puno toga reći i puno toga pretrpjeti. Tako sam ja spremna za 16 godina ponižavanja prkosno reći: Hajde! Pokušajte me izbaciti! Spremna sam, potpuno sam spremna i na otkaz i na to da doslovno jedem travu, ako je to cijena, ali ću se prije toga, za bilo kakav pokušaj da mi nanesete nepravdu, ne boriti, nego boriti kao lavica u punom smislu riječi i, koliko god mogu, činiti sve da se taj vaš “bumerang ljubavi” vrati vama!
Zato vam od srca zahvaljujem što ste bili tako “blagonakloni” prema nama i što ste nam oblikovali čvrst karakter i čvrst stav, kojim ćemo jasno prokazivati vaše namjere i nećemo propuštati priliku da svojim učenicima izravno i nedvosmisleno pokažemo svu nakaradnost vaših “odgojnih i obrazovnih metoda”.
Za kraj još samo mogu s ponosom reći: Konačno mi je drago, i to iznimno drago, što sam vjeroučiteljica, jer imam prilike učenicima barem pokušati usaditi najljepše vrijednosti jednog društva: ljubav prema Bogu, ljubav prema obitelji i ljubav prema domovini. Zato vam, još jednom, od srca hvala!
Mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić/zrno.wordpress.com
