Pravi smisao Božića i lijepi božićni običaji

Poseban osjećaj zajedništva skrivao se u obiteljskom izrađivanju jaslica, doduše tek od 19. stoljeća. Prije toga su se jaslice držale samo u crkvama a u manjim mjestima u njihovoj izradi sudjelovalo je cijelo selo

 

{jathumbnail off}Božić je najomiljeniji kršćanski blagdan u Hrvata, iako mnogi zaboravljaju njegovu stvarnu bit, jedinstvenu posebnost, da je to proslava rođenja Krista Kralja. Božić danas u svijetu sve više simbolizira masovnu potrošnju, pretjerivanje i natjecanje u smislu tko će više pojesti, tko će više potrošiti ili čiji će bor više sjajiti, odnosno čija će djeca skuplje poklone dobiti pod bor.

No, Božić nije ništa od toga, jer danas ljudi zaboravljaju da je smisao Božića prvenstveno darivati Onoga čije se rođenje slavi. To su ljudi od davnina znali, pa su tako, prije Božića u vremenu Došašća svakodnevno išli na svetu misu i ispovijed, donoseći tako malom Bogu – Božiću darove čistoće ljubavi, zajedništva te osobne i obiteljske žrtve.

U vremenu bez automobila, kada su konje imale smo bogatije obitelji, pješačilo se kilometrima kroz šumu, probijajući se kroz gusti snijeg do prve crkve svaki dan u vrijeme Adventa, samo kako bi pripremili svoju dušu za rođenje kralja Isusa Krista. Činile su to cijele obitelji koje su u to vrijeme bile znatno mnogobrojnije od današnjih i nikada nikome nije bilo teško, naprotiv, po putu su se pjevale Božićne pjesme, slavilo se u sav glas, a mnogima su upravo ti trenutci obiteljskog zajedništva ostali trajno urezani u sjećanja.

Danas je situacija znatno drugačija. Umjesto da se obitelji okupljaju u crkvi, Božjoj kući, u molitvi i u pjesmi, nerijetko se vrijeme Adventa iskorištava za ludovanje po trgovačkim centrima gdje se stvara nevjerojatno bezdušno stanje u kojem se ovo divno vrijeme ljubavi, zajedništva i molitve pretvara u nekršćansko ludilo. Dok je prije bilo nevažno što će se naći na blagdanskom stolu, jer su ljudi cijenili i zahvaljivali za bilo što, danas se dižu krediti da bi se pokrila blagdanska košarica koja mora biti dupkom puna raznim delicijama i skupim dekoracijama. A Isus? Gdje je on u toj priči? Zaboravljen na nekoj polici dućana ili pak skriven u prosjaku ispred tog istog dućana kojeg ćemo najčešće zaobići. Jer, ne uklapa se on u tu našu idiličnu priču obiteljskog potrošačkog ludila. Zaista bi voljela kad bih sada mogla reći da genaraliziram, da nisu svi takvi.

Nekada su ‘jabuka božićnica’ i ukrasi od obićnog šećera bili dovoljni za osmijeh na licima

Naravno, postoje i one divne obitelji te pojedinci u Hrvata zbog kojih će Božić zauvijek, untaoč mnogim promjenama, ostati ono što je po svojoj biti – blagdan zajedništva, ljubavi i mira te dan rođenja našeg velikog pastira. Ti ljudi prisjećaju se vremena kada su za Božić dobili samo ukrašenu ‘jabuku božićnicu’ i zbog nje su bili neizmjerno sretni. Ti ljudi prisjećaju se zahvalnosti u vrijeme kada bi se od kolača na stolu našla samo pita s orasima i jabukama prekrivena tankim premazom domaće marmelade. To je, kako govore, za mnoge bila raskoš.

Djeca su uživala iako se bor i unutrašnjost kuće nije kitila skupocjenim kuglicama kao danas nego su danima prije skupljali male crvene jabuke koje su oslikavali; skupljali su češere i orahe koje bi zatim uvaljali u brašno, nabadali ih na šibice i tako stvarali a ne kupovali dekoraciju u Kristovu čast. Onaj tko je imao, koristio je i naranče, smokve, kruške, lješnjake ali i papir te ukrase od običnog šećera kojeg su voljela djeca i po skrivečki, malo po malo, njima se sladila. Bor se u Hrvatskoj počeo kititi tek 1850. ali je ukrašavanje doma istim ovim ukrasima bilo prisutno od samih početaka proslave Božića.

Božićnom pšenicom nakon Božića sladile su se ptice jer se ništa iz ovog svetog doba nije smijelo baciti

Jedan običaj koji se sačuvao do danas jest običaj sijanja božićne pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Na dan Svete Barbare ili Svete Lucije sije se pšenica. Sam običaj pretkršćanskog je porijekla, ali danas ima kršćansku simboliku, a svrha mu je blagoslov ljetine. Zanimljivo je da ovog običaja nema u protestantskim zajednicama i velikom dijelu Europe pa je uz Portugal i južnu Italiju, on vezan još samo za hrvatsko podneblje. Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom, te ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Da bi izgledala lijepo, pšenica se podrezivala i ovijala hrvatskom trobojnicom, a u nekim se krajevima posred pšenice stavljala jabuka ili svijeća. Nakon Božića, pšenica se davala pticama jer se ništa iz tog svetog doba nije smjelo baciti. Danima prije Božića, naječšće djeca, čistila su okućnicu i kuću, prale su se zavjese, ribao se zemljani pod i topila se glina na zidovima kako bi ju zatim četkicom ulaštili do sjaja, skupljala su se drva za ognjište, samo da na dan Božjeg rođenja kad On dolazi u kuću, kuća bude čista, mirisna, i topla, dostojna Boga.

Isto tako, mnogi se prisjećaju panjeva koji su se unosili u kuću na Badnju noć i stavljali na ognjište. Djeca su se u to vrijeme najviše veselila slami koja se donosila u kuću na Badnjak. Slama se kao znak Božića održala znatno duže od panjeva.Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činio glavni član domaćinstva (otac), označavao je službeni početak proslave blagdana Božića. Unošenje slame i rasprostiranje po podu događalo se s izričitim naglaskom na događaj Božića, jer su redovito taj čin članovi obitelji pratili pjevanjem božićnih pjesama. Slama bi se raširila po podu i pod stolom, manji se dio stavljao na stol i pokrivao stolnjakom, a dio se klasja vezivao u snopove ili pleo u vijence. Nakon večere, svi bi ukućani od stola pošli do slame gdje bi sjedili i pričali do vremena polaska u crkvu, kada se obavezno išlo na polnoćku dočekati Isusa. U pojedinim se krajevima na Badnju noć nije spavalo u krevetu već na postavljenoj slami što je bio poseban, nezaboravan događaj. Slama razasuta po tlu bila je znak Isusova rođenja u štalici, dok je simbolika snopova i vijenaca vezana uz plodnost. Danas je rijetkost vidjeti cijele obitelji na polnoćki, one se raziđu već poslije večere ako ne i prije. Mladi odlaze na fešte dok roditelji čekaju Božić uz neki od filmova na televizijskim programima. Obitelji često šute a nerijetko izbijaju i svađe oko nebitnih stvari kao što je prepečena purica ili prekuhani krumpir, krivi bor ili nedovoljan broj kuglica.

U izgradnji jaslica, sudjelovalo je cijelo selo

Poseban osjećaj zajedništva skrivao se u obiteljskom izrađivanju jaslica, doduše tek od 19. stoljeća. Prije toga su se jaslice držale samo u crkvama a u manjim mjestima u njihovoj izradi sudjelovalo je cijelo selo. Ovaj običaj bio je i natjecateljskog duha jer su svi željeli da baš njihova crkva ima najljepše i najzornije jaslice s pregršt detalja. Dok su se izrađivale pjevale su se božićne pjesme i zajedništvo svih ljudi raslo je u Kristu.One su bile ručno izrađene od kartona, gipsa, gline ili drveta. Danas se kupuju gotove jaslice i rijetko se obitelji okupljaju u njihovoj izradi. Prema zapisima, prve je jaslice, u prirodnoj veličini, napravio sveti Franjo 1223. godine. Na jaslice ukazuje reljef Kristovog rođenja u luneti trogirske katedrale, djelo majstora Radovana. Najstarije danas sačuvane jaslice nalaze se u vrtnoj kapeli franjevaca na otočiću Košljun uz otok Krk. Načinio ih je nepoznati majstor u 17. stoljeću.

Na sam Božić čekali su se čestitari. Djecu bi odrasli postavili na rasutu slamu jer su i tada znali da se u svakom djetetu skriva mali Isus. Čestitari su ulazili u kuću, s rečenicom: “Dao nam Bog dosta svega, mira, blagoslova, telića, pilića, guščića, male dječice. Božji blagoslov ovoj kući!“ Čestitari koji su dolazili čestitati morali su jako paziti da prvi ko’ ulazi u kuću bude zdrav i vitalan muškarac, jer su ljudi vjerovali da će to pridonijeti plodnosti obitelji u narednim godinama. Primjera radi, danas se čestitarima prvo gleda u ruke, jer važnije je ono što nose u rukama nego ono što nose u srcima.

Nekad su obitelji bile ujedinjene u Kristu a danas su nažalost razjedinjene u novcu

Naravno, božićnih običaja koji su gotovo izumrli ali i onih koji su se uspjeli održati, ima bezbroj i oni se razlikuju od mjesta do mjesta od sela do sela, i od grada do grada. No, svi oni imaju nešto što se danas u potpunosti gubi. To je zajedništvo obitelji u iščekivanju rođenja Isusa Krista. Iako se i danas božićna propaganda dotiče obiteljskog zajedništva, ono nije usmjereneno na iščekivanje Isusa. Ako pitate danas maleno dijete tko to nama dolazi za Božić, ono će zasigurno odgovoriti, djed Božićnjak ili djed Mraz, i pritom će misliti na smiješnog lika u crvenom odijelu a ne Isusa. To je bijedno jer se tako djeca uče materijalnim poklonima kao jedinoj vrijednosti ovog najsvetijeg kršćanskog blagdana. Isus je izbačen čak i na dan kada se slavi njegovo rođenje. I to nije slučajnost, nego je to popaganda protiv Boga. Djeca prije, znala su koga čekaju, iščekivala su rođenje Krista, koji ne donosi igračke, nego ljubav, mir i otkupljenje svijeta. Obitelji su bile ujedinjene u Njemu a danas su nažalost razjedinjene u novcu. I dok se prije na sam Božić nije smjelo ništa raditi, danas trgovački centri rade čak i na Božić što nam dovoljno govori o smjeru u kojem se kreće naše društvo. To je smjer bez Isusa i budućnost bez vjere.

Tješi nas samo činjenica da zaista postoje oni koji unatoč ateističkoj propagandi čuvaju malog Božića u svojim srcima i tu ljubav, iščekvanje i narodne običaje prenose na svoju djecu. Ti su ljudi Božji blagoslov i zbog njih će Božić ostati ono što je, blagdan neizmjerne Božje ljubavi koju primamo kroz rođenje njegova ljubljenog sina, našeg spasitelja i otkupitelja Isusa Krista. Božićno vrijeme je posebno vrijeme u kojem su ljudi dužni darivati Krista a ne druge ljude i u takvom duhu trebali bi odgajati djecu. On, Božji sin, na Božić je darovan nama i samim time mi smo dobili više nego što možemo dobiti od bilo kojeg čovjeka.

Autor: Z. K./Dnevno.hr

Odgovori

Skip to content