Hrvatska priča ide dalje… podle igre i podmetanja – je li netko vidio istinu?
Istinska se ljubav ne može dogoditi ako je čovjek okovan lažima. Laž ima svoj duboki korijen. Ima svoj izvor i svoj teritorij. Ima čak i svoga gospodara.
{jathumbnail off}S portala Baptističke crkve u Splitu, prenosimo jedno razmišljanje o referendumu, posljedicama, traženju istine (ako to ikoga vise zanima…)
Pristran sam
Odmah ću reći da sam pristran. Kad sam odlučio postati kršćanin pristao sam, dakle, na Božju stranu koja i za homoseksualnost i za lezbijstvo i za slična ponašanja kaže da su grijeh. Kao što je grijeh preljub, pohlepa, mržnja itd. Ima pak ljudi koji misle da su neka ponašanja prirodna i normalna samim time što postoje od davnina. Da, grijeh postoji i radi od davnina protiv čovjeka, koliko god ga čovjek negirao ili se ismijavao na njegov račun. Grijeh radi protiv čovjeka, čak i onda kad čovjek uživa u njemu i biva uvjeren da ne čini ništa loše. O ovoj temi pišem pristrano jer nepristranost (po ovom referendumskom pitanju) ne postoji. Onaj tko kaže da je nepristran trebao bi znati da je nepristranost samo jedna od varijanti pristranosti. Važno je, stoga, biti ispravno pristran. Netko će reći: ‘A tko si ti da tvrdiš kako je tvoja pristranost ispravna pristranost?’ Samo polako, idemo dalje s pričom…
Bog mrzi grijeh, ali voli čovjeka
Čovjek je često svjestan da živi u nekom grijehu, a često i nije toga svjestan. To je zato jer mu s vremenom otupi savjest ili zato što se njegova okolina slično ponaša pa mu određeno ponašanje postane normalno. A zapravo je bolesno u svojoj srži. To je zato jer grijeh prijevarno i sustavno djeluje na ljudski um i osjećaje. I baš zbog toga što Bog voli čovjeka, mrzi grijeh koji ga prlja i razara. Zato mu želi pomoći, jer zna da grijeh, koji se šulja poput raka, s vremenom dovodi čovjeka do nesreće i propasti. A Bog to ne želi. Njemu je zato stalo čovjeka opomenuti, bilo kroz nekog drugog čovjeka, bilo kroz neki važan događaj ili kroz stanje duboke praznine u vlastitoj duši.
Mislio sam da sam dobar
Za sebe sam mislio da sam dobar samim time što sam se bavio humanitarnim radom i samim time što sam držao da su ljubav i razumijevanje najvažnije stvari na svijetu. No, vrijeme je u mom životu pokazalo svu krhkost mojih dobrohotnih uvjerenja. Bog se pobrinuo da shvatim da nisam toliko dobar i jak čovjek kao što sam mislio. Umalo sam, svojevremeno, s par ružnih postupaka uništio i sebe i neke druge drage ljude oko sebe. To je bilo stoga što me grijeh zavodljivo i iznenada ponio. Vrijeme je, tako, očitovalo da je moj stvarni svjetonazor bio prilično porozan. Bog mi je time pokazao kako je malena moja snaga i kako su slabi temelji na kojima stojim. Ali tada još ništa nisam znao o istinskoj ljubavi, razumijevanju, istini i slobodi, koju mi je samo On mogao donijeti.
Kad je Isus ušao u moj život
Tek kad je Isus ušao u moj život i kad sam doživio Njegovu ljubav, shvatio sam što je i tko je pravo dobro, a što je i tko je pravo zlo. Kad mi je Isus otvorio oči, dobio sam mir za kojim sam u dubini srca oduvijek tragao. Shvatio sam tko sam, zašto sam tu i kamo idem… A kad se čovjeku takvo što dogodi, onda on o tome i ne može šutjeti. Onda zna da ne živi samo za sebe, nego i za druge ljude oko sebe. Stalo mu je da i njegovi bližnji dožive susret s Kristom. tj. Istinom koja ih može osloboditi od straha, depresije, mržnje, nevjere… Biti kršćanin jest osobna, ali ne i privatna stvar koja se šuti. Naprotiv.
Smije li kršćanin šutjeti?
Smije li, naime, kršćanin šutjeti kad vidi i zna kako grijeh grize i uništava živote njegovih bližnjih? Kako može šutjeti kad zna (i po svojoj vlastitoj prošlosti) da se iza nečijeg grešnog života najčešće nalazi neka potisnuta bol, krivnja ili patnja? A što je tu onda u pitanju nego duboka potreba za istinskom ispunjenošću i nadom? Kako vjernik, ako je vjernik, smije šutjeti kad u dubini svoga srca zna da Isus može doprijeti i do najmračnijih pora svakog čovjeka i spasiti ga? On je silan, ali ne dolazi na silu. Dolazi samo ako mu čovjek dragovoljno i ponizno otvori svoje srce i traži pomoć. Veliko mnoštvo ljudi koji su izbavljeni od svoje homoseksualnosti svjedoče o sili Božje ljubavi koja ih je promjenila. Velike stvari se ne mogu šutjeti. Kako, dakle, onaj koji se zove kršćaninom može šutjeti svojim bližnjima o daru Božje milosti koja može oživjeti (i) njihov duh i dušu?
Laž ima svoga gospodara
Istinska se ljubav ne može dogoditi ako je čovjek okovan lažima. Laž ima svoj duboki korijen. Ima svoj izvor i svoj teritorij. Ima čak i svoga gospodara. On se bori za još više teritorija u čovjekovom srcu, jer je nezasitan. Protivi se istini pa istinu nastoji izrugati i ukloniti iz svog vidokruga, odnosno vidokruga onih koje drži zarobljene. Tada nesmetanije i brže širi krakove vlastitog utjecaja. Nastoji potpuno zavladati čovjekom i postati njegovom istinom. A čovjek, ukoliko živi veću mjeru laži, utoliko je više i bijesan na glas pojedine istine koji se uperi prema grijehu u kojem živi. No, uvijek ima onih koji naslućuju da mora postojati nešto bolje od onog što (nesretno) žive. Takvi slijede trag. I ne odustaju. Bog im pomogne. Tako to ide.
Što Bog kaže?
Bog kaže da je brak zajednica žene i muškarca. ”I njih dvoje bit će jedno tijelo…” (Postanak 3:24) Bog također kaže: ”Ne lijegaj s muškarcem kako se lijega sa ženom. To bi bila grozota.” (Levitski zakonik 18:22) Bog kaže još mnogo toga onima s homoseksualnim, ali i onima s heteroseksualnim ponašanjem. Nitko nije bez grijeha. Svi smo mi lutalice dok nas Bog ne pronađe. Dok se ne damo pronaći. Svima nam je potreban spas. Ne možemo sami. Slabi smo i pokvareni. Ovo društvo je bolesno u svojoj srži baš zbog grijeha. Svatko je za sebe odgovoran hoće li prepoznati znakove upozorenja i kucanje odozgor te priznati i pokajati se za svoju odvojenost od Boga. Svatko, zapravo, bira hoće li otvoriti vrata svoga srca Isusu Kristu. U konačnici je svejedno hoće li netko biti izgubljen zbog ovog ili onog grijeha. A najveći grijeh i čovjekova najveća nesreća je ne htjeti vjerovati u uskrsloga Krista.
Istina ne ovisi o većini ili manjini
Ovih se dana često govori o većini i manjini, tj. kako manjina treba prihvatiti odluku većine. Ili se govori kako većina treba poštivati prava manjine. Takvo me gledište, zapravo, ne zanima jer istina o ovom i nizu drugih pitanja ne ovisi o tome je li netko u većini ili manjini. Istina ne ovisi o pobjedi ili porazu na referendumu. Istina da je homoseksualnost grijeh ne mijenja se i ne ovisi o ljudskim zakonima ili odlukama nekog uglednog psihijatrijskog društva. Traženje homoseksualnog prava na brak čista je pogreška i zastranjenje. Istina je, eto, isključiva. Isključuje laž. Zbog toga na sebe i navlači osudu. Danas manjine po ovom pitanju, a sutra većine po nekom drugom pitanju.
Tolerancija i netolerancija
Kao što većina može biti sasvim netolerantna prema manjini, tako i manjina može biti sasvim netolerantna prema većini. Tolerancija i netolerancija ne ovisi o broju ljudi. Nadalje, ‘pripadnici’ neke većine ili ‘pripadnici’ neke manjine mogu biti u pravu što se tiče određenog pitanja, ali svojim ponašanjem mogu biti potpuno bez poštovanja prema onima za koje smatraju da su u krivu. Prava tolerancija iskreno poštuje drugog čovjeka i ne omalovažava ga kao osobu. Tolerancija, naravno, ne podrazumijeva da je jednako ispravno uvjerenje onog drugog. Pravo poštivanje drugačijega očituje se u jasnom, prijateljskom i dobronamjernom iskazivanju neslaganja s pojedinim stavovima, ma koliko drugome bili ‘sveti’.
Političari i licemjerje
Naši političari, bez obzira o kojoj se od vodećih stranaka radilo, čini se da uopće nisu toliko u službi narodu, koliko su u službi svojim sebičnim, materijalnim i položajnim interesima. Čini se da više služe raznim skupinama iza scene, nego što im je iskreno u srcu stalo do boljitka građana ove zemlje. Nemam baš dojam da im je do sada bilo osobito stalo do moralnog stanja u društvu, što je i logično obzirom na minuli rad. Stoga, mogu reći da je njihov svesrdan angažman u ovoj referendumskoj kampanji prilično licemjeran i nepotreban. Ako smijem kazati, bolje bi bilo da na vrijeme razmišljaju o tome s čime će doći i što će reći kad jednog (skorog) dana stanu pred Boga.
A pravo djeteta?
Homoseksualni aktivisti traže ‘jednaka prava za sve’. Traže pravo na brak i na sve što ide uz to. Ne žele biti ‘građani drugog reda’ niti obespravljena skupina. To sutra znači i pravo na posvajanje djece. To preksutra znači i pravo na ‘korištenje’ surogat majke koja će za nekoliko tisuća eura roditi naručeno dijete. To znači još mnogo toga. Pitam se: ‘Gdje je tu pravo djeteta na oca i majku?’ Jednostavno bi nestalo. Dijete bi u samom začetku bilo uskraćeno za mamu i tatu. To su ’jednaka prava za sve’? Mislim da je ovo prilično izopačena ‘jednakost’.
Dati Bogu priliku
Ovaj svijet se ubrzano urušava. Bezbožnost uzima sve više maha. Moralna dekadencija, razne pohlepe, neprijateljstva, kao i pošast sebeljublja, manifestira se u svim porama društva. Duhovna ispraznost na površinu izbacuje izvitoperene porive i ideje, koje se potom žele predstaviti normalnima. Čak i poželjnima. Oni koji prednjače u tome, i kad uspiju u nekom od tih svojih velebnih nauma, i dalje su nesretni. I bit će nesretni sve dok u Bogu ne pronađu unutarnji mir, iscjeljenje i pravi identitet. Usput govoreći, na referendumu ću zaokružiti ZA. Ne mogu drugačije, jer je Isus Krist ispunio moje srce ljubavlju i sigurnošću, što mi nitko drugi nije mogao dati. Zauvijek me vezao i oslobodio svojom Istinom. Htio bih da mu daju priliku i upoznaju ga kako oni koji će zaokružiti ZA, tako i oni koji će zaokružiti PROTIV.
”Dakle, ako vas Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni.” (Ivan 8: 36)
U Splitu, 27. 11. 2013.
Dražen Radman
