Učenici kroz vjeronauk uče što je ljubav i što je čovjek
Od najveće je važnosti za državu da odgaja čovjeka koji neće biti sveden na robotiziranu neimenovanu brojku, koji će, uz znanje, imati razvijen osjećaj za kulturu, za lijepo, za solidarnost
{jathumbnail off}Ako je netko mislio da je završetkom referenduma o braku završena jedna faza odnosa Crkve i države, ili još bolje, vladajućih i naroda, očito je bio naivan. Nakon što smo se, kako se tvrdi, kao država vratili u srednji vijek ili u društvo zemalja nezavidne demokracije, ovaj tjedan otvorene su nove/stare fronte, svima dobro poznate. Način djelovanja ostao je dobro poznat: senzibilizacija za problem, poznate ličnosti koje dramatično upozoravaju na njega, detektiranje Crkve kao glavnog problema, „osvješćivanje“ širokih narodnih masa i na kraju matiranje protivnika. Već viđeno početkom pedesetih godina prošlog stoljeća.
Don Ivanovo buđenje iz zimskog sna
Prvo se iz zimskog sna probudio don Ivan Grubišić i promptno označio gorući problem hrvatskog društva – školski vjeronauk i financiranje Crkve iz proračuna. Taj osvjedočeni borac za pravo i pravicu, kojem ništa ljudsko nije strano, prije dvije godine poželio je kao svećenik biti i saborski zastupnik. Nikome od boraca za demokraciju tada nije smetala gruba povreda načela sekularnosti i odvojenosti Crkve i države. Na njegovu slatkorječivost pali su mnogi vjernici, čak i neki teolozi. Red jeftinog moraliziranja i prazne demagogije, red japajakanja, red pravljenja žrtvom od strane Crkve i eto vam profila don Ivana Grubišića. Njegov histrionski stav i prazna obećanja priskrbila su mu mjesto u Saboru, ali i odlazak u prosječnost i zaborav, jer nije više bilo situacije na kojoj je gradio svoju popularnost, a to je latentni sukob s crkvenom hijerarhijom. Plaća je redovito sjedala, sjednice su se morale održavati baš u vrijeme popodnevnog odmora, a to starom čovjeku, borcu za pravdu i istinu, nije lako. Ali ključni kairos je došao! Don Grubišić viče u pustinji hrvatske države – poravnite mu staze! Kucnuo je čas! Vjeronauk u crkve! Neka vjernici plaćaju porez! Pokrenut ću referendum! Ja to radim za dobro Crkve!
Nitko ne dvoji da bi se način održavanja vjeronauka možda mogao i drugačije postaviti. Ali prozirna demagogija, jasna svakome, nema za zadatak izbaciti vjeronauk iz škola jer je vezan međunarodnim ugovorima, nego upornim ponavljanjem parola i praznih fraza obezvrijediti nešto što je trn u oku mnogih – prisutnost Crkve u javnom prostoru.
Vrlo brzo javio se i redatelj Oliver Frljić. Momak čije su predstave redovito zabranjivane od strane država koje imaju svoje „ja“, redatelj u usponu, jasnim je riječima progovorio: vjeronauk treba protjerati iz škola jer potiče fašizam! Da, zaista fašistički zvuči kada s djecom u školi radite nastavnu jedinicu „Bog voli sve ljude“. Fašističke su i sve nastavne jedinice o miru, ljubavi, ljudskim pravima, jednakosti, životu za druge, primjerima svetaca. No, neke je stvari očito potrebno etiketirati, netko će već povjerovati. A onda, kao šlag na tortu – izjava ministra Jovanovića kako kao građanin nije za vjeronauk u školi, ali eto, on tu ne može ništa promijeniti. Ali nije da ne bi htio, samo kad bi mogao. Baš kao što može ne isplatiti naknadu za prijevoz učiteljima ili ukinuti granski kolektivni ugovor. Baš kao što može donijeti desetak odluka koje ubrzo padnu na Ustavnom sudu. Ali eto… Ti međunarodni ugovori.
A stvar oko vjeronauka vrlo je jasna. Oko 90% djece, željom roditelja, pohađa školski vjeronauk. I ne radi se samo o katoličkom, nego i o vjeronauku drugih zajednica. Postoji određeni broj djece koja ga ne pohađaju i baš ona postaju predmetom brige boraca za sekularnu državu. Toliko se za njih brinu da u 20 godina nisu našli načina kako riješiti problem. Bitno je izbaciti vjeronauk iz škola, par tisuća vjeroučitelja, visokoobrazovanog kadra, potjerati na ulicu. Dalje se ne ide i nije nikog briga, unatoč činjenici da najveći broj država članica EU ima školski vjeronauk.
Korisna nekorisnost vjeronauka
No, nešto drugo jako zabrinjava. To je stav prema čovjeku kojeg promovira baš školski vjeronauk, uz još neke druge predmete, kao što su glazbeni, likovni i u srednjoj školi filozofija. Iako ima obrazovnu crtu, vjeronauk je prije svega predmet koji učenicima pokazuje da čovjek nije i ne može biti sveden na biće tehnike i korisnosti, na bezličnu jedinku na tržištu rada. Predmet koji pokazuje onaj pravi smisao školstva i poučavanja, a to je „logica scholae“ – obrazovanje i odgoj onkraj koristi. Sama prisutnost ovog predmeta, ali i vjeroučitelja, odraz je čovjeka i čovječanstva koje se ne može svesti na puka utilitarna stremljenja, nego na činjenicu da su u životu najvrjednije one stvari koje ne donose novac i korist. Od najveće je važnosti za državu da odgaja čovjeka koji neće biti sveden na robotiziranu neimenovanu brojku, koji će, uz znanje, imati razvijen osjećaj za kulturu, za lijepo, za solidarnost. Micanjem vjeronauka iz škole dogodilo bi se upravo to – djeca bi mnogo teže shvaćala svoju povijest, kulturu, zadaću u društvu. U konačnici, kurikulum pokazuje kako je vjeronauk predmet s kojim se može ostvariti najviše korelacije.
Zato je tragično slušati uvrede da je to fašistički predmet, a pomalo čudno čuti iz usta jednog svećenika da je vjeronauku mjesto unutar četiri zida sakristije. Baš kao što nije lijepo čuti ministra koji na početku školske godine poručuje djeci da je znanje moć, da se trebaju boriti jedni s drugima. Smislenije bi bilo poručiti prvašićima i učenicima kako su, između ostaloga, tu da budu jedni za druge, da pomognu slabijima od sebe, da imaju prijatelje i da se – vole. Jer riječ ljubav rijetko ćete čuti na bilo kojem drugom predmetu. U kurikulumu zdravstvenog odgoja nije bila spomenuta. Ali je spomenuta na vjeronauku nebrojeno puta. Onaj tko ga uči, ima puno više prilike za prepoznavanje tog božanskog dara i Kristove zapovijedi ljubavi. Zato mi kao vjernici i možemo reći da volimo sve ljude, svoje bližnje, čak i svoje neprijatelje. Logika kojom se vodi ministar Jovanović, iako je kriva, čini se neumoljiva. Ali život nije i to dobri vjeroučenici, kojima je vjeronauk predmet u kojem mogu biti malo opušteniji, jako dobro znaju. Zato i mogu reći: Don Ivane, gospodine Frljiću, ministre Jovanoviću, mi vas volimo! Logici unatoč.
Autor: Mladen Milić/laudato.hr
