Vlado Iljkić: Istina o referendumu o ćirilici
Povjerenik za pravna i temeljna pitanja Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Vlado Iljkić opovrgava 6 najčešćih nametnutih neistina vezanih uz referendum o ćirilici
{jathumbnail off}I eto nas kod prve – nije referendum o ćirilici nego o usklađivanju hrvatskog zakona s onim većine najrazvijenijih država u EU. Tim se promjenama ne mijenjaju prava manjina nego se ona primjenjuju u mjestima u kojima je 50% stanovništva druge nacionalnosti.
Pravni sustav u Republici Hrvatskoj prepoznaje tri načina ostvarivanja ovih prava :
1. Sam Ustavni zakon – 1/3 u jedinici lokalne i područne samouprave
2. Međunarodni ugovor – npr. Italija – Hrvatska u odnosu na Istru
3. Lokalni statut – npr. Česi u Daruvaru
Predloženom promjenom mijenja se samo uvjet za ostvarivanje prava po prvoj osnovi – samom Ustavnom zakonu – to znači da se za manjine čije je predmetno pravo regulirano međunarodnim ugovorom (Talijani) ili lokalnim statutom (Česi u Daruvaru) ništa neće promijeniti. Tome treba dodati i činjenicu da te manjine ne prelaze trećinu stanovništva u niti jednom gradu ili općini pa po važećem Ustavnom zakonu po osnovu 1/3 ionako ne bi imali pravo na ravnopravnu službenu upotrebu jezika i pisma (iznimka, općina Grožnjan u Istri, ali za Istru je pitanje ravnopravne upotrebe jezika ionako regulirano ugovorom između Hrvatske i Italije).
Zanimljivo je napomenuti i to da ni Srbi u gradu Vukovaru nisu pravo na posebne, odvojene vrtiće, osnovne i srednje škole stekli na osnovu niti ½ niti 1/3 jer ih po pretprošlom, tada važećem popisu nije ni bilo toliko a to pravo, kao i mnoga druga prava su ipak konzumirali bez poteškoća. Ovo je dokaz da se u Hrvatskoj poštuju i da će se poštovati Ustav, Zakoni i Međunarodni ugovori i da nema nikakvog razloga od svega navedenog birati najbolja rješenja za suživot zajednica na lokalnoj razini.
“Ovim se referendumom uskraćuju prava manjinama.” – NIJE TOČNO!
Smanjenje prava manjina bi značilo da se, primjerice dvojezični natpisi na sudovima, na koje po važećem Zakonu imaju pravo ne bi mogli stavljati po novom. Dakle, da je njihov opseg manji. Ali to nije tako. Pravo na ravnopravnu službenu upotrebu jezika bi ostalo istog opsega, ali bi se predloženom izmjenom promijenio uvjet za ostvarivanje toga prava (postotak koji manjina treba činiti u gradu ili općini).
“Navedena prava su stečena i ne mogu se mijenjati.” – NIJE TOČNO!
Ustavni zakon donesen je u osloncu na Okvirnu konvenciju o zaštiti nacionalnih manjina. Glede ravnopravne službene upotrebe jezika nacionalne manjine, ona propisuje dva uvjeta: postojanje stvarne potrebe i zahtjev manjine. Stvarna potreba treba biti objektivno određena i u pravilu se određuje udjelom stanovništva (postotkom). Konvencija ujedno određuje koja se to mjera, kojom se ograničavaju Konvencijom zajamčena prava manjina, ne smije poduzimati. Riječ je o mjeri preseljavanja stanovništva kako bi se promijenili omjeri između većinskog i manjinskog stanovništva s namjerom da se manjini onemogući ostvarivanje zajamčenih prava. Druge mjere Konvencija ne zabranjuje jer one mogu biti opravdane i legitimne. Drugim riječima, iz Konvencije ne proizlazi da se jednom postavljeni kriteriji, uz iznimku mjere namjernog preseljenja stanovništva, ne bi mogli postrožiti ili ublažiti. Primjenu konvencije nadzire Savjetodavni odbor i Odbor ministara Vijeća Europe. Kada je RH propisivala uvjet da nacionalna manjina mora činiti većinu (50% + 1) u nekom gradu ili općini, Savjetodavni odbor je u svojem mišljenju naveo da je kriterij visok pa stoga treba što više poticati gradove i općine da koriste svoje pravo da lokalnim statutom propišu niže kriterije za uvođenje ravnopravne službene upotrebe jezika i pisma manjine. Savjetodavni odbor, dakle, nije rekao da je kriterij većine protivan Konvenciji nego je samo potaknuo gradove i općine da ga, služeći se svojim diskrecijskim pravom, snize lokalnim statutima. Predloženo referendumsko pitanje je na toj liniji. Lokalnim statutima ali i poboljšanim postojećim i novim Bilateralnim ugovorima bi se i dalje mogao sniziti postotak.
“Izmjena bi bila protivna ugovorima potpisanima s EU i izazvala bi
krizu poput Lex Perković.” – NIJE TOČNO!
Trebalo bi precizirati o kojem je točno ugovoru riječ jer se ugovori koje sklapa RH moraju objaviti u Narodnim novinama kako bi ih svi mogli pročitati. Ugovor o pristupanju RH Europskoj uniji sadrži niz odredaba, primjerice o ribarstvu, poljoprivredi, carini, ili npr. pravosudnoj suradnji u kaznenim predmetima (gdje ulazi Lex Perković), ali nema odredbi o ravnopravnoj upotrebi jezika manjina i postocima. Uostalom, kako bi takve odredbe i moglo biti kada Francuska, jedna od najznačajnijih članica EU, Konvenciju koja dotično pravo jamči, nije niti potpisala, a Luksemburg i Belgija je nisu ratificirali.
“Manjina stječe pravo na ravnopravnu službenu upotrebu jezika i
pisma tek kada postane većina.” – NIJE TOČNO!
Nacionalna manjina makar imala 100% udio u stanovništvu nekog grada ili općine, ostaje nacionalna manjina. Je li neka zajednica manjinska ili nije, određuje se s obzirom na njezin udio u ukupnom stanovništvu države. Ako je pak riječ o matematici i logici onda je izlišno uopće, a pogotovu javno polemizirati sa premijerom, ministricom vanjskih poslova i gospodinom Pusić o tome je li 50 veće od „50“ ili je jednako kako tvrdimo mi. Konačno čitava pravna znanost zasniva se na težnji ka jednakosti i jednakopravnosti a taj je ideal i njen krajnji cilj. Naš prijedlog je na toj liniji i nikako ne može biti diskriminatoran. Konačno, da ne tražimo primjere drugdje, nalazio se u strožem obliku u prijašnjem Ustavnom zakonu i nikada nije bio tako okarakteriziran.
“Pitanje je moglo i trebalo biti drukčije formulirano tj. usmjereno samo na Vukovar.” – NIJE TOČNO!
Smatramo da Ustav ne pruža osnovu da se tako formulirano pitanje ne bi smatralo diskriminatornim. Pojednostavljeno, Ustav ne pruža osnovu da se Vukovar i druga u agresiji teško stradala područja izdvoje od primjene zakona zbog boli i patnji njihovih stanovnika, pijeteta prema žrtvama i sličnih razloga. Da se pitanje formuliralo na način da se samo izdvaja Vukovar, to bi bilo diskriminatorno prema manjinama u Vukovaru što nismo željeli. Držimo također da Ustavni sud vjerojatno to ne bi ni dopustio. Smatramo da je pitanje posebnog statusa Vukovara primjerenije rješavati u Saboru, što smo usmeno i pisanim putem i zatražili.
Autor: Vlado Iljkić/Stožer Za Obranu Hrvatskog Vukovara
