A da predsjednik ovo pročita?
Dr. Tomislav Sunić – Po njemačkim službenim izvorima u Titovim konc-logorima umrlo je od gladi i bolesti i maltretiranja između 1944. i 1948. između 50.000 do 80.000 Podunavskih Nijemaca
{jathumbnail off}„Hrvatska u očima Nijemaca“ , br. I „U Odžacima, 23. studenog 1944., partizanska Krajiška brigada naredila je 181 muškaracu i dvjema ženama da se skinu do gola, te su ih odveli do jedne grabe na cesti za Karavukovo. Tamo su ih ubili.“ …„Dva dana nakon toga u Filipovu, ista brigada je mučila i ubila 212 ljudi. Neki od strijelaca su odbili sudjelovati u ubijanju. ..Do 1985. godine, uspjelo je 87.600 Nijemaca napustiti zemlju u koju su njihovi preci bili pozvani da dođu. Prigodom popisa stanovništva ( u Jugoslaviji, o.a.) 1981., prijavilo se svega 8.712 Nijemaca“.
Ne, nisu to citati iz neke desničarske knjige ili revizionističkog nalivpera. Riječ je o članku iz njemačkog ultraliberalnog pro-sistemskog tjednika Der Spiegel, jednog od najutjecajnijih tvorca javnog mnijenja u EU-u i njemačke političke klase.Tjednik nikada nije bio sklon slobodnoj Hrvatskoj, a kamo li tek ustašama, premda je desetljećima imao vrlo potkrijepljene članke o teroru Udbe i o bivšem jugoslavenskom aparatu.
Kakve veze ima gore navedeni citat iz Der Spiegela sa današnjom Hrvatskom i današnjim Hrvatima u današnjem Vukovaru? Kakve veze imaju ubijeni i nestali „Folksdojčeri“ iz Hrvatske i Srbije sa današnjom ćirilicom i nedavno prekinutom kolonom hrvatske vladajuće klase povodom nedavnog obilježavanja žrtava Vukovara? Zvuči groteskno, ali uvjerljivo. U zapadnoj Vojvodini, krajem 1944. godine, a kasnije u istočnoj Slavoniji, početkom travnja 1945. godine, jugoslavenski partizani su pod okriljem titovke i crvene zvijezde ubili otprilike desetak tisuća civila, u operaciji koja je nosila akademsku titulu: „Inteligencija“.
Ubojstva su imala obilježja probranog zvjerstva, kao što to potvrđuju svjedoci i dokumentacija iz Bonna i objavljivanje Weissbuch der Deutschen aus Jugoslawien. Broj žrtava ne može se više egzaktno utvrditi, no kreće se između 8.000 do 10.000 ubijenih.
Ovo je brojka, znatno viša nego brojka ubijenih Hrvata na Ovčari četrdeset i sedam godina kasnije. Znali su partizani 1945. godine dobro da im obrazovani Srbi, Nijemci i Hrvati, bilo iz Beograda, Novog Sada, Zemuna, a kasnije Osijeka i Vukovara, te u konačnici iz Zagreba, najviše mogu smetati. Divljak ne volig pametnog, a kamo li pametnjakovića. Trebali su stoga titoisti, oznaši, a kasnije i udbaši sve inteligentne ljude u novoj Jugoslaviji prvo likvidirati, a kasnije, ako više nije masovno išlo, otjerati u inozemstvo. Godine 1940., znači neposredno prije raspada prve Jugoslavije, u Vukovaru je živjelo 10.862 građana, od čega 2.596 starosjedilaca Nijemaca. U glavnom gradu Slavonije, Osijeku, tj. „Essegu“, ili kako se popularno zvao „Frankfurt na Dravi,“ živjelo je u isto vrijeme 40.337 građana od čega 9.737 Nijemaca. Lijepi broj ljudi, koji bi danas začas drugačije preoblikovao glasačke kutije i i natpise na svim državnim institucijama Slavonije—ali i cijele Hrvatske.
Nadrealan Vukovar: „jugoslavenski memorijalni centar za žrtve ustaškog terora“
Probojem tzv. Srijemske fronte i ulaskom partizana na teritorij NDH, 12. travanja 1945. godine, slijede serijski masakri.
„Kada je 12. travnja probijena Srijemska fronta i kada su partizani zauzeli Vukovar, ubili su isto večer prko 100 ljudi, Hrvata i Nijemaca, većinom situiranih ljudi. Od Nijemaca to su bili učitelj Michael Paitz, Leonhard Baumgärtner, Jakob Kiefer (itd..).. „.. Uhićeni su iz sabirnih mjesta bili prebačeni u Novi Vukovar, u dvorac grofa Eltza. Preostalih 200 njemačkih Vukovaraca bili su zatvoreni u logoru Valpovo. Od preostalih Nijemaca u gradu Vukovaru preko 600 njih umire u logorima u sljedeće tri godine”.
Ne, nije to citat iz neke kolodvorska literature, nego iz dokumentirane knjige koja ima otprilike tisuću stranica, a koju je izdala 1991., 1992. i 1993. godine, uz pomoć njemačke vlade, Zaklada Podunavskih Nijemaca. Knjiga nosi masu imena žrtava – ali i ubojica. Možda i neki umirovljeni oznaš ili udbaš, koji živi u Zagrebu na državnom proračunu, detektira i svoje ime.
Nakon pada Vukovara 18. studenog 1991., ponovno pod okriljem titovke i petokrake, JNA dijeli odličja svojim starješinama u „zasluženoj borbi protiv ustaških terorista i separatista.“ A hrvatska vladajuća klasa, koju većim dijelom čine upravo djeca enobejaca i oznaša, ili se pravi ludom ili je stvarno luda. Odaje danas počast u Vukovaru palim „ustaškim teroristima“ koji su 1991. branili Vukovar. No krenimo obrnutim logičnim slijedom. Da je JNA uspjela napraviti proboj preko Vukovara i Osijeka u zimi 1991., kao što je to učinila u travnju 1945. i doći do siječnja 1992. g. do Zagreba, danas bi Vukovar postao, slično kao i Jasenovac: „jugoslavenski memorijalni centar za srpske i jugoslavenske žrtve ustaškog terora i žrtava klerofašističke pobune, potpomognute reakcionarnim elementima sa Zapada“.
Ali nema problema. JNA bi svojim vrlo mogućim novogodišnjem slavljem u Zagrebu, 1992. g. na Markovu trgu u Zagrebu, začas našla među hrvatskim političarima znatan broj pripuza koji bi vjerno služili i trećoj Jugoslaviji. No 1991.g., udbaški, oznaški i komunistički kadar, kojeg je predsjednik Franjo Tuđman velikim dijelom zadržao u sigurnosnom i diplomatskom aparatu novonastale države, usprkos svog opravdanog straha pred gromoglasnim hrvatskim nacionalistima i hrvatskim povratnicima iz inozemstva, nije bio lud.
Uz malo fingiranog hrvatovanja, uz malo odlaska do oltara, znali su ex-udbaši i ex-post-komunisti u Hrvatskoj da JNA nije više jugoslavenska vojska. JNA je 1991. otvoreno bila stala na stranu pobunjenih Srba. A sprega JNA i srpskih nacionalista predstavljala je tada za hrvatske titoiste i hrvatske Jugoslavene noćnu moru i puno ozbiljniju fizičku prijetnju nego svi hrvatski dragovoljci, svi imućni povratnici iz emigracije i iseljeništva, sve postrojbe dragovoljaca HOS-a, svi strani dragovoljci, i svi naivni hrvatski građani koji su živjeli ili još žive u slikama Ottona Ivekovića i Blažene Djevice Marije.
No ni današnja njemačka politička klasa nije naivna, premda iz opravdanih povijesno- psiholoških razloga ne može, niti smije puno toga učiniti. I dalje prati sve njemačke političare stigma i avet nacizma i hitlerizma čim se oni dotaknu pitanja poratnih zločina nad Nijemcima. Niti si Hrvati ne trebaju praviti iluzije. Tzv. lex Perković, ili moguće traženje financijskih reparacija inozemnih Hrvata ili Nijemaca za otetu imovinu u Vojvodini i Slavoniji (637.939 hektara zemlje! — znači površina dvije države Luxembourga) , neće ići lako. No Njemačka je danas u toliko bitna država jer se u zadnjih dvije godine dramatično promijenila geoekonomska slika Euroazije.
Ako već Nijemci ne smiju dizati glas protiv genocidarnih Beneševih dekreta na kojima je zasnovana poslijeratna Čehoslovačka i na temelju kojih je otjerano 3,2 milijuna čeških Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, to ne znači da Nijemci neće znati sutra ili prekosutra koristiti svoju financijsku palicu. A o tome hrvatska politička klasa malo razmišlja. Podunavski Nijemci, sa svojih 550.000 stanovnika, činili su u Karađorđevoj Jugoslaviji najveću nacionalu skupinu. NDH je također imala najveću njemačku nacionalnu skupinu sa 200.000 građana njemačkog podrijetla. (Pavelić im nije dozvolio njemačko dvojno državljanstvo, ali im je dao pravo da služe u Ustaškoj vojnici, Wehrmachtu i SS-u ).
Podunavski Nijemci nisu pali sa neba. To su pretežno potomci njemačkih stanovnika iz Rajne-Vestfalije, Alzasa i Pfalza, koji su se nakon završetka turskih ratova početkom 18. stoljeća i kasnije, naselili opustošen krajeve Podunavlja. Konačno, Vukovar i Osijek ( Esseg) i sve lijepe slavonske zgrade, bilo u baroknom, bidermajerskom ili secesijskom izdanju, sagradili su – Nijemci. Njemačko-španjolsko-francuski-savojski-hrvatsko-flamanski poliglot i vojskovođa, Princ Eugen, uspio je omogućiti, nakon bitke kod Sente, u Vojvodini, 1697. svim Hrvatima i Srbima da ne budu više dio tamnog balkanskog vilajeta.
Eh, kamoli sreće da je Eugen u kasnu jesen iste godine, kada kreće pješice iz Osijeka do Sarajeva, sa svojim europskim dragovoljcima, ostao samo mjesec dana dulje u Bosni! Nakon što je spalio Sarajevo i otjerao lokalne Turke, već on mora juriti na zapadnu frontu, na rijeku Rajnu i tuči se protiv turskih saveznika—Francuza. Da je Eugen dulje ostao u Bosni svi naknadni balkanski ratovi, sva strašna mržnja između Srba i Hrvata i Muslimana danas ne bi postojala.
Vukovar 1945 -1991: godina koje se vraća
Stoga ako se već diže glas o potrebi „manjinskih prava“ te ako se vec osnivaju državni uredi i agencije u trošku poreznih obveznika za razno razne narodne manjine ili većine, potrebno je također pitati za mišljenje rodbinu otjeranih i ubijenih slavonskih Nijemaca, vukovarskih Nijemaca i zagrebačkih Nijemaca. Ne treba njihovu rodbinu daleko tražiti. Danas ima više starih i pravih Vukovaraca u La Breai, pored Los Angelesa, ili St. Louisu, u američkom velegradu sa najvećim postotkom Amerikanaca njemačkog podrijetla, u saveznoj američkoj državi Missouri, ili pak u brazilskom Sao Paolu, ili pak u australskom Melbournu, a da ne govorimo o njemačkom Stuttgartu — nego svih Srba i svih Jugoslavene zajedno diljem cjelokupne Slavonije. Brojni njemački službenici u Stuttgartu u saveznoj državi Baden Würtembergu, podrijetlom su iz Temišvara, Novog Sada, Osijeka i Vukovara. A tko kaže da oni ne smiju danas, sutra, tražiti hrvatsko državljanstvo, kojeg su njihovi preci nekada nosili? Ako bi se brojnoj rodbini podunavskih Nijemaca pridruži stotinjak tisuća slavonskih Hrvata iz iseljeništva, od Patagonije do Pensilvanije, tada svaki referendum i svaka tabla, bilo gdje u Slavoniji, prolazi bez problema.
Po njemačkim službenim izvorima u Titovim konc-logorima umrlo je od gladi i bolesti i maltretiranja između 1944. i 1948. između 50.000 do 80.000 Podunavskih Nijemaca, velika brojka za koju nitko još nije pozvan na odgovornost – niti od političara u današnjoj Srbiji, niti u Hrvatskoj . Pretežno su to bila djeca i žene, budući da su titoisti za zarobljene podunavske njemačke muškarce, u dobi od 16 do 60 godine, imali specijalni tretman. O tome će biti u riječi u nastavku ovog feljtonu, kada bude riječ o ritualnim partizanskim ubojstvima Hrvata i Nijemaca — i to isključivo iz njemačkih izvora. Na otoku Rabu, u uvali Scott, na otoku Krku, na otoku Braču, u Brežicima, jugoslavenski su komunisti likvidirali tisuće i tisuće razoružanih njemačkih vojnika sredinom 1945. godine.
Konačno, jednog dana i Nijemci mogu tražiti svoja prava u Zagrebu tj. Agramu, jer velikim dijelom Zagreb su projektirali krajem 19. i početkom 20. stoljeća — Nijemci. U Hrvatskom Saboru se i nakon famozne 1848. godine govorio zajedno s hrvatskim i njemački jezik, a ne balkanski, kao što je to često slučaj danas. A sve jača i ekonomski dinamična Turska, nakon sadašnjeg „kulturkampfa“ putem svojih TV sapunica, može lagano sutra dići glas, a prekosutra tražiti putem svoje vojne sile prava za svoje izbačene Turke, ili za svoje ubijene Bosance. Najbolji je ponovno primjer Njemačka, koja je već sagradila stotine džamija– od Aachene do Augsburga.
Veliku grešku čine hrvatski nacionalisti kada isključivo prozivaju „veliko-Srbe“ i „četnike“ za nedavne zločine u nedavnom Hrvatskom obrambenom ratu. (Izraz „ Domovinski rat“ nigdje se ne rabi u stranoj literaturi i medijima i često je dvosmislenog zvuka u stranim ušima ). Pravi krivci hrvatskog stradanja u Vukovaru i još tinjajuće mržnje između Hrvata i Srba prvenstveno su bivši komunisti iz Hrvatske i Srbije, njihova JNA, njihova savezna i republička Udba i njihovi hagiografi, tj. njihovi „kuturni radnici“. Događaji u Vukovaru u jesen 1991., samo su nastavak na jugoslavensku smrt na rate kojom su jugoslavenski komunisit prikrivali svoje slavonske lude dane i noći u travanju 1945. godine. Da nije bilo 1991. hrvatskih dragovoljaca, hrvatske „ustaške“ emigracije, kao i materijalne pomoći brojnih Hrvata i rođaka Podunavskih Nijemaca, bilo iz Floride, bilo iz Štajerske, bilo iz Australije, Hrvatske ne bi danas bilo na zemljopisnoj karti. Stoga prije nego što dokučimo nadrealne nedavne četničke zločine protiv Hrvata u Vukovaru, potrebno je prvo sagledati nadrealne ritualne zločine nihovih učitelja- partizana protiv Nijemaca i Hrvata tijekom i nakon Drugog svjetskog rata – i to prvenstveno iz njemačkih izvora. No prije toga treba također vidjeti kako su njemački diplomati i časnici u NDH gledali na ustaške zločine protiv Srba.
Nastavlja se…
Dr. Tomislav Sunić, www.tomsunic.com/croative.net
Dr. T. Sunić je autor knjige La Croatie ; un pays par défaut? (Avatar, 2010)
Bilješke:
[1] Fritjof Meyer, „Hohn fur die Opfer“, Der Spiegel, 2/2002, str. 61
[2] Ingomar Senz, Die Donauschwaben (München: Langen Müller u. Universität Mainz: Studienbuchreihe der Stiftung Ostdeutscher Kulturrat, Svezak br. 5. 1994.), str.129
[3] Weissbuch der Deutschen aus Jugoslawien, Pripremljeno od Donauschwäbische Kulturstiftung ( München: Universitas Verlag, 1991, 1992), str. 739-740.
[4] Isto, Senz, str. 130.
5.Vidi Dieter Blumenwitz, Rechtsgutachten über die Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien,1944-48 (München: Donauschwäbische Kulturstiftung, 2002), str. 56. Također V. Geiger, Nestanak Folksdojčera ( Zagreb: Nova stvarnost, 1997).
