Zašto ljudi više vjeruju Sotoni nego Bogu?
Danas, 20 stoljeća poslije Krista, na žalost, u društvu sve više prevladava pogansko (sekularno) poimanje života
{jathumbnail off}Isus nas je učio da vršeći volju Očevu pobjeđujemo grijeh. A pobjeda nad grijehom za njega je najveći dobitak – najveći uspjeh. U današnjem sekulariziranom vremenu, međutim, nije uspjeh pobjeda nad grijehom. Nasuprot tomu, uživanje u grijehu se smatra uspjehom.
Od vijeka su se filozofi pitali što je vrlina. Današnjem se naraštaju agresivno nameće promišljanje kako je uspjeh najveća vrlina. I to uspjeh pod svaku cijenu. Time se, čini mi se, vraćamo u pogansko doba. U tom je vremenu cilj gladijatora bio biti uspješan gladijator, filozofa – biti poznat (uspješan) filozof, cilj imperatora biti uspješan (obožavan) car. Za postizanje toga cilja svi su oni uglavnom „gazili po leševima”. Isus je razbio takav način razmišljanja i skrenuo pozornost na ljubav kao najvažniju vrlinu. Njemu uspjeh nije bio na prvom mjestu. Naravno, misli se na uspjeh ljudskim očima gledano. Njegov se život sastojao od mnoštva poraza. Mogli bismo čak reći, sve poraz za porazom. Samo njegovo rođenje, njegov dolazak na ovaj svijet bio je jedan ogroman poraz. Bio je odbačen i nepoželjan. Nitko ga nije želio primiti u svoju kuću. Rodio se u najobičnijoj štali, među životinjama. Danas mi to uljepšavamo pa tepamo: štalica – jaslice. Želimo prekriti surovu stvarnost – okrutnost i sebičnost ljudskoga roda. Uzmimo zatim njegovu smrt. Što je mogao strašnije doživjeti? Izrugan, popljuvan, ponižen, osramoćen, razapet, kopljem proboden, na križu umro. Sve su to ogromni neuspjesi, naravno ljudskim mislima promišljano.
Međutim, njegova logika nije naša logika. Za njega se uspjeh sastoji samo u jednome – vršiti volju Očevu. To je od svega bitnije. Isus je svojim dolaskom dokinuo dotadašnji poganski način promatranja života kroz uspjeh. On nas svojim primjerom uči kako su svi materijalni uspjesi efemerni, dok je ispunjenje Očeve volje jedina vječna kategorija. Danas, 20 stoljeća poslije Krista, na žalost, u društvu sve više prevladava pogansko (sekularno) poimanje života. Isus nas je učio da vršeći volju Očevu pobjeđujemo grijeh. A pobjeda nad grijehom za njega je najveći dobitak – najveći uspjeh. U današnjem sekulariziranom vremenu, međutim, nije uspjeh pobjeda nad grijehom. Nasuprot tomu, uživanje u grijehu se smatra uspjehom. I Isusa je Sotona kušao, nagovarao na grijeh. On je izdržao napade i pobijedio zlo i grijeh. I njemu je Sotona govorio: „Pokloni mi se i dobit ćeš sve” (materijalno). Isus je znao da od njega ne dolazi ništa dobro. Od zla može doći samo zlo. Znao je da ga želi prevariti i odvući u prokletstvo.
Ali, što se danas događa? Ljudi prihvaćaju zlo i grijeh, a nadaju se dobru?! Evi je Bog rekao: Nemoj jesti s toga drveta i nećeš spoznati zlo. Sotona joj je obećala da će kušajući taj plod postati kao Bog. I naravno, Sotona ju je prevario. I današnji čovjek, nažalost, više vjeruje Sotoni nego Bogu. Povjerovao je u njegovo obećanje da će, ako mu se pokloni, dobiti sve što želi. Istina je, međutim, da će izgubiti i da već gubi, ono što ima, a to je dušu.
Kako drugačije nego kao šurovanje sa Sotonom protumačiti da su Belgijanci, kao „Božićni dar”, usvojili zakon o eutanaziji djece. Belgija je 2002. godine usvojila zakon o eutanaziji odraslih. Prema bioetičaru Johnu Harrisu uskraćivanje eutanazije za djecu je diskriminatorno. Po zakonu iz 2002. su u prošloj godini eutanazirane 1432 odrasle osobe. Kao razloge za eutanaziju te su osobe navele sljepoću, neuspjelu promjenu spola, anoreksiju, depresiju… Zakon kojim se regulira pravo na „ubojstvo iz samilosti”, kako ga nazivaju, predložila je Socijalistička stranka, članica belgijske Vlade. Podržali su ih Flamanski liberali i demokrate te „nevladine udruge” bliske lijevim strankama na vlasti i medijske kuće. Ovakvom su se zakonu usprotivili Flamanski demokršćani i sve vjerske zajednice: katolici, protestanti, pravoslavni i muslimani. Splitski bioetičar Josip Markotić tvrdi da se ovim zakonom legalizira ono što se u Belgiji po već dobro uhodanoj praksi godinama provodi, a to je ilegalna eutanazija od 10 do 100 djece godišnje. Markotić se pribojava da će se, kada se jednom zakonski utvrdi da je dopušteno ubiti ljudsko biće koje trpi, to pravo proširivati na sve koji trpe. Pitanje je hoće li se ovakav zakon ograničiti na tragičnim slučajevima ili će se proširiti i na one za koje netko procijeni da nisu vrijedni življenja jer su teret obitelji i društvu. Tako će se, pod plaštem ljudskih prava, i potpunim izokretanjem značenja pojma „milosrđe” izvršavati najokrutnija ubojstva nevinih ljudskih bića samo zato što ne odgovaraju modernim društvenim kriterijima.
Austrijska istraživanja su pokazala da stari i bolesni pacijenti eutanaziju traže prije svega zbog osjećaja napuštenosti. Mnogi od njih promijene zahtjev čim osjete ljubav i prihvaćanje. Traženje eutanazije očajnički je vapaj za ljubavlju i pažnjom – zaključuje splitski bioetičar.
Dok pišem ovaj tekst pozornost mi je privukao tv prilog o neproporciji muške i ženske djece u Crnoj gori. Na kraju istraživanja novinarka je zaključila kako se vrše pobačaji ženske djece iz razloga što je u njihovom okruženju još uvijek nepopularno roditi žensko dijete!?
Na dobro vam došao Božić i sveto POROĐENJE Isusovo.
Autor: Josip Milić/Dnevno.hr
