BRDO LAŽI I OBMANA: Čekamo ostavke!
Perković mora u Njemačku! Tko bi sad prvi trebao dati ostavku? Bajić, Miljenić ili Milanović?
Zapravo je svejedno, jer su sva trojica javno pljunula na hrvatsko pravosuđe!
Slučaj je potpuno jasan, mogućnost da Ustavni sud na bilo koji način intervenira u ovom slučaju, pa čak i da ga uopće razmatra gotovo su teoretske. Mora se dogoditi ono što smo odavde nebrojeno puta najavljivali: o slučaju Perković ne može odlučivati politika, o njegovom izručenju odluku mogu donijeti samo hrvatski suci, a odluku je li on doista kriv ovaj put moramo prepustiti njemačkom tužitelju i njemačkim sucima.
Nama ostaje samo da se zapitamo – tko bi nakon ovoga prvi trebao podnijeti ostavku?
Ministar pravosuđa Orsat Miljenić koji još proteklog vikenda tisku najavljuje da će postupak protiv Perkovića biti pokrenut – čim u Saboru budu izglasana ustavne promjene? Ministar koji ne vidi ništa sporno u tome da vlada napada suce usred donošenja jedne važne odluke i vrši neprikriveni pritisak na njih?
Ili možda glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, koji se odlukom DORH-a da se žali samo na odluku o izručenju Josipa Perkovića, a ne i na odluku o neizručenju Zdravka Mustaća pokazao kao običan lutak na koncu izvršne vlasti i samog premijera? Koji državno tužiteljstvo vidi kao proverbijalnog kadiju koji ne samo tuži već i sudi? Nakon toga, imamo puno pravo zapitati se: Koliko je još takvih slučajeva u kojima je samo na temelju svojeg diskrecijskog prava državni odvjetnik nekoga oslobodio kaznenog progona?
Ili bi ostavku trebao prije svih dati sam Zoran Milanović, aka Visoki izvor, koji je i najodgovorniji za ovo poluratno stanje u koje je u samo dvije godine natjerao naciju?
Čovjek koji je na međunarodnom planu objavio rat povjerenici Viviane Reding i Europskoj komisiji, drsko pustio vjetar u lice Angeli Merkel, a na domaćem planu pokrenuo osmu ofenzivu kako bi spriječio bilo kakvu mogućnost da se suđenje Perkoviću pretvori u suđenje vrhu SKH, pa tako i njegovom SDP-u?
Moram priznati da mene osobno uopće ne zanimaju udbaški lanci zapovijedanja i ta razna polubića iz obavještajnog podzemlja, osim ako su ta ista lica i danas prisutna na utjecajnim funkcijama. No, upravo zbog Milanovićeve intervencije, suđenje u Münchenu bit će mi ponajviše zanimljivo zbog toga što ćemo (možda!) saznati je li štitio samo Perkovića, neke neodređene i fantomske stranačke interese – ili pak točne određene pojedince u lancu zapovijedanja! Jer, nakon ovako opsežne i dalekosežne operacije zataškavanja koju je pokrenuo, imamo puno pravo biti i paranoični i sumnjati i na najgore.
Naravno, ne treba imati bilo kakvih iluzija da Milanović smatra da treba povući bilo kakve konzekvence, pa niti da će odustati od svoje operacije.
Na ispitu zrelosti, poštenja i profesionalnog integriteta proteklih nekoliko mjeseci pala su i barem dva nacionalna lista – prije svega Jutarnji list, koji se pretvorio u nekritičkog promotora interesa raznih visokih pa i manje visokih izvora s korijenima u Banskim dvorima, u puko propagandno sredstvo i platformu za lansiranje njihovih laži. Dok su oni to možda radili iz interesa, u Novom listu upregli su se iz iskrenog uvjerenja, no rezultat je u konačnici isti: u najmanju ruku pokušavali su dati javni legitimitet nezakonitim postupcima iz Vlade, pridruživši se medijskoj hajci protiv sudaca koji “ne znaju zakone” ili ih “ne žele primjenjivati”.
Iako se dugo držao na primjerenoj distanci, poskliznuo se i sam predsjednik Ivo Josipović, koji je u posljednjem intervjuu za Novu TV, ususret odluci Vrhovnog suda, rekao da on u (skandaloznim) postupcima Vlade ovih dana ne vidi nikakvog pritiska na sud. No, u pravu je bio barem utoliko što se pokazalo da su neki suci dovoljno snažni da takav pritisak izdrže.
No, poruka “mi smo ga izabrali” još će godinama zvoniti u ušima mnogih sudaca, pa i Ivana Turudića, koji je u nedjeljnom intervjuu priznao da bi volio da na sljedećoj stepenici u karijeri s obje noge zakorači u Vrhovni sud. Jer, ona ‘anonimna’ ucjenjivačka poruka je jasna – bit će izabran samo ako ne bude “boljega”.
A jasno je tko će to procijeniti.
Doista svaki razuman čovjek u ovoj državi mora odahnuti na ovu vijest. No, ta prijeteća poruka vjerojatno je jednako odzvonila i još godinama će odzvanjati u uhu svakog državnog odvjetnika, kad god mu padne na pamet da prerano zakukuriče.
Autor: Ivan Hrstić/politikaplus.com
