ANTE NAZOR: KOS je posijao laži koje još žive
Povjesničar Ante Nazor analizira otkrića Josipa Perkovića o sigurnosno-obavještajnim ratovima koji su se vodili uoči i u vrijeme stvaranja Hrvatske
{jathumbnail off}Intervju s Josipom Perkovićem otkrio je dosta tajni i potvrdio neke do sada neprovjerene teze. Pogotovu o kolopletu zbivanja nakon 1986., kada počinje završni čin raspada SFRJ. Perković je posvjedočio da je hrvatski SDS snimio kako Dobrica Ćosić čita Jovanu Raškoviću sadržaj Memoranduma SANU. Tako je i Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, dobio potvrdu svojih informacija. “Donedavno sam mislio da su tekst pod naslovom „Nacrt memoranduma komisije Srpske akademije nauka i umetnosti o stanju u Jugoslaviji“ (kolokvijalno nazvan „Nacrt memoranduma SANU“), koji je krajem rujna 1986. objavljen u beogradskim „Večernjim novostima“, novinarima predali nositelji novoga velikosrpskog projekta da bi provjerili mišljenje javnosti o tome što u njemu piše.
Međutim, dobio sam informaciju da je njegov sadržaj tajno snimljen, kada su se Ćosić i Rašković udaljili iz kuće i izišli na terasu, upravo da ih netko ne bi prisluškivao. Nisu znali, međutim, da je SDS stavio mikrofon i u posudu za cvijeće na terasi. Nakon novih spoznaja, koje pokazuju da je SDS iz Hrvatske sadržaj razgovora poslao u Beograd, a da se tamošnja služba pobrinula da se on objavi, može se zaključiti da je cilj njegova objavljivanja bio upozoriti javnost na opasnost od nacionalizma i pripremiti teren za neutralizaciju tih „nacionalističkih snaga”, zaključuje Nazor. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. I Nazor kaže da je činjenica da se nakon toga novi velikosrpski projekt zakotrljao. Pridružila se i Srpska pravoslavna crkva te književnici čije su knjige šovinističkoga sadržaja tiskane u velikoj nakladi.
Suživot je nemoguć
Javnost je tako „doznala“ da je Srpstvo u Jugoslaviji ugroženo, posebice na Kosovu i u Hrvatskoj“, a upravo je inzistiranje na ugroženosti Srpstva poslužilo kao temelj za mobilizaciju i homogenizaciju Srba u Jugoslaviji. Medijska hajka pojačana je nakon pobjede HDZ-a na višestranačkim izborima u Hrvatskoj, a posebice je porastao broj tekstova tematski posvećenih zločinima Hrvata nad Srbima kroz povijest, čiji cilj nije bilo utvrđivanje povijesnih činjenica, nego “uvjeravanje Srba da suživot s Hrvatima nije moguć i da je nova vlast u Hrvatskoj samo nastavak ustaške vlasti. Dakako, uslijedio je odgovor u hrvatskim tiskovinama i započeo je medijski rat, kaže Nazor.
No, ne treba zaboraviti da je “zauzimanje vekovnih granica” započelo mnogo prije višestranačkih izbora. Dolazak Tuđmana bio je tek alibi da se pritisak pojača. U prilog tome govori i zapis iz memoara admirala Branka Mamule: „Na skupu Udruženja književnika Srbije 14. rujna 1989. Vuk Drašković založio se da se oformi “srpska Krajina” u Hrvatskoj, kada Tuđmana i njegova HDZ još nije bilo u Hrvatskoj. Na vlasti su bili komunisti, Jugoslavija je postojala. Kroz školu u Francuskoj 7 (u Beogradu) već su bili prošli svi srpski nacionalistički lideri – Jovan Rašković, Jovan Opačić, Vuk Drašković, Vojislav Šešelj, Radovan Karadžić i drugi. Dobrica Ćosić bio je vrlo aktivan, davao je pismene lekcije i upute budućim vođama. Pripreme su bile toliko odmakle da su vodeći intelektualci SANU i Udruženja književnika Srbije nametali tempo Miloševiću“.
Nazor dalje navodi da je sredinom osamdesetih potaknut i preustroj Oružanih snaga SFRJ prema planu “Jedinstvo”. Centralizirana je komanda vojske 1988., a republička vodstva isključena su iz sustava zapovijedanja snagama TO. Teritorij Hrvatske podijeljen je između više zapovjedništava, a podjela je bila gotovo istovjetna granicama u kojima se trebalo ostvariti načelo da svi Srbi žive u jednoj državi. Kao razlog isključivanja republičkoga vodstva, Mamula, kaže Nazor, navodi „spoznaju da u slučaju ozbiljne krize, kakva je bila tijekom nemira u Hrvatskoj 1971. i na Kosovu 1981., TO može biti upotrijebljena protiv zajedničke države i njezine vojske“. O tome kako se pripremao i vodio specijalni rat protiv Hrvatske odnosno zašto je rat bio neizbježan govore i svjedočenja pripadnika „Odelenja za propagandni rad“ (tzv. OPERA) – neprijateljske protuobavještajne službe, koja je utemeljena u listopadu 1991., i sudionika operacije zvane „Labrador“ u Zagrebu, koju su proveli operativci Drugog detašmana kontraobavještajne grupe u Zagrebu, stacionirane u zgradi komande RV i PVO u Maksimirskoj ulici. Ona pokazuju da je u Zagrebu i Hrvatskoj uspostavljena snažna mreža njihovih suradnika „među pripadnicima Državne bezbjednosti države Hrvatske i visokih zvaničnika unutar HDZ-a“. Uz diverzije na Židovskoj općini i groblju u Zagrebu, kako bi se nova hrvatska vlast prikazala kao antisemitska i proustaška, ta je grupa smjestila na više mjesta eksploziv, naoružanje i sve ono što je bilo potrebno za izvođenje daljih terorističkih akcija.
Agenti KOS-a u CK SKH
U tom djelovanju, navodi Nazor, plasirane su brojne protuobavijesti s ciljem razjedinjavanja hrvatskog nacionalnog korpusa i nametanja osjećaja krivnje, čime se pokušala postići „izbalansirana odgovornost svih strana u sukobu“, a agresija JNA, Srbije i Crne Gore na RH i BiH prikazati kao građanski rat u kojem su „svi podjednako krivi za sve“. Među najpoznatijim „informacijama“, zapravo dezinformacijama ubačenim u hrvatski medijski prostor su one o „izdaji i žrtvovanju Vukovara radi međunarodnog priznanja Hrvatske“ te o „dogovorenom ratu“, odnosno o „dogovorenoj podjeli BiH između predsjednika Tuđmana i Miloševića“. Svjedočenja pripadnika OPERE pokazuju da je od 1986.-1990. pri kabinetu predsjednika Predsjedništva CK SKH postojala jedna analitička jezgra, grupa. Dokumente i podatke dobivali su iz centra SDS-a u Zagrebu i drugih centara SDS-a te od Vojne službe sigurnosti V. vojne oblasti. Prikupljeno je oko 40.000 dokumenata. To je presnimljeno na mikrofilomve – oko 1200-1400 „đeketa“, koji su potom završili u prostorijama u Maksimirskoj 63, a u rujnu 1991. prebacuju ih u Zemun, kao i oko 15 dužnih metara gradiva u kovčezima. To je gradivo poslužilo OPERI u djelovanju i sastavljanju „informacija“ koje su preko medija plasirane u javnost, kao i letaka koje su raspačavali po Hrvatskoj. Nazor potvrđuje kako se tada već odvijao pravi obavještajni rat, o kojemu je u intervjuu Večernjem govorio i Perković.
Jedan od najzanimljivijih pokušaja destabilizacije Hrvatske bilo je i lansiranje priče o tzv. komunističkoj sekciji HDZ-a. Nazor navodi da je na sastanku KOS-ovih operativaca zaključeno da bi se rukovodstvo RH moglo prikazati kao da su pojedinci u funkciji boljševičke Rusije, pa čak da ih je instalirao KGB kao svoju ekspozituru. Dakle, teza je postavljena. Hrvatsko vodstvo treba u nekakvoj publikaciji, napisu, javnosti argumentirano okarakterizirati kao agenturu KGB-a, dokazane boljševike i slično. Pritom su korišteni i materijali Uprave bezbednosti SSNO-a, nekakvi izvodi iz podataka za Josipa Manolića (bio u partizanima od – do, surađivao sa SMERŠ-om), Franju Tuđmana (partizan od – do, kontaktirao s Rusima), Josipa Boljkovca (partizan od – do, surađivao sa SMERŠ-om, završio tečajeve NKVD-a) i niz drugih osoba iz vodstva Hrvatske sa sličnim podacima. Završni tekst predan je na uvid u Upravu bezbednosti SSNO-a, gdje je odlučeno da se objavi kao brošura, a potom u javnosti objavi u tjednicima. Potpisao ga je novinar, koji je pod pseudonimom „Drvar“ bio suradnik detašmana KOG-a u Sarajevu. Tekst je objavljen u jednom mjesečniku, kao poseban prilog, a autori su međusobno za taj posao podijelili 10.000 DEM, za što se izravnom intervencijom pobrinuo tadašnji potpredsjednik Vlade Republike Srbije, objašnjava Nazor.
Kosovci su tako isfabricirali brojne dezinformacije, pisali lažna priopćenja HOS-a, primjerice i letke s porukom „Braćo Hercegovci, dok mi branimo Lijepu našu na bojišnicama Hrvatske, Zagrepčani i drugi pobjegli su u inozemstvo…“. Svoj su letak dobili i Splićani, bacan je iz aviona, na varijaciju Dragojevićeve pjesme „Oprosti mi, pape“, s porukama: „rekli su nam da bit će puno deviza, rekli su nam ovo ili ono…, onda su došli Rolling Stonesi i zombiji s planine i zaposjeli naš Split…“. Nazoru je znakovit i letak s lažnim tezama o Vukovaru, a čak se i sada tu i tamo i dalje uspijeva podvaliti hrvatskim medijima! – U listopadu 1991. nastao je taj letak pod naslovom „Jastrebova optužnica“, koji je sastavljen na temelju prijepisa teksta kontrole telefonskog komuniciranja Mile Dedakovića Jastreba iz Vukovara s nekim iz Zagreba, u kojem je Dedaković tražio pomoć iz Zagreba, optuživši kompletno hrvatsko vrhovništvo da je prodalo Vukovar, podsjeća nas Nazor na znamenitu KOS-ovu podvalu. Nazor ukazuje i na zanimljive procjene koje su KOS-ovi agenti iz CK SKH slali u centralu, uoči prvih višestranačkih izbora u RH. – Jedan od članova analitičke grupe je na 50-ak stranica teksta procijenio da će SKH-SDP izgubiti izbore, ali da će dobiti glasove na području s većinskim srpskim stanovništvom i da će na izborima pobijediti HDZ te da će takav rezultat izbora u Jugoslaviji „izazvati niz strukturalnih promjena u organima vlasti“, a kao krajnji ishod takvih izbora moguć je i oružani sukob. Nije poznato za koga je ta analiza napravljena, ali zna se da nije za Ivicu Račana, kaže Nazor.
I admiral Mamula navodi da je predvidio da je „Tuđmanov HDZ ozbiljan kandidat za pobjedu na izborima te da Ivica Račan nije vjerovao u to, jer je smatrao da HDZ nema dovoljno vremena za ustrojavanje“; on se plašio Koalicije narodnog sporazuma, odnosno Savke i Tripala. Nazor ima i svjedočanstva pripadnika hrvatskog SDS-a (Perkovićevi) koji potvrđuju da im je “Franjo Tuđman bio prihvatljiv kao mogući lider i budući predsjednik RH, jer za razliku od nekih drugih nije bio radikalan, nije govorio o odmazdi i zatvaranju/protjerivanju pripadnika raznih službi u dotadašnjoj jugoslavenskoj državi, nego o pomirbi među Hrvatima, u kojoj su oni vidjeli priliku za nastavak svoga profesionalnoga djelovanja. Naravno, u onakvim okolnostima, prvo prijetnje ratom, a potom i tijekom rata, novoj hrvatskoj vlasti nužno su trebali profesionalci koji će se suprotstaviti sigurnosno-izvještajnim sustavima („službama“) JNA i Srbije, zaključuje Nazor.
AUTOR:
Davor Ivanković/Večernji list
