Beogradska Hrvatska: Jeleni Lovrić (yugo-zvijezdi Yutarnjeg) dogorjelo do nokata
Beogradska Hrvatska na putu je pretrpjeti tek treći težak udarac nakon davne Titove smrti
{jathumbnail off}Beogradska Hrvatska je na nogama. Boljkovca su dva puta spremali u zatvor, a ročište još nije određeno. Sada su pali Perković i Mustač, isto zakratko. Beogradska Hrvatska na putu je pretrpjeti tek treći težak udarac nakon davne Titove smrti. Blistava pobjeda predsjednika Tuđmana i njegovog, njegovoga istinskoga HDZ-a te samostalna Hrvatska, referendumski i izborni plebisciti iz ’90-ih – bili su im prva katastrofalna nizanka jakih udaraca. Još ih nisu zaboravili.
Drugi je udarac saniran, čitaj amortiziran i zataškan zabranom rada komisije koja je istraživala antifašističke zločine na Maclju. Sucu Ustavnoga suda Vici Vukojeviću napakirano je silovanje nepostojeće Mostarke u logoru, koji je bio dislociran od optužnice, ali i od pameti. O njegovoj smo monstruoznoj krivnji mogli čitati godinama, tako dugo dok sve njegove istrage nisu obustavljene, zabranjene, a on diskreditiran i odbačen iz mainstream politike. Tako se to radi kada treba zataškati masovne pokolje na Maclju, u Hudoj jami, na Golom otoku. Posvuda.
Da je sudac Vukojević obranio svoju čast i oborio montiranu optužnicu mogli ste pročitati nigdje i to samo jednom. Hrvatska ima dva pravosuđa, a možda i tri: stvarno – ono slabijeg utjecaja, medijsko pravosuđe – koje stvarno drma i blati koga hoće te nekažnjeno. Zakon o objavi na istom mjestu istom veličinom slova, na papiru je tek da plaši vrapce. Treće pravosuđe u Hrvatskoj je ono podžitno beogradsko, koje potpomognuto politikom u Hrvatskoj, radi što hoće i kada hoće. To je ono što političari vide kao pravnu državu Hrvatsku, Novu pravednost ili ono poznato: „Ja sam legalist, neka institucije sistema rade svoj posao”.
Istina došla do nokata
Tako se to radi kad iskapanja u Jasenovcu pođu neželjnim tragom pa brzo budu okončana. Isprazni i zločinački komunjarski mitovi tako slobodno mogu živjeti dalje. Netaknuti od pravosuđa, netaknuti od poznatih svjedoka i brojnih tragova. No, da je vrag odnio njihovu jugo-idilu u koju su se ušuškali još od tzv. trećeg januara, vidi se najbolje po tome tko piše o velikoj temi zločinačkih komunističkih ubojstava (za sada samo) po Njemačkoj.
Kada jedan protu-hrvatski novinski kalibar Jelene Lovrić uzima tu temu u usta, to znači došla istina do nokata. U pretenciozno najavljivanom članku Morgen Blatta osvrt se naziva „Analiza Jutarnjeg”. Pa pogledajmo malo izbližeg što zanima, što brine i što muči Lovrićevu-yugonazionale.
Prvo piše kako je dobro što je sudbina J. Perkovića u rukama hrvatskog pravosuđa. Jasno, jer se i on sam boji onog njemačkoga. Bog zna zašto, ne? Zato Lovrićevu i smeta što ta instanca nije i ne zna se hoće li biti konačna. Ona nam želi implantirati u svijest tobože kontaminiranost tog senzacionalističkog medijskog predmeta raznim dubiozama i kako kaže, kontradikcijama. Malo bombastično nakićeno, ali netočno.
Perković & Nobilo ne boje se dubioza već vjerojatnije njemačke temeljitosti i svih prikupljenih podataka. Koketiranje sa zastarom je promašaj već u startu jer i opet uređena Njemačka ne priznaje hrvatske bedastoće. A to jesu obične polu-pravne bedastoće kad se pogleda fotografija mjesta ubojstva. Ono je jezivo. Kako može zastarjeti okrutno ubojstvo naručeno iz strane zemlje, a počinjeno, ovdje konkretno, na njemačkom suverenome teritoriju?
Njihova pravna prognostičarka Lovrićeva mora da voli Beograd, jer nadalje izražava bojazan da bi Vrhovni sud mogao odbaciti nalog za zastaru i donijeti pravorijek o izručenju zemlji na čijem je suverenom ozemlju operirala zločinačka jugoslavenska mreža i počinila dugi niz najgadnijih ubojstava, teških klanja. Ali, neka ne brine. Ne ide to tek tako već u prvoj instanci. A ona nam je svejedno zabrinuta! To je onaj oblik prvobitne laži kojom novinarka želi do naše empatije.
No, kroz nju govore brojne beogradske laži a znamo koliko se iz tog trbuha laže. Iz samoga gnijezda laži. Perković, Sindičić & Nobilo koliko čujemo i čitamo u medijima, o toj mračnoj temi ubojstava po inozemstvima, znaju mnogo. Fiškaliziranje tipa: je zastara – nije zastara ne će pomoći. Više ne. Kako ga se može pustiti, može mu se i ograničiti kretanje, oduzeti mu putovnicu, mada su to smiješne mreže za krupne ribe.
Može se nešto učiniti i sustavnim praćenjem osobe za koju možebitno postoji opravdana sumnja ne samo da bi mogla pobjeći kao Sindičić ili Sanader već i nestati na vrlo vrlo dugi rok. Možda i zauvijek. Represivni aparatić toli jak na malima, zna ovdjekar zapeti sam od sebe, a da nitko ne zna zašto. Već viđeno. Inače, kad hoće, ima široki komplet sječiva. Gotovo pa kolekcionarski. Kažem, kad hoće. Je li on trenutno operativan i danas podmazan? Pokazat će tjedni pred nama a ne pravosudna prognostičarka Lovrićeva. Kad dođe pravorijek (i) Ustavnoga suda znat će se sve.
Ključna dvojba yugo-zvijezde
I sad dolazimo do ključne dvojbe yugo-zvijezde Jutarnjega (zaostale nakon Miroslava Lazanskog). Lovrićeva kalkulira s „institutom isključenja provjere dvostruke kažnjivosti”. Tu je razumljiva zabrinutost njezinih vojnih krugova pa ulazi u meritum pravne struke za koji je naravno nekompetentna. Možda ona zapravo i nas hoće ustrašiti tvrdnjom kako bi možda Perkoviću mogla biti zalijepljna dvostruka kažnjivost. Ma samo da nam on pravno ne nastrada. Ma vidite kako je jadan, jadan zatvorski golfer Čačić. Strašno što je čovjek doživio.
Gdje su sad one medijske pričice u nizankama i odurne etikete koje su isti ovi beogradski krugovi lijepili optuženim Hrvatima? Hrvatskim se rodoljubima može izreći sve, sačuvaj Bože da se nešto kaže oficirčinama još nastanjenim po Hrvatskoj. Gdje je sada ono poznato iz Jutarnjega: „Ako su nevini neka dokažu svoju nevinost na sudu! A ne da cijeli hrvatski narod bude taocem tog pojedinca!” Gdje ste sada tići jugovići? Neka vaš optuženik, kao muškarac, pritisne nožicom papučicu do Njemačke ako se nema čega bojati i ako je nevin. Pa neka se tamo obrani.
Čega se toliko boji? Sigurno su njemački zatvori danas nešto drugo. Nisu kao naši, austro-ugarski. Dakle bilo bi mu bolje i toplije kod njih. Možda dijele i makrobiotiku. Nek se zato mani ispovjednih feljtona po ovim našim već požutjelim žurnalima. Pravorijek ne donosi ni Večernji ni Jutarnji mada neki uzimaju to pravo nekažnjeno, a svakodnevno.
Nadalje, kad se nema dovoljno ‘mesa’ za priču u članku, onda iskusan novinar, nažalost pribjegava taksativnom navođenju podataka. To je vrlo loša Lovrićkina publicistika, jedne, po svemu, protu-metode. Metode koja žanje neuvjerljivost. Gradeći se tobož objektivna, Lovrićeva sije cijelu vreću pitanja samoj sebi i pokušava zamotati jednostavnu istinu, mada je i malom djetetu vidljivo kako se radi (kod nas) samo o odluci Vrhovnog, pa Ustavnoga suda.
Koliko je objektivna a koliko pristrana već u startu, ispalo joj je iz podsvijesti na kraju članka gdje slatko piše kako Perkovićev odvjetnik Nobilo računa „da bi njemačko pravosuđe moralo imati razumijevanja ako hrvatski sudovi – čemu se on toplo nada – sada odbiju njemački uhidbeni nalog”, citat završen. Pa nije li to beogradska Hrvatska – njom samom?
A čemu se obične hrvatske građanke i građani, državljani Republike Hrvatske toplo nadaju? Za što oni očekuju da bi država Hrvatska morala imati razumijevanja? Na prvo temeljno pitanje odgovor je: državljani RH toplo se nadaju istini i pravdi koje do sada preslabo prodiru pravosuđem. Očekuju dosta je krinki, smicalica i laži, ne zanimaju ih zastare, stare muljaže i pravne cake te obilato bacanje pijeska javnosti u oči.
Mi se još toplije nadamo napokon začetcima pravne države kako je to nesuvislo blebetao Burduš kao nekakav legalist i značajan opinion maker. Hrvatska bi država morala imati razumijevanja za praksu sudova u RH koji su pustili u zastaru mnogo vrućih kestena, da ne kažem tulipana iz Titova doba. Sve samo cvijeće.
Ali kardinal Bozanić u jednom od pet najjačih hrvatskih govora ikad, znakovito je zaključio na Bleiburškom polju, Anno Domini 2007. ( str: 23-24):
„Grozna je pomisao da su tolike godine zajedno s nama živjeli i žive ubojice; da su protkali sve pore svakodnevice te možda ni njihovi najbliži ne znaju istinu o njima i da su se prikazivali u najljepšem svjetlu boraca za slobodu. (…) …s pravom očekujemo da državne institucije učine ono što su zakonom dužne učiniti: da istraže zločine i obznane krivce za njih. Očekujemo da će se mjerodavne institucije države Hrvatske jasnije očitovati o komunističkome režimu i nedjelima koja je planirao i sustavno provodio te na temelju istine promicati one vrijednosti koje nisu sukladne s komunističkim krivotvorinama, kako u povijesnome tako i u svjetonazorskome smislu. Očekujemo da će hrvatske vlasti i u vidu deklarirane proeuropske orijentacije poduzeti sve da se kod nas provede rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481, od 25. siječnja 2006., o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima.”
Na to bi se trebao, kao na opomenu, osloniti svaki čestit sudac iz cijenjenog Vrhovnog i Ustavnoga suda Republike Hrvatske.
Javor Novak/hkv.hr
