DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Bogojavljenje
Svetkovina Bogojavljenja svetkovina je Krista, svjetla svijeta, te je ujedno njegovo očitovanje poganskim narodima koje predstavljaju tri mudraca
{jathumbnail off}Svjetlost na prosvjetljenje narodima, kako je starac Šimun rekao za Isusa, u Betlehemu je obasjalo mali krug osoba, tek ostatak Izraela: Mariju, Josipa i nekoliko pastira. No, nije dijete Isus, položeno u jaslice, isijavalo neko čudesno svjetlo koje bi obasjavalo lica onih koji su ga gledali te mu se došli pokloniti. Isus je naizgled obično dijete, čak i preobično u siromaštvu štale i jaslica u koje je položeno. Ostatak Izraelov je obasjan svjetlom koje je u njegovu srcu pobudila vijest anđela; obasjani su svjetlom vjere koja je u malenom i skromnom djetešcu prepoznavala ispunjenje obećanja. Rodivši se na zemlji Isus i nije mogao drugačije započeti svoj ljudski život, odnosno trebao je započeti na način kako djeluje njegov Otac nebeski: skrovito i ponizno, poput plamička svijeće zapaljene u beskrajnoj noći svijeta. Taj plamičak tek treba postati plamen, oganj koji će rasvijetliti sve narode na zemlji. U Betlehemu je početak rasvjetljenja naroda. U liku trojice mudraca, koje je tradicija prozvala Baltazar, Gašpar i Melkior, narodi svijeta su došli ususret Novorođenom da budu obasjani njegovim svjetlom. Zanimljivo je da sv. Matej spominje zvijezdu koja je popratila Isusovo rođenje. Kao da je plamičak svjetla koji se je pojavio u Betlehemu izazvao odsjaj na nebu kad već nije u srcima suvremenika Novorođenoga. Betlehemsku su zvijezdu, piše Kromacije iz Akvileje u komentaru Matejeva evanđelja, mogli svi vidjeti, ali nisu svi shvatili njezino značenje. Isto tako, nastavlja, Gospodin i Spasitelj je za sve rođen, ali nisu ga svi prihvatili (Comm. in Math. 4, 1-2).
Simbolizam svjetla koji je pratio Kristovo rođenje veoma je znakovit. Svjetlo je dopratilo mudrace do betlehemske štale, do Krista, svjetla svijeta. U susretu s Novorođenim ispunilo se je obećanje dano Abrahamu kako će postati otac mnogih naroda, tj. kako će se njime blagoslivljati sva plemena na zemlji. Tu se nalazi početak širenja Abrahamova duhovnog potomstva: od svjetla koje po Abrahamovoj vjeri obasjava Izabrani narod do svjetla koje će obasjati sve narode na zemlji. Ova nas misao vodi do druge značajke pohoda mudraca Djetetu, svjetlu svijeta. Hodočašće mudraca u Betlehem hodočašće je Izvoru svjetla, Jednomu koji okuplja sve. Upravo suprotno od Kule babilonske. Tamo je zbog ljudske oholosti zavladala zbrka, nerazumijevanje i raspršenje naroda, u Betlehemu red, razumijevanje i pomirenje. Jedan okuplja ostatak Izraela i Abrahamovo duhovno potomstvo. To nas podsjeća na silazak Duha Svetoga na Pedesetnicu, kad su svi prisutni u Jeruzalemu čuli, svatko na svom jeziku, kako apostoli slave Boga zbog silnih djela njegovih. U Betlehemu, u zajedništvu Marije, Josipa i pastira s mudracima imamo prefiguraciju Crkve koja će se „roditi“ na Duhove. Novorođeni iz betlehemske štale, glava novog naroda Božjega, poziva k sebi ne samo svoj Izabrani narod, nego sve narode na zemlji, kako bi svi zajedno postali ono što su oduvijek trebali biti u Božjim očima: jedna Božja obitelj. Eto zadaće Crkve za sve vijekove: biti blagoslov te nositi blagoslov čitavom čovječanstvu. Crkva postaje jamac Božje vjernosti ljudima koje kao Otac nebeski želi uzeti u svoje, u svoj očinski dom, u svoje srce. Tu zadaću kojoj je sam Bog povjerio Crkva će uspjeti ostvariti u mjeri u kojoj se vrati svojem izvoru, tj. u mjeri u kojoj bude obasjana svjetlošću Krista Gospodina te tako i sama postane stup istine i svjetlo narodima, Majka i Učiteljica.
Fulton Sheen, poznati propovjednik i pisac, teolog i filozof, učitelj i nadbiskup, zapisao je kako Isusa u Betlehemu pronalaze istinski jednostavni i ponizni ljudi, poput pastira, te istinski učeni, poput mudraca. Za prepoznati Isusa potrebno se je sagnuti, poniziti, kleknuti, jer je štala mala, a vrata su uska. Velike, napuhane osobnosti ne nalaze puta do Betlehema; njima je betlehemska zvijezda jedan od umjetnih (tele)komunikacijskih satelita; oni i ne gledaju u nebo, jer sve očekuju od zemlje. A, ipak, zemlju tmina pokriva i mrklina narode, veli prorok Izaija. Kao da je mrklina danas gušća i tamnija, nego ikada prije. Čini se kao da globalizacijski procesi ne da nisu ujedinili svijet, nego su izazvali još veće i teže podjele na bogate i siromašne, na one koji imaju prirodna bogatstva i druge koji imaju oružje; na one koji zagovaraju nova, surogat prava za suvremenog čovjeka i druge koji ne mogu do osnovnih ljudskih prava. Kako je suvremenom društvu potrebno svjetlo! No, ne svjetlo iz umjetnih svjetlila, nego svjetlo istinito koje prosvjetljuje svakog čovjeka. Kao kruh nasušni danas nam je potrebna velika nada, rekao bi papa Benedikt XVI.; nada koja će zaozbilj poći u Betlehem, pokloniti se Novorođenom, dati se njime obasjati te primljenim svjetlom raspršiti barem malo mrkline koja nas obavija.
Mudraci iz evanđelja imali su hrabrosti i odvažnosti zaputiti se na dalek put, u potragu za novorođenim Kraljem. Kad su ga našli radosni mu se pokloniše i dare mu priniješe. Potrebna nam je njihova hrabrost za krenuti na put, s pogledom gore, uvis, u nebo, prepoznavajući znakove vremena i put prema Betlehemu, prema Isusu. Neka nas Marija, naša nebeska Majka, prati na tom putu k Izvoru, k štalici, k Djetetu. Kad ga nađemo iskreno mu se poklonimo te mu dare darujmo. Možda ne zlato, tamjan i smirnu, ali može srce skrušeno, srce puno nade i radosti jer smo ga pronašli, jer smo mu došli; srce koje zna da i kad daje ustvari prima jer je Dijete najveći dar čitavomu čovječanstvu.
Don Mladen Parlov
