AKADEMIK JOSIP PEČARIĆ: Hrvatski beskičmenjaci
Pozivamo vas da zatražite osudu svih športaša iz Republike Srbije i Republike Srpske koji svoje pobjede proslavljaju s uzdignuta tri prsta, jer su pripadnici velikosrpske soldateske i tzv. JNA tijekom ratova 1990-tih u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu s tri uzdignuta prsta proslavljali masovna zvjerstva, ubojstva, silovanja, terorizam i razbojstva
{jathumbnail off}Ivicu Marijačića (Hrvatski tjednik, 26. prosinca 2013., Portal HKV-a, 27. prosinca 2013.) je slučaj Josipa Šimunića natjerao da progovori o hrvatskim beskičmenjacima:
Joe Šimunić otputovao je kući u Australiju, više ogorčen hrvatskim kukavičlukom nego Fifinom zabranom da igra na deset utakmica hrvatske nogometne reprezentacije zbog povika „Za dom, spremni” za koji su Željko Jovanović i Zoran Stevanović rekli da je ustaški.
Izbornik Niko Kovač tražio je od Šimunića da se ispriča. Šimunić nije htio. Odgovorio je otprilike da bi on dao krv za Hrvatsku, a mislio je, i za Niku Kovača. Ali Niko Kovač i mnogi drugi beskičmenjaci, koji su licemjerno tvrdili da je Joe dobar čovjek koji se malo zaletio, a ne da uopće ni za što nije kriv, krv bi eventualno dali jedino za svoje egoizme.
Za razliku od njih, Šimunić je tip hrvatskoga čovjeka koji trpi, ali koji nadživljuje sve nehrvatske i neljudske sustave koje stvaraju takvi beskičmenjaci u Hrvatskoj. U tomu je tragedija svih tih likova, od Josipovića i Milanovića do Nike Kovača i Davora Šukera.
Doista je nevjerojatno kako se neki hrvatski sportaši, koji su bili ponos svom narodu, mogu pokazati takovim beskičmenjacima. Ne zaboravimo da su iz HNS-a odlučili udovoljiti zahtjevu Fifinog delegata i uklonili veliku hrvatsku zastavu na kojoj je pisalo VUKOVAR. Već to je dovoljno da ih definira kao hrvatske beskičmenjake, a kada se zna da se radi o hrvatskoj svetinji to ih definira i kao hrvatsku sramotu. Pogotovu s toga što je u Beogradu, kada je gostovala hrvatska nogometna (fudbalska?) reprezentacija svo vrijeme bila ogromna srpska zastava na kojoj je pisalo BYKOBAP.
Pri tome ih ne opravdava činjenica što to nije izazvalo nikakvo reagiranje od strane nazočnih hrvatskih političara koji ni tada ni poslije ni jednom jedinom riječi nisu pokazali da im smeta takav Fifin zahtjev. Dapače, hajku na Šimunića poveo je ministar Jovanović, onaj isti ministar kojemu nije smetala spomenuta srpska zastava u Beogradu koja simbolizira velikosrpske pretenzije na Vukovar (a tamo se događalo još štošta drugoga, sjetimo se samo kako je spaljena hrvatska zastava). Zapravo, Jovanovića i njegove sunarodnjake čovjek može i razumjeti, jer ipak je Hrvatska vojska u Oluji od Srba, da parafraziramo Slobodana Miloševića, napravila zečeve. Njima je doista svaki melem na ranu dobrodošao. Mnogo gore trebamo misliti o ostalim članovima vlasti koji znaju da su hrvatski sudovi konstatirali da je ZA DOM SPREMNI stari hrvatski pozdrav, a ne nekakav ustaški pozdrav. Svojim nereagiranjem na kaznu Šimuniću, samo su pokazali da ne poštuju ni hrvatske zakone, ni one koji ih sprovode, tj. da doista samo sprovode velikosrpski Memorandum SANU 2. A Šimuniću nisu naštetili jer su od njega napravili simbol hrvatstva. Njih će narod prezreti, a o Šimuniću već pjesme pjevaju.
Zapravo, ne smije nam samo biti problem u Jovanoviću i ostalim u vlastima, pa ni u Fifi, kojoj ništa ne znači što su imali stručno mišljenje o pozdravu ZA DOM SPREMNI hrvatskog povjesničara prof. dr. sc. Josipa Jurčevića.
Problem su naši beskičmenjaci (tu po meni ne spada ni Josipović ni Milanović). Zato sam im napisao jedno pismo. Poslao sam ga dvojici kolega iz Akademije s upitom što misle o nečem takovom. Kolega Popović ga je odmah i supotpisao:
Otvoreno pismo HOO-u, HNS-u, i drugim športskim savezima u RH
Poštovani,
Pozivamo vas da zatražite osudu svih športaša iz Republike Srbije i Republike Srpske koji svoje pobjede proslavljaju s uzdignuta tri prsta (npr. Novak Đoković i mnogi drugi).
Naime, pripadnici velikosrpske soldateske i tzv. JNA su tijekom ratova 1990-tih u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu s tri uzdignuta prsta proslavljali masovna zvjerstva, ubojstva, silovanja, terorizam i razbojstva što se po međunarodnom pravu smatra elementima genocida, kulturocida i urbocida.
Napominjemo kako su prije Drugoga svjetskog rata Srbi polagali prisegu s tri podignuta prsta, ali spojena. Međutim, tri raširena prsta kakva danas podiže i Đoković i mnogi drugi pojavio se tek 1988., u vrijeme kada je već počela vladavina Slobodana Miloševića.
Mi smo svi živi svjedoci takvoga proslavljanja, nespojivoga s civilizacijskim normama.
Podsjetit ćemo vas samo što su na taj način sve oni proslavljali u agresiji i terorizmu u RH:
Prije svega genocid!
Agresor je u kratkom roku zauzeo trećinu Hrvatske protjeravši iz svojih domova 384 000 stanovnika hrvatske i drugih nesrpskih nacionalnosti te da je krajem 1991. u Hrvatskoj bilo više od 550 000 prognanih i izbjeglica, a krajem 1992. broj izbjeglica i prognanih prešao je 660 000!
U agresiji na Hrvatsku je ubijeno 7263 civila i 6891 vojnika! Od ukupnog broja ubijenih civila gotovo je polovica starijih od 60 godina! Agresor je ubio 3182 žene, ranio 3560 žena, s tim da su stradale žene bile civilne osobe! Masovno ubijanje žena i staraca od 60 i više godina gotovo je školski primjer genocidnoga karaktera srpske agresije na Hrvatsku. Agresor je osim toga ubio 345 djece s tim što je 108 djece ostalo trajnim invalidima! Bez jednog roditelja je ostalo 4285 djece, a bez oba njih 54. Među zatočenicima srpskih logora bilo je čak i 219 djece, a kao nestale se još uvijek vodi 15 djece. U ratu je ranjeno 1184 djece, odnosno čak 12% svih ranjenih su bili djeca! Srpsko crnogorski agresor sustavno je uništavao više od 500 hrvatskih gradova i sela, a samo tijekom 1991. i 1992. izvedeno je više od 30 000 artiljerijskih i zračnih napada po najgušće naseljenim hrvatskim područjima. To je doista bilo prekomjerno granatiranje cijeloga niza hrvatskih gradova.
Srbi su u ratu zvjerski masakrirali 840 hrvatskih vojnika te još 1096 civila. Za ilustraciju ratnih zvjerstava srpske strane ilustrativan je primjer Saborskog. Tamo je vojska ušla sa 40 tenkova i s oko 800 vojnika i ubila tog dana 28 civila pred svjedocima. Od toga je 14 ustrijeljeno, sedam živo zapaljeno, četiri zaklano nožem, dvoje obješeno i jedan poginuo od granate. Od tog broja je bilo 11 žena!
Dodajmo i:
– granatiranje glavnoga grada Hrvatske – Zagreba;
– hirošimsko barbarsko granatiranje grada Vukovara i Vukovarske bolnice;
– masovni pokolj tri stotine ranjenika na Ovčari i u okolici Vukovara;
– barbarsko uništavanje grada Dubrovnika, spomenika svjetske baštine;
– granatiranje grada Šibenika i uništavanje katedrale Sv. Jakova, spomenika
svjetske baštine;
– granatiranje gradova Zadar, Slavonski Brod, Osijek, Gospić…;
– pucanje po stanovnicima zagrebačkih naselja Utrina, Travno i Dugave
strojnicama i topovima iz vojarne ‘Maršal Tito’;
– spaljivanje hrvatskoga sela Ćelije, koje je zajedno s crkvom sravnjeno sa
zemljom;
– pokolj dvanaest hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu;
– organizirani transport više tisuća Hrvata u koncentracijske logore u Srbiji,
njihovo ubijanje, psihološko maltretiranje i silovanje;
– progon stotina tisuća Hrvata;
– pokolj osamdeset četiri civila i branitelja u Škabrnji;
– miniranje brane Hidroelektrane ‘Peruča’ s trideset tona eksploziva;
– rušenje mostova u RH, paljenje i rušenje desetaka tisuća hrvatskih kuća;
– rušenje više od tisuću hrvatskih katoličkih crkava;
– postavljanje brojnih minskih polja;
– pljačku stoke i žita, drvne građe, tehnike i svega vrijednoga i odvoz u Srbiju;
– pljačku hrvatskih umjetnina i uništavanje hrvatske kulturne baštine,
– uništavanje hrvatskih nacionalnih parkova i parkova prirode…
Vlasti RH nisu za ta zvjerstva zatražili ratnu odštetu, nisu podnijeli tužbu protiv niza kolovođa velikosrpske soldateske i tzv. JNA, a razmišljaju o povlačenju tužbe RH protiv Srbije za genocid podnesene Međunarodnom sudu pravde, koji se proglasio nadležnim za tu tužbu.
Sjetimo se još genocida u Srebrenici i planiranog još većeg genocida u Bihaću, kada je u okruženju bilo 160 000 do 180 000 ljudi koje je spasila Hrvatska vojska!
Drugi kolega iz Akademije mi je odgovorio:
Hvala Ti na poruci. Pročitao sam pismo. Ako si pitao bi li i ja potpisao,
nadam se da nećeš zamjeriti, ali ja ovaj puta ne bih bio potpisnik.
Ja ne pratim srpske športaše,i skoro da mi uopće nije važno kako se oni ponašaju. Puno me više muče naše sramotne vlasti i oni oko njih, i na akcije vezane uz to možeš naravno i ubuduće na mene računati.
Zapravo me podsjetio na moj dolazak u Zagreb krajem 1987. Kada sam govorio o fašizmu u Srbiji i o ratu koji nas čeka – svi su me blijedo gledali, Vjerojatno su me smještali u Vrapče. Brat mi je objasnio:
Ovdje Ti nikoga ne zanima niti zna što se događa u Srbiji. Ja znam samo zbog toga što si Ti živio tamo pa sam pratio situaciji tamo.
I zapravo nisam im mogao ništa zamjeriti, jer sam slično reagiranje doživio u Beogradu od nekih tamošnjih Hrvata. Poslije godinu dana zovnu me oni i kažu:
Josipe, sjećaš li se kada si nam prošle godine rekao: Pa zar vi ne vidite što se ovdje sprema? I da znaš – gore je o toga!
Zapravo, gornje je pismo ponajmanje o srpskim športašima. Ono govori o hrvatskim beskičmenjacima. Nitko ne očekuju da bi oni i poslali bilo kome ovakav zahtjev. Ono ih samo treba podsjetiti da svojim beskičmenjaštvom vrijeđaju uspomenu na ono najvrijednije što imamo.
Pozivam čitatelje da supotpišu gornje pismo i pošalju ga bilo onima na koje je naslovljeno, bilo vlastima (i/ili stranim veleposlanstvima). Pokažimo im da svojim postupcima, kako bi rekli Vukovarci (i mi s njima), vrijeđaju uspomenu na bolje od nas!
Akademik Josip Pečarić
Autor: Josip Pečarić/dnevno.hr
