Hrvatski prioritet je dekomunizacija!
Jugokomunisti štite svoje ljude
Unatoč grčevitome otporu upravljačkih struktura, čini se da će ipak bivši čelnik Udbe Josip Perković na kraju morati u Njemačku gdje će pred sudom objašnjavati svoju ulogu u likvidaciji hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića. Za to vrijeme veliki broj hrvatskih medija nastoje pod svaku cijenu osporiti takvu odluku hrvatskoga pravosuđa koristeći se i političkim argumentom kako se ni jedna zemlja ne bi tako lako odrekla svoga šefa obavještajne zajednice.
Perković nije, naravno, bio nikakav šef obavještajne zajednice, a osim toga, u Njemačkoj ga nitko ne će pitati ni za što od onoga što je radio u vrijeme samostalne hrvatske države, nego isključivo što je radio u slučaju Đureković. Osim toga, manipuliraju i s tezom da je iskaz Vinka Sindičića ključan za progon Perkovića, a taj Sindičić navodno je sada pisao Anti Nobilu, Perkovićevu odvjetniku, da je lagao njemačkome pravosuđu. Čak i da jest, osuđeni Prates i sve što Nijemci već imaju poguban je za Josipa Perkovića, a ne samo Sindičićev iskaz.
Zanimljivo je da se isti kritičari iz medija i odvjetništva nisu svojedobno u slučaju tjeralice za generalom Gotovinom nikad nisu pozvali na argument kako ni jedna država ne bi nikad predala svoga vodećega ratnog zapovjednika, iz čega se onda lako može izvesti zaključak kako moćne jugonostalgičarske strukture u Hrvatskoj uvijek i bez oklijevanja štite ljude iz vlastitih redova, ljude koji potječu iz njima sličnoga političko-ideološkog konteksta. Komunisti i njihovi suvremeni baštinici nikada ne će procesuirati svoga lupeža, ubojicu ili ratnoga zločinca.
Na određeni fluidan način oni će ponekad osuditi pojavu, ali će zaštititi svoje drugove. Zato Josip Boljkovac nije završio u zatvoru premda je na jedvite jade optužen za ratne zločine, zato Josip Perković ne čeka u pritvoru izručenje Njemačkoj, koje pošto-poto žele zaustaviti, zato ni SDP-ovac Josip Paladino nije završio u tamnici zbog desetak milijuna kuna iz HBOR-a koje su završile tko zna gdje, mimo predstavljenoga projekta, zato ne žele smijeniti ni Branka Šegona čovjeka koji cijeli život radi na državnim poslovima, a njegovo se bogatstvo procjenjuje na oko 64 milijuna kuna. Koliko god danas šutjeli ili zatvarali oči pred tom zakonitošću, činjenica je da su komunističke strukture ključna zapreka ukupnome razvitku Hrvatske.
Prijezir elementarne logike
Svako društvo, ako želim opstati i razvijati se, mora počivati na određenoj moralnoj koncepciji. Hrvatsko društvo ne može, a iskustvo to pokazuje čim se malo dublje zaviri pod površinu različitih namatanih privida, počivati na komunističkoj ideologiji i praksi. Ta se ideologija sastoji od rehabilitacije neprirodnih i povijesno pregaženih stečevina i laži koje se uporno pokušavaju petrificirati kao istine. Praksa se sastoji od dvostrukih kriterija, izvrtanja činjenica i prijezira elementarne logike.
Duboko smo već u 21. stoljeću, ali kad slušate retoriku Ive Josipovića i Milana Bandića prošle subote na okupljanju nekakve partizanske žgadije, onda se pitamo jesmo li se uopće odmakli od 1945. godine. Prvi čovjek države i prvi čovjek metropole klanjaju se i dalje masovnome ubojici Hrvata i komunističke teroriste predstavljaju kao osloboditelje i stvaratelje hrvatske države.
Unatoč činjenici da danas čak i komunistički historiografi apodiktički pišu i govore kako hrvatska država ne samo da nije bila cilj komunistima nego su u krvi zatirali svaki spomen na ideju nezavisne i samostalne hrvatske države. Komunističke vlastodršce nije, na žalost, moguće promijeniti, oni nisu 90-ih doživjeli nikakvu duhovnu ili političku preobrazbu. Štoviše, čim su ponovno došli u prigodu 2000., počeli su se ponašati kao da povijest nije rekla svoje, nadahnuće su pronašli u svojim precima.
Mesić i Josipović za svoga su prvoga savjetnika za sigurnosno-obavještajne poslove imali i ostavili Aleksandra Sašu Perkovića, sina Josipa Perkovića. Dakle Josipović svako jutro već godinama sjedi na sastanku s čovjekom za čijim je ocem raspisana međunarodna tjeralica. Josipovićevo opravdanje da djeca ne trebaju snositi posljedice djela svojih otaca naoko je kršćanska i prihvatljiva, ali zar baš na tim poslovima? Uostalom, je li se upitao kolikom su broju hrvatske djece trnuli zubi zato što su im komunisti očeve na razne načine dehumanizirali, pobili, prognali i ponizili.
Od svih potreba Hrvatskoj je danas najpreča dekomunizacija. Bez toga će teško doći do moralnoga, političkoga, ali i gospodarskoga oporavka Hrvatske (komunisti nikad nisu znali upravljati ekonomijom). Kada se dogodi kod Hrvata taj spoznajni pomak, kad pokažu malu epistemičku poniznost u pogledu pogubnih posljedica komunizma, pa ne budu na vlast dovodili ljude koji žive u totalitarizmima 20. stoljeća, moglo bi zasjati sunce oporavka. To bi se moglo poklopiti sa svjedočenjem Josipa Perkovića u Njemačkoj, čovjeka kojemu po svemu sudeći ne gine doživotna robija, ako ne propjeva i nagodi se s Nijemcima.
Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik
