Je li Bog proizvod ljudskog uma? (Feuerbach)
Feuerbachova je kritika religije postala prilično utjecajna. Engels kaže da je čitajući ”Bit kršćanstva” doživio ateističko ”iskustvo objave”, a ni danas nema ozbiljne protureligijske kritike koja ne bi crpila iz Feuerbacha.
{jathumbnail off}Argument koji je protiv religije izveo njemački filozof iz 19. st. Ludwig Feuerbach postao je jedna od središnjih teza ateizma, te su ga kasnije preuzeli i drugi najpoznatiji teoretičari ateizma Marx, Freud i Nietzsche. U svom djelu ”Bit kršćanstva” Feuerbach svodi Boga na ljudsku projekciju. Ovako to obrazlaže: ”Svijest o bogu je čovjekova sebesvijest, spoznaja o bogu je čovjekova sebespoznaja. Po čovjeku možeš prepoznati njegova boga, a po čovjekovu bogu čovjeka. Oboje je jedno.” No, nastavlja Feuerbach, ”religiozan čovjek nije svjestan da je svijest o bogu zapravo sebesvijest njegove biti i nedostatak te svijesti je bit religije”. Dakle, prema Feuerbachu, nije Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, već je čovjek Boga stvorio prema sebi, pa je zato zapravo čovjek čovjeku bog, homo homini deus est.
{jathumbnail off}Ludwig Feuerbach
Konkretno, prema Feuerbachu Bog je ljubav jer je to projekcija ljudskog srca, Bog je moralno savršen jer je to projekcija ljudske volje, Bog podnosi muku i trpljenje jer je to projekcija ljudske patnje, Bog je trojstven jer se u tome zrcali ljudska zajednica, Bog uskrsava jer je to zadovoljenje čovjekove težnje za osobnom besmrtnošću, itd. U Božjoj osobnosti čovjek slavi neovisnost, neograničenost, besmrtnost svoje vlastite osobnosti. U molitvi čovjek obožava svoje vlastito srce i štuje svemoć osjećaja. U krštenju i euharistiji zbiva se svečano priznavanje božanske spasiteljske snage prirode, predmeta osjetilnog užitka. U vjerovanju u Božju providnost manifestira se vjera u čovjekovu vlastitu vrijednost, pa se vlastiti interes deklarira kao božji interes, vlastita volja kao volja Božja…
Zadovoljan svojim djelom, Feuerbach je za sebe tvrdio da je on ”posljednji filozof, koji je odgurnut na krajnje granice filozofstva.” I treba priznati kako je on svojim tumačenjem religije daleko nadvisio prosvjetitelje koji su mislili da je religija svećenička varka, obična obmana i sl. Feuerbach religiju razumije dublje, po njemu je njen početak, središte i kraj sam čovjek, religija je čovjekovo samoobožavanje.
Inače, Feuerbach je svojom filozofijom prvi napravio značajniji otklon od Hegela, koji je Isusa smatrao središtem povijesti. Čimbenik koji je izazvao rascjep na desne i lijeve hegelovce bilo je djelo Davida Straussa ”Život Isusov”. Strauss tada još nije bio ateist, ali je bio uvjeren da na biblijske iskaze valja gledati kao na mitske predodžbe, a kršćanstvo treba osloboditi mitskih utjecaja i omogućiti mu da zasja u svojoj pravoj, filozofskoj istini. Ipak, Strauss je više bio strastven nego ozbiljan, pa o tom ”pravom” kršćanstvu nije napisao gotovo ništa. No, kasnije će za, pod političkim utjecajem francuske revolucije i pruske konzervativnosti, sve radikalnije mladohegelovce takav Strauss postati previše mlak, pa će ga Arnold Ruge nazvati ”prokleti pop”.
{jathumbnail off}David Strauss
No, vratimo se Feuerbachu. Njegova je kritika religije postala prilično utjecajna. Engels kaže da je čitajući ”Bit kršćanstva” doživio ateističko ”iskustvo objave”, a ni danas nema ozbiljne protureligijske kritike koja ne bi crpila iz Feuerbacha. No, ipak postoje značajne zamjerke njegovim tezama.
Prvo, Feuerbach uopće ne govori o tome da Boga nema. Usmjerenost ljudske svijesti prema nečemu beskonačnome još ništa ne govori o egzistenciji ili neegzistenciji neke beskonačne zbilje, neovisne o našoj svijesti. Naime, nije moguće isključiti da tim našim potrebama koje projiciramo, našim željama i nagonima, doista odgovara Bog koji postoji. Time cijela Feuerbachova kritika religije i čitav dokaz njegova ateizma počiva na logički krivom zaključku. Naime, točno je da nešto još ne postoji samo zato jer se to želi, ali nije točno da nešto ne postoji samo zato jer se želi.
Međutim, bitno je zamijetiti kako kršćanska vjera u raspetog Sina Božjeg proturječi svim predodžbama o čovjekovoj pravednosti, ljepoti i moralnosti. Po Feuerbachovoj teoriji je nemoguće da bi se Bog objavio u Isusu na križu. Religiozna čežnja svoju projekciju nikada ne bi ostvarila u razapinjanju Sina Božjeg, njegovoj nemoći i napuštenosti u smrti.
Nadalje, postoji problem i u osnovnoj Feuerbachovoj tezi koja kaže da je religija čovjekova svijest o njegovoj beskonačnoj biti (zato jer je beskonačna, a ne konačna, ona projicira beskonačnog Boga). Međutim, nekakva realna beskonačnost ljudske biti ili ljudskog roda i njegovih snaga nije ničim dokazana, već jednostavno pretpostavljena. Feuerbach o čovjeku pojedincu govori kao da je on čovjek uopće, tj. opći čovjek, opće ljudsko biće. Međutim, tu moramo postaviti protupitanje: nije li Feuerbach sam stvorio svoju projekciju. Naime, zbiljski pojedinac je ograničen i konačan. Umjesto o takvom čovjeku Feuerbach govori o općem ljudskom biću, što je zapravo čista projekcija, opredmećena i osamostaljena. To nerazjašnjeno poimanje općeg ljudskog bića zamjerit će mu kasnije i neki mladohegelovci poput Maxa Stirnera. Dakle, Feuerbach je želio Boga izvesti iz čovjeka, ali je zato nužno morao svog ”čovjeka” izvesti iz Boga.
Konačno, Feuerbachu se može uzvratiti njegova kritika religije na način da se zapitamo nije li upravo njegovo propagiranje ateizma proizvod njegovih projekcija. Dapače, nema li moderni čovjek više razloga projicirati ateizam, nego religiju? Kroz ateizam projicira svoju slobodu, neovisnost, samovlašće, želju da ne odgovara nikome i sl. Slovenski filozof Slavoj Žižek piše: “Ako smo nekad davno javno glumili da vjerujemo, dok smo intimno bili skeptici ili se čak opcesno rugali vjerovanjima koja smo javno zastupali, danas radije javno ispovijedamo skeptične/hedonističke/opuštene stavove, dok nas intimno još progone vjerovanja i stroge zabrane.” (Bog na mukama: obrati apokalipse, Ex libris, 2008.).
Ipak, Feuerbachova kritika kršćanima treba ostati trajna opomena, jer su Boga tijekom povijesti često prilagođavali vlastitim potrebama, te ga svodili na zahtjeve svoje, često banalne, svakodnevne zbilje. Kritika ateizma da je Bog projekcija čovjekove slabosti, izraz njegove želje za sigurnosti i za moći, potvrđuje se kod osoba koji su religiozni iz straha i koristi. Stoga ozbiljno treba uzeti opomenu da se Boga ne stvara na vlastitu sliku i priliku, a sebe stavlja na njegovo mjesto, kao i opomenu da se ne govori o Bogu, a misli na vlastite interese, da se ne naviješta Boga dok se misli samo na ispunjavanje vlastitih želja.
Izvor: responder.blog.hr
