Početak kraja?
Činjenica da Milanović moljaka oporbu i to usred Sabora, da mu pomogne svojim prijedlozima kako izaći iz krize, nije samo izraz njegovog omiljenog cinizma. On uistinu zna da mora krenuti u reforme i zna da će oporba biti protiv njih! A onda i to da ministar Maras onako uporno, sa razlogom dakako, ali ipak neviđeno uporno progoni Slavka Linića i njegovog griješnog pomoćnika Šegona, to naravno ne može biti bez dopuštenja Milanovića te i to teško političko ranjavanje slavnog ministra Linića isto tako sluti da je kraj vrlo blizu. Osim toga i Linić se u tom kaosu ponaša kao zvijer u kavezu: nedavno je prozvao poreznu upravu da nije naplatila 27 milijuna kuna poreza jednom tajkunu kao da ne razumije da time proziva sam sebe! Dakle, kaos je sveopći i stoga pitanje s početka uistinu postaje aktualno: je li ovo stvarno početak kraja Milanovićeve Vlade?
Milanović je pravi kralj dvoličnosti: Donosi zakon o radu zbog kojeg je prije par godina rušio Kosoricu i dizao radnike na pobunu.
Saborska rasprava je samo podsjetila na stare istine koje su sada eksplodirale u statističkom nizu: zdravstveni sustav je u potpunom raspadu, čekanja za preglede i operacije sve su duže i mjere se u mjesecima, baš kao i dugovi u zdravstvu, a ”Ostojićeva” reforma dovodi do toga da zbog inzistiranja na smjenskom radu liječnici čim im istekne smjena odlaze sa posla. Premda to zna značiti da se moraju ustati sa pola operacije! Sindikalist Babić bez uvijanja tvrdi da je za taj skandal kriva intencija Ostojićeve reforme, a za to vrijeme liječnici masovno napuštaju zemlju jer ne vide svijetlo na kraju tunela. U isto vrijeme rebalans se ove godine najavljuje već u veljači, a pri tom nema niti jednog jedinog pokazatelja koji bi sugerirao da idemo naprijed. Dapače, rejting nam pada ispod razine ”smeće”! I to je pravi saldo Milanovićevog neznanja! To da je svrstao gospodarski rejting zemlje na razinu ispod ”smeća”! Baš u tom trenutku, a ne na početku kada je to doista moglo proći, Vlada sada priprema jezivo restriktivan zakon o radu koji zbog pritiska investitora u prvom redu mora donjeti. Taj zakon će im sasvim sigurno masovno izvući radnike na ulice jer je njegov sadržaj nešto dijametralno suprotno onome što je vlast najavljivala. Osim toga radnici će sada prezreti SDP zato jer je prije par godina kada je Kosorica tražila uistinu kozmetičke promjene zakona o radu upravo SDP pomogao da se skupi 700 tisuća potpisa i podigne radnike na noge. Ta bestijalna dvoličnost Milanovića i njegovih ministara sada će izazvati pravi revolt jer nakon što je izgubio moralni kredibilitet nizom svojih poteza, Milanović će sada dovesti u pitanje i ”papire”. Naime, po čemu je SDP socijaldemokratska stranka kad je spreman na ovakve restrikcije kakve se predlažu u zakonu u radu? Ta će situacija ponovo ojačati laburiste koji se uporno prikazuju kao veliki ratnici za radnička prava premda gdje god su pri ili na vlasti još nitko nije vidio niti jednu njihovu čudotvornu formulu. Laburisti, to je najveći lažnjak na današnjoj političkoj sceni u zemlji!
I dok sad Perković leti u Njemačku sjetite se kako su ga zdušno branili i priječili izručenje i Milanović i Orsat Miljanić, ali i Josipović! Misle li oni da će to Berlin zaboraviti?
Osim gospodarske i ukupne ekonomske situacije u zemlji Milanović na vanjsko političkom planu vuče do te razine iracionalne poteze koji objektivno štete vitalnim nacionalnim interesima da to prelazi razinu svih mogućih očekivanja. Dakako, tu je u prvom planu lex Perković jer sada kada je na pomolu izručenje, treba prolistati stare novine ili prošetati internetom pa pogledati što su sve ovo ljeto na tu temu izgovorili Milanović, Josipović i Orsat Miljanić. Kategoričko odbijanje izručenja i ismijavanje europskog uhidbenog naloga jer da je zastara ”odavno nastupila”! Samo to Merkelica ne zna, kako su nas podučavali i Milanović i Pusićka! Za to balkansko posprdno ismijavanje Njemačke platiti ćemo visoku cijenu! Pri tom se najveći dio političke ljevice i najveći dio medija ponašao tako da su slobodno mogli nositi majicu sa tekstom: svi smo mi Josip Perković! Da nije ništa drugo, već bi ta blamaža s izručenjem i promjenom zakona, koju ćemo uistinu visoko platiti da ne bi bilo iluzije, već bi dakle ta blamaža trebala biti dovoljna da Milanović odstupi. Jer, sada je sasvim jasno da će do kraja mandata Njemačka ovu hrvatsku Vladu tretirati kao protivnika njemačkim političkim interesima. I ne samo zbog prkosa u slučaju Perković!
Kakav kvocijent inteligencije ima čovjek kojem trebaju pune dvije godine da shvati da je gradnja Pelješkog mosta najbolje rješenje?
Druga blamaža koja traje sad već dvije godine i svoju kulminaciju je doživjela ovih dana, tiče se činjenice da je Milanovićeva vlada nakon nevjerojatno iracionalnih, prkosnih, nasilnih i tvrdoglavih nastupa glede prometnog povezivanja juga Hrvatske, priznala i prihvatila da je gradnja mosta najbolje rješenje. Dvije godine im je trebalo! I tu smo kao i u provođenju svih gospodarskih reformi izgubili pune dvije godine jer je cijela nacija čekala da Zoran Milanović sazrije i odraste, da se upozna sa svim detaljima gradnje mosta, da kompletna Unija zaključi da je most najbolje rješenje i tek onda je to prihvatila i hrvatska Vlada. Čovjeku se nekad čini da bi bilo korisnije da nam Bruxelles postavi povjerenika umjesto ovako iracionalne Vlade.
Dream team jugoslavenstva u Hrvatskoj vanjskoj politici: Pupovac-Pusić-Josipović veseli se pregovorima Srbije i Unije više od samog Beograda! Zašto? Pa ekstaza regionalne suradnje nastupa tek kad Beograd uđe u Uniju!
Treća vanjskopolitička sramota čije repove ćemo još osjećati tiče se nekontroliranih krikova zadovoljstva iz ureda ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić vezanih uz početak pregovora Srbije sa Unijom. Bilo bi prirodno, bilo bi logično, bilo bi nacionalno odgovorno da je povodom početka pregovora Srbije i Unije ministrica vanjskih poslova Hrvatske dala do znanja da nam još nisu vratili oko 25 000 raznih umjetnina, da nam nisu vratili puste kilometre otetih vukovarskih ada, da nam ne žele otkriti sudbinu tisuću nestalih i da ništa ne rade na tom najsvirepijem problemu u odnosima dviju država. Zanemarivši ono što bi joj trebao biti prioritet, ministrica vanjskih poslova je ushićena pozdravila početak pregovora bez i jednog zareza. I kad pogledate nastupe Vesne Pusić na tu temu i kad pogledate profile političara ”u regiji” vidjeti ćete da je Vesna Pusić bliža problemima regije negoli Hrvatske. Vi točno na njenom licu vidite da je klistriraju klasični hrvatski problemi, a da joj oči kreativno svjetlucaju kad neki problem treba rješiti na razini regije! Kao i Ivo Josipović uostalom! To nije europski građanski kontekst, to je tipičan jugoslavenski kontekst tako tipičan u prvom redu za hrvatsku ljevicu jer na hrvatskoj političkoj ljevici ćete vrlo često pronaći političara koji istinski, ljudski i emocionalno, temeljem svog ukupnog uvjerenja više skrbi o regiji negoli o Hrvatskoj. Nitko u regiji sa tim nema tih i takvih problema kao hrvatska politička ljevica. Kako je to moguće? To je fenomen koji govori da oni niti emocionalno nisu istinski prihvatili biti lideri nacionalne države pa su češće politički jugoslaveni negoli politički Hrvati. Nitko u regiji sa tim nema problema osim Hrvata! Ta bolumenta bivših političkih jugoslavena koji su to i ostali, nije u životu kap znoja potrošila na stvaranju hrvatske države ili 80-tih godina na afirmaciji hrvatskih nacionalnih interesa i sada, kada su zahvaljujući hrvatskoj političkoj desnici postali ministri jedne nacionalne države oni ne znaju drugo negoli se vratiti idealima svoje mladosti. Ne znam zemlju na svijetu koju muči ovako perverzan problem, no iz perspektive hrvatskih nacionalnih interesa to je tragedija čije razmjere još ne možemo ni dosegnuti. Jer, premda je naš interes, kako je otvoreno u Bruxellesu progovorio Davor Stier, da nam Srbija plati ratnu odštetu, premda je naš cilj da Srbiji izdiktiramo preduvjete našeg glasa za njihov ulazak u Uniju, Vesna Pusić i Ivo Josipović kategorički odbijaju takvo nacionalno odgovorno ponašanje. Kad se radi o problemima Hrvatske u “regiji”, u pravilu se minuciozno uvažavajući ukupne interese u regiji, Josipović ponaša kao predsjednik republike Jugoslavije, a Vesna Pusić kao novi Budimir Lončar! To uvažavanje koje oni pokazuju prema Beogradu tipični je relikt Titovog jugoslavenstva kojeg se ljevica nikad nije rješila.I bio bi to samo njihov problem da nas nije zapalo da nam sada oni predstavljaju državu Hrvatsku!
Prijevremeni izbori su zadnja mogućnost Milanoviću za časni uzmak
Iz svih tih razloga, zbog impresivnog niza gluposti, neznanja i poraza na svim poljima, a sa ciljem da naciji ušpara dvije godine, jer je sasvim jasno da ćemo sa ovom Vladom u vjetar baciti još dvije godine obzirom da ova ekipa nema nikakve vizije što da radi sa gospodarstvom, bilo bi dakle odgovorno i politički pristojno raspisati prijevremene izbore. Pri tom valja reći da bi se donošenje te odluka baš sada moglo do određene razine pozitivno honorirati, ali ne i kad im to padne na pamet u trenutku dok ulice budu zakrčene prosvjednicima koji će tražiti odlazak najnesposobnije hrvatske Vlade od postanka moderne hrvatske države.
Autor: Tihomir Dujmović/dnevno.hr
