M. Lojkić: Kratka povijest sotonizma
Zadnji stadij ljudskog duhovnog potonuća je taj kada čovjek teturajući poput slijepca u svojoj programiranoj zamračenosti svojom slobodnom voljom ulazi u savez s đavlom.
Pošto su „crni vračevi“ okaljali čovjeka novog doba materijalizmom, konzumerizmom, hedonizmom i nihilizmom, te ga gurnuli u praznovjerje, magiju, obožavanje čovjeka i prirode, sublimnu intelektualnu i estetsku gnozu sa željom da se dešifriraju sve svjetske zagonetke i da se skine veo s mistike, neraspoznavanjem duhova i kultom vještica, nužno mu je ponuditi i vrhunac izopačenosti – bijeg u sotonizam.
Danas je sve više onih koji „stavljaju svoj potpis đavlu“ s namjerom da budu u službi demona kako bi im on ispunio želje koje na normalan način izgledaju nedostižnima.
Obožavanje Sotone slavi se među prvim gnostičkim sljedbama još u prvom stoljeću, a zahvaljujući herezijatu Maniju iz 3. stoljeća i među manihejcima. Gnostici i manihejci su ga prvi uzdigli na božanski tron, smatrajući ga jednim od dva jednakovrijedna stvoritelja. Od 9. stoljeća je slično naučavanje gotovo poharalo cijelu Europu: bogumili, paterani, katari, albigenzi, valdenzi, babuni i drugi heretici. Tvorci „modernističkog“ sotonizma bili su, uz okultne kabaliste, velik dio vitezova Salominovog hrama u Jeruzalemu (Templari), od kojih se i razvilo suvremeno masonstvo. Ti kršćanski otpadnici tijekom svojih ritualnih obreda klanjali su se đavlu Baphometu (duhovnom biću s jarčevom glavom).
Počeci iz 14. stoljeća
Za uskrsnuće sotonističkih obreda mnogi smatraju odgovornim francuskog časnika Gillesa de Retza koji se prema nekim izvorima ubraja u tzv. povijesne vampire. Retz je 1440. godine optužen i pogubljen zbog čarobnjaštva, kanibalizma i sadizma, i ostat će upamćen kao jedna od prvih osoba koju novija povijest bilježi kao demonopoklonika. Obožavanje đavla nastavili su razni luciferijanci, posebice Katarina Medici, žena francuskog kralja Henrika II., koja je iz rodne Firence na francuski dvor dovela cijeli klan vještica, astrologa, alkemičara i nekromanata. Prva knjiga o sotonizmu Grimore of Honorius tiskana je u 17. stoljeću, iako je napisana puno prije. U njoj su skupljene sve upute za održavanje crnih misa (blasfemični i
opcesni rituali koji imitiraju Misu) pomoću kojih se prizivaju demoni.
Procvat, bolje rečeno eksplozija, sotonizma razbuktao se za vrijeme kralja Luja XIV. pod pokroviteljstvom čarobnice i okultistkinje La Voisin. Vrhunac sotonističkih rituala je bio u crnim misama gdje su otpali svećenici, kabalisti, rozenkrojceri i pomahnitali alkemičari pod vodstvom gospođe La Voisin svetogrdno konsakrirali u obeščašćivanju presvete Hostije uz seksualne orgije, mućenja i žrtvovanja djece i životinja. Posebice su bili jezoviti magijski obredi i crne mise nad nagim tijelom kraljeve metrese Madame Francoise Alhenais de Montespan koja je htjela i dalje zadržati kraljevu naklonost, koja joj se činila ugrožena. Kako su takve prakse povezane sa zločinima, u tim ritualima se koristila krv ubijene djece pomiješana sa otrovom, te se napitak potajice davao kralju. Učinak je bio očekivan, markiza Montespan postala je kraljeva ljubavnica iz koje veze se rodio sin, budući francuski kralj Luj August.
Adam Weishaupt i Bavarski iluminati
Izlaskom masonstva u javnost 1717. godine javljaju se u Engleskoj Hell Fire Clubs (Klubovi paklenog ognja) koji s nevjerojatnom lakoćom osvajaju sveučilišta Oxford i Cambrige. Klubovi se šire diljem britanskog otoka, Irske, SAD-a, a jedan je postojao i u mračnoj odaji Westminsterske palače. Nakon što je čudovišni Adam Weishaupt pod pokroviteljstvom Mayera Amschela Bauera (Rothschilda) 1. svibnja (!) 1776. godine osnovao Die Alten Erleuchteten Seher von Bayern” , kasnije poznatog kao Red iluminata (Red je dobio ime po „nositelju svijetla“, Svjetlonoši, odnosno Luciferu), sotonizam dobiva i svoju „službenu religiju“. Iluministi su izabrali svog boga Lucifera, koji se željan slobode prvi suprotstavio „diktatoru“ cijelog svemira, Bogu, i koji će od njega preuzeti svu vlast u svim svjetovima. Lucifer će, prema njima, raskidati sve okove i lance sputavanja slobode u kojemu je razum jedini autoritet u odnosu na religiju kao zapreku razumu. On će svojim sljedbenicima dati moć da vladaju svijetom.
U 19. stoljeću mnogi teolozi i ezoterici nisu znali, ili nisu htjeli, prepoznati duhove. Sotona je majstor u zakrinkavanju, tako da ga ni mnogi mistici nisu prepoznali i krenuli su krivim putem. Francuski svećenik Pierre-Michael Eugene Vintras (1807.-1875.) upao je u lažnu „parakletsku“ mistiku srodnu masonskoj duhovnosti, koja navještava epohu Parakleta, Duha Svetoga, kao „treću objavu“. Sotona je svojim opsjenama i imitiranjem nastojao izigrati Božju objavu i kršćansku eshatologiju te je od Vintrasa načinio čarobnjaka kojim je „zasjenio“ čudesa svetaca. Do herezijata Vintrasa nije se dogodilo da se sotona na crnim misama odvažio oponašati Presvetu konsakraciju i izigravati pravu Pretvorbu, već se zadovoljavao obeščašćivanjem i nagrđivanjem.
Ostavština Vintrasa i A. Pike-a
Nakon Vintrasove smrti na čelo njegove morbidne blasfemične sljedbe, tzv. Crkve Karmel, došao je drugi otpali svećenik Joseph-Antoine Boullan (1824.-1893.). Njegovi obredi egzorcizma, liječenja grijeha i bolesti svodili su se na ogavne dijaboličke opsesije, „auto-sugestije“, „samo-hipnoze“, gdje su pacijenti u seksualnim orgijama zamišljali kako prakticiraju seks sa svecima, pa čak i s Isusom Kristom. Lažna „parakletska“ mistika opčinila je i slavnog francuskog okultista i alkemičara, također otpalog svećenika, Eliphasa Levia (1810.-1875.) poznatog po popularizaciji magije kao i po ilustaraciji templarskog idola Baphometa, kao i mnoge druge lažne proroke, kabaliste, okultiste i alkemičare. Heterodoksija gnostičkog vjerovanja i mit Lucifera ponovo su se razmahali u modernom humanizmu.
Sotonizam na krilima masonske i iluminatne ideologije američkog pisca i filozofa Alberta Pikea (1809.-1891.) postaje pomodnost toga doba. Pikeovo naučavanje uči kako je Lucifer dobrotvoran bog koji nikada nije pao, da je on „svijetlo svijetla“, Sin jutra, koji je ljudima podario slobodu, a u snazi je jednak ljubomornom i zlom biblijskom Bogu. Za Weishauptove nasljednike, cijela društvena i povijesna zbrka toga vremena samo je preludij Luciferove vladavine. Ta vladavina najsnažnije je izražena u pismu koje je 1871. godine Pike uputio Giusepu Mazziniju, duši talijanske revolucije, koje se čuva u knjižnici British Museuma u Londonu: „Mi (iluministi) pustit ćemo nihiliste i ateiste da izazovu strahovitu društvenu kataklizmu, koja će, u svom svojem užasu, jasno pokazati narodima posljedice sveopćeg bezboštva, divljaštvo i krvave meteže. Tada će posvuda, građani koji će biti prisiljeni da se brane… istrijebiti te razorne elemente, ali će mnoštvo biti u potpunoj zabludi što se tiče kršćanstva i njihovi deistički duhovi bit će bez kompasa; izmučeni u traganju za idealom, ne znajući kome da se klanjaju, oni će na kraju primiti pravo svjetlo sveopćom objavom čiste Luciferove doktrine, koja će se na kraju javno priopćiti narodima. Gibanje sveopće reakcije, koja će pratiti slom kršćanstva i ateizma, uništenih zajedno, objavit će se tom pojavom ‘luciferijanstva’.“ ( Miro Glavurtić: Satana, Sion, Zagreb, 2002., str. 209., 252. i 299.)
Sotona je tako postao predmet pjesničko-literarnih tvorevina. Bila je to halucinacija romantizma, poglavito u francuskoj, talijanskoj i ruskoj književnosti. Mentalitet, koji je u djelima te vrste izražen i predočen, podrazumijeva sotonu kao osloboditelja ljudi, koji su od strane Crkve u ime Boga sputani i prezreni pomoću naslijeđenog Božjeg morala pretjeranim zahtjevima, u svojim nadama u sreću od Boga prevareni.
Crowley-evo ritualno žrtvovanje djece
Osnivač modernog sotonizma je engleski književnik Aleister Crowley (1875.-1947.). Zaronivši duboko u misticizam, hermetizam, kabalu, okultizam, religiju drevnog Egipta, rituale tantrizma, tajne „lijeve ruke“, moći seksualne magije, „moći zmije“, gnozu, teozofiju, alkemiju, učenja o tarotu, proricanje i crnu magiju, smatrao je božanski izvorni princip identičnim s onom jezgrom u čovjeku. No njegovo shvaćanje božanstva nije bilo nešto duhovno, već „orgijaško-dionizijsko“. Po njemu je „apsolutno“ bezgranični biološki životni poriv koji teži da bude proživljen u „beskrajnoj radosti“. Za svakoga vrijedi: Čini što želiš, to je sav zakon“, što za Crowleyja konkretno znači iživljavati se u neograničenoj raspuštenosti. Crowley je u sotonskim ritualima prakticirao magijske razvratne orgije, pario žene s jarcima, ispijala se krv mačaka žrtvovanih sotoni i druge odurnosti. Ti rituali su mu pomagali pri stjecanju iskustva u svojoj „božanstvenosti“. Ogavna seksualnost za Crowleyja imala je dvojako značenje: s jedne strane je sredstvo za cilj povećanja magijske moći; s druge je strane i završni cilj, božanski apsolutan, najuzvišeniji oblik božansko-sotonskog apsoluta. ( Berhard Wenisch: Satanizam, Biskupski ordinarijat Đakovo, Đakovo, 1993., str. 21. i 24.)
Obredi crnih misa su doista sablažnjivi. Prostorija (crkva) u kojoj se vrši mazohistička grozota crnih misa mora biti potpuno zamračena i u njoj mora vladati potpuna tišina. Ritual se obvezno obnaša noću i mora završiti prije zore. Oltar je obično veliki kamen ili drvena ploča na kojoj je tijelo nage žene kako bi se stimulirala seksualna energija sudionika. Pored oltara su dva crna svijećnjaka u obliku jarčeve noge sa svijećama od ljudskih masti. Umjesto svete vode koristi se mokraća. Sotonistički
svećenik koji vodi obred nosi ogrtač od jarčeve kože s jarčevom glavom i stavlja posvećenu Hostiju s katoličke Mise (ukradenu) u vaginu žene na oltaru s kojom će imati spolni odnos tijekom crne mise. Umjesto misnog vina pije se eliksir od pomiješane mokraće i sperme s krvi žrtvovane životinje (obvezno crne boje) ili djece i menstrualnom krvlju dokazanih sotonistica. Tijekom cijelog obreda sudionici pjevaju pjesme posvećene sotoni i recitiraju katoličke molitve „natraške“ te na taj način
prizivaju sotonu. Na kraju obreda slijede obvezne seksualne orgije kao sredstvo povećanja magijske moći. Ukoliko tijekom seksualno-magijskog rituala, koje se interpretira kao sjedinjenje sa sotonom, dođe do začeća, ta djeca se žrtvuju sotoni. Naime, trudnoća se drži u strogoj tajnosti, rođenje se umjetno ubrzava i to novorođenče se žrtvuje na crnim misama. Procjenjuje se da se danas nekoliko tisuće djece godišnje na taj način žrtvuje.
Crowley-ev ‘Dnevnik uživaoca droge’ pokrenuo je „lude šezdesete“
Crowleyjevi sljedbenici iscrpljeni od droge, nečistoće i odurnosti bluda te beskrajnih sotonističkih rituala padali su mrtvi ili su u deliriju ispijali otrov, vješali se ili pucali sami sebi u sljepoočice. Posvetivši svoj život paklenim silama Crowley je postao sjecište prokletstva. Svi otpadnici od Boga htjeli su ga u svojim redovima. Bio je mason 33. stupnja, član Hermetičkog reda Zlatna zora (Hermetic Order of Golden Dawn), Veliki hijerofant Memfiskog rituala, veliki dostojanstvenik Martinističkog reda, patrijarh Gnostičke crkve te od 1912. godine i poglavnik britanskog ogranka mračnog njemačkog teokratskog reda Ordo Templi Orientis (OTO red), da bi poslije Prvog svjetskog rata postao i međunarodni šef OTO-a. Crowley je sam sebe smatrao reinkarnacijom đavla poistovjetivši se s „Velikom Zvijeri 666“ (Otk 11,7). U njemu je tako utjelovljen „božji“ princip sotone i njegova se religija može okarakterizirati kao religija sotonističkog i gnostičkog panteizma.
Crowleyjevo najpoznatije djelo napisano u transu demonskog nadahnuća je Liber legis (Knjiga zakona), evanđelje novog eona u kojemu Crowley naviješta vladavinu boga Horusa na Zemlji, boga zanosa i nasilja, boga groma i vatre. Djelima „oca modernog sotonizma“, najvećim magom 20. stoljeća, notornim ovisnikom o drogama, prorokom kulture nezamislive seksualne prakse, inspirirali su se mnogi okultni glazbenici, njegove ambleme i suvenire i danas nosi posrnula hedonistička mladež, njegovo djelo Dnevnik uživaoca droge pokrenuo je „lude šezdesete“…
Dijelovi iz knjige KONTROLA UMA
Mladen Lojkić/croative.net
