ĐAVOLSKA KLOPKA: MEDIJSKI DIRIGIRANO odbacivanje Boga i Crkve te otvaranje vrata okultnom
Vladari svijeta uz pomoć sluganskih političara na vlasti u gotovo svim zemljama svijeta pripremaju završni obračun sa najvećom zaprekom u izgradnji Novog svjetskog poretka, Katoličkom crkvom
{jathumbnail off}Protokol XII. sotonske knjige Protokoli sionskih mudraca, još u vremenu kada je vrlo mali broj intelektualne elite čitao tiskovine, a nitko nije mogao naslutiti da će u budućnosti postojati elektronski mediji, vrlo je precizno predvidio svu moć razorne manipulacije medija nad običnim čovjekom. Kako se to postiže ako postoji slobodno novinstvo i javne medijske kuće?
Gorka je istina da ne postoji slobodno novinstvo niti su javni mediji objektivni jer je sav važniji medijski prostor u rukama nekolicine judeo-masonskih magnata. U javnosti su poznati obično samo fiktivni vlasnici medijskih kuća, dok je kod javnih medija većina glavnih nositelja „zluradih vijesti“ u „posjedu“ istih globalnih igrača.
Glede slobodnog novinstva najbolje se osvrnuti na izjavu glavnog urednika New York Timesa Johna Swintona prigodom umirovljenja: „…Mi smo oruđa i vazali bogataša iza kulisa. Mi smo lutke na koncu – oni povuku konce, a mi plešemo. Naši talenti, mogućnosti i životi pripadaju tim ljudima. Mi smo intelektualne prostitutke.“ Slično je poznati američki publicist Noam Chomski odgovorio na pitanje kako je moguće da poslovne elite kontroliraju medije: „To je isto kao da pitate kako poslovne elite kontroliraju General Motors. Ne moraju ga kontrolirati. Oni ga posjeduju.“
Prema tomu, mediji tzv. zapadnog svijeta, koji su više od 90 % u rukama Vladara svijeta (vladajuće svjetske masonske elite) su najrazornije oruđe u stvaranju modernog zombija-čovjeka. Mediji apsolutno manipuliraju psihom i fizikom cjelokupnog svjetskog pučanstva. Oni uče ljude kako živjeti, što jesti, čemu se radovati, kako se ponašati, što voljeti, za koga glasovati, odnosno oni usađuju u ljudski mozak zametak dirigiranih ljudskih vrjednota. Izbrisan mozak od mogućnosti vlastitih prosudbi i promišljanja postupno u sebe pohranjuje sve medijske informacije o „dobrom ponašanju“ i eliksiru „istine svijeta“. Takvi „medijski ljudi“ koji više nemaju svoje osobne stavove više ne znaju o nečemu drugom raspravljati osim onoga što im je „ugrađeno“ u mozak. Oni žive onako kako im je rečeno, oni se čak vesele i tuguju onome što im je sugerirano da je dobro ili loše, oni kad se međusobno sretnu o ničemu drugom niti znadu govoriti osim onome što su pročitali, čuli ili vidjeli u medijima…
Izmanipuliranog, zombiziranog medijskog čovjeka u današnjem svijetu čeka izravna klopka đavla. Znakovito je, za nekog možda zbunjujuće, da tek što ga se uvjerilo da Bog ne postoji i usporedo s tom spoznajom on odbacuje Božju duhovnost i smisao Božjeg otkupljenja, vrlo ga se jednostavno uvlači u okultizam i đavolju duhovnu katastrofu. Za tu pojavu danas možemo tvrditi da je poprimila gotovo apokaliptične razmjere. Diljem svijeta nude se razni tečajevi iz okultnih znanosti, ezoterije i parapsihologije, a ti ljudi ulaze u to nepoznato, u većini slučajeva samo iz slijepe znatiželje, nesvjesni kamo u stvari ulaze. Elektronski mediji se nadmeću u određenim kvalitativnim iskrivljavanjima u traženju nezdravog i senzacionalističkog, tko će više propagirati razne paranormalne pojave. „Stvoreni ljudi“ više nisu sposobni u vlastitu prosudbu i sve više se počinju klanjati đavlu.
Mnoge, osobito mlađe naraštaje, kada nemaju čvrstog uporišta u Crkvi sve više privlače okultni fenomeni. Znakovito je i to da se u postmodernističkom svijetu riječ „okultizam“ (lat. occultus znači skriven, tajan, mračan) zamijenio riječju „parapsihologija“. Čovjeka je od uvijek zanimalo nešto tajnovito, nešto što se ne može objasniti naravnim zakonima, uvijek je želio zaviriti iza zastora ovostranosti. Danas kada se ti „parapsihološki fenomeni“ putem medija ciljano nude, reklamiraju i potiču, a okultna literatura je preplavila knjižare, kioske i trgovine, znatiželjan čovjek vrlo lako uranja u suradnju s đavlom.
Podsjetimo se nekih oblika prakticiranja „parapsihologije“ od onih gotovo bezazlenih do krajnje magijskih: gatanje iz kave, dlanova (hiromantija), karata, posebice tarot karata; čitanje horoskopa, astroloških pretkazanja; radioestezija; kristalomantija; vračarski kultovi; poštivanje vještica; yoga; ji-jing; transcendentalna meditacija; zen-budizam; kabala; akupunktura; kiropraktika; reiki; paragnozija; mantika; nekromantija (spiritizam) i mnoge druge. Kada se prekorači granica između osjetilnog i izvanosjetilnog svijeta to je još jedna klopka đavla, jer nitko ne smije razlomiti Božji pečat koji štiti tajnu budućnosti!
Paradoksalno je da je u današnjem vremenu kada je moderna tehnologija naoko usmjerena racionalistički, materijalistički i ovostrano, što je pridonijela bujanju okultizma. Modernističko kršćanstvo, koje je ove okultne pojave počelo držati nepostojećim, izgubilo je središnje mjesto između skeptika koji niječu postojanje tih pojava i onih koji ih otvoreno i potpuno prihvaćaju. Tako je onaj tko je tražio duhovnu dimenziju, a nije ju našao u Crkvi, posegnuo za okultizmom. Ironično je da su oni teolozi koji su se racionalno uljuljali u racionalizam svoje teologije posljednji koji vjeruju u takve stvari. Situacija u kojoj danas živimo upravo je impregnirana najraznovrsnijim oblicima sotonizma. Dok se ljudi guše u zlu, dok zlokobni duhovi intenzivno rade svoj posao i kod toga imaju uvijek isti cilj – žrtvu odijeliti od Boga, navesti je na grijeh, uvesti u tjeskobu, u depresiju, u otuđenje, u očaj, mnogi svećenici ostaju nezainteresirani i nepokretni. Zašto je to tako ako se dobro zna da je svećenik po sakramentu Svetog reda jedini pozvan i opunomoćen da se Kristovom snagom i njegovom pomoći može učinkovito boriti i svladati zlo? ( Milivoj Balobanić: Kako prepoznati zamke ZLOGA, Detecta, Zadar, 2006., str. 116. i 121.)
Pored toga, pod motom New Agea nastalo je desetke tisuća raznorodnih krivovjernih sekti, kultova i pokreta, od čudnovatih i egzotičnih, pa do onih magijskih, bolesnih i isključivih. Osim što je po cijelom Planetu ponovo uskrsnuo gnosticizam, a na Zapad umarširala poganska istočnjačka religija samospasenja, stvorili su se i čudovišni bljutavi „miksevi“ kršćanstva, judaizma i islama s poganstvom i gnozom. Upravo takvo blasfemično parareligijsko i magijsko sektaštvo sve do sotonističkih kultova, okultni univerzalizam i sinkretizam, nude podanički mediji kao poželjni svjetonazor današnjice. No, taj kolažni i nomadski pluralizam koji naoko djeluje potpuno zatvoreno, svaki u svojoj grupi, uskoro će Vladari svijeta preko svojih podaničkih namjesnika udružiti među sobom. Sotona snuje da na razvalinama kršćanstva stvori jedinstvenu svoju okultnu idolatrijsku religiju pomoću koje će lakše ujediniti svijet te stvoriti svoje kraljevstvo, novi Babilon.
Crkva i sluge Božje moraju znati odgovoriti na fenomen sekti. Crkva treba više paziti da ljude vodi k Bogu u Kristu nego na svoje strukture. Crkvu valja razumjeti i živjeti kao misterij i kao zajedništvo. Budući da je Crkva zajedništvo, ona treba učiniti opipljivim sudjelovanje i suodgovornost vjernika na svim razinama. Nužno je da svećenici naglašavaju ljudima istinu kako ih Bog osobno ljubi, kako su oni kao pojedinci jedinstveni u Božjim očima, kako imaju svoju vlastitu povijest koja ide od rođenja do uskrsnuća prelazeći kroz smrt. Posebnu pozornost mora se posvetiti dimenziji iskustava, tj. osobnom otkrivanju Krista po molitvi i angažiranom životu. Više mjesta treba dati laicima u Crkvi da vode administrativne poslove župe. Svećenici bi vjernicima trebali biti više kao braća, vođe, tješitelji, ljudi molitve i sl., jer mnogi mladi upravo i upadaju u sektu jer su se osjećali izgubljenima, a „žele biti ponovo nađenima“ te u sekti prvi puta nalaze nekoga tko će ih strpljivo slušati. ( Mijo Nikić: Psihologija obitelji, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2004., str. 47., 121. i 125.)
Glede tog golemog problema kardinal Vinko Puljić jednom prigodom dojmljivo je rekao: „Za nas je utješna misao, kako nismo mi, nego Bog koji po Kristu spašava svijet, a On je, istina veoma zahtjevan, a s druge strane opet beskrajno tolerantan i strpljiv. On nas uči da je ljubav strpljiva. On zna pisati po krivim crtama. Preko nemoći i poraza postiže veličanstvene pobjede. Možda smo za pojavu sekti i odlazak mladih u njih, krivi i mi svećenici zato što nismo uvijek znali prenijeti mladima pravu sliku Boga. Jedan je jednom izjavio: >Tako su mi govorili o Bogu, da sam se na kraju više bojao Boga nego vraga<. A Bog je ljubav i beskrajno milosrđe.“
Upravo na tom tragu kada Crkva postaje pasivna i okoštala zavlačeći se previše u sakristiju, kada je kod mnogih progresivističkih svećenika došlo do pomanjkanja teološke kreposti vjere, kada mnogi od njih propovijedaju fraze o ljubavi te se bave znanošću neprimjerenom crkvenom nauku, a u dubini duše sve manje vjeruju u Božju istinu, „netko drugi“ preuzima brigu o čovjeku. Čovjek, koliko god ispranog mozga, on je, htio-ne htio, i duhovno biće i on ne može živjeti samo od materijalnog. Čovjek je stvoreno biće koje nije čisti duh, niti čista materija, u kojemu je duša spojnica duha i materije. Kao materijalno biće živi u svijetu, a kao duhovno nadilazi svijet. Zato mu treba i drugi smisao življenja. U tom rascjepu dirigirani mediji (pogledajmo samo ove tzv. neovisne u Hrvatskoj) otvorili su zastrašujuću kulturološku platformu „novih religioznosti“ poput voodoo magije sa Haitija. Te „metastaze tumora“ namijenjene su upravo planetarnom pučanstvu programiranog uma.
Crkva kao Narod Božji mora se odlučno suprotstaviti tom kolažnom vrisku „parapsiholoških“ pojava i „novih religioznosti“ jer to su glavne poluge Vladara svijeta da se proces zombizacije svijeta privede samom kraju u budućoj jednosvjetskoj despotskoj satrapiji, Kozmopolitskoj državi Svijet s Antikristom na njenom čelu. Vladari svijeta uz pomoć svojih „malih od palube“ (sluganski političari na vlasti u gotovo svim zemljama svijeta) pripremaju završni obračun sa svojom najvećom zaprekom u izgradnji Novog svjetskog poretka, Katoličkom crkvom, bez obzira da li ona sniva ili glasno zbori. Dok Crkvu razapinju, napadaju i ponižavaju, dok je na tisuće načina pokušavaju razoriti, izvana i iznutra, smanjiti joj duhovni i moralni autoritet, a papinu tijaru zaključati u muzej, trebamo li se upitati: zašto nam se čini da se Katolička crkva kao nasljednica Isusove apostolske Crkve često ponaša na sve te uvrede i klevete previše samozatajno u svom tihom milosrđu, previše novozavjetno u Isusovom poslanju ljubavi, previše kukavički pred sotoninim licem ovoga svijeta, previše „drugokoncilijaški“ u suradnji s onima koji nose maske na licu?
No, i Sveti Augustin je znao da čak „ i zimi korijenje živi“, zato će bez obzira na ovaj konformizam kod velikog broja svećenstva, i vjernici i Crkva i dalje živjeti ako žive iz tog korijenja.
Dijelovi iz knjige Tko želi razoriti Crkvu
Mladen Lojkić/croative.net
