Nino Raspudić: Dva lica krize
Iz perspektive nekoga tko živi svakodnevnicu BiH, kukati o krizi u Hrvatskoj može zvučati razmaženo, jednako kao što nekome iz hrvatske perspektive žalopojke Talijana ili Španjolaca…
{jathumbnail off}..zbog stanja njihovih ekonomija i društava izgledaju kao puko prenemaganje. Ekonomska kriza u Hrvatskoj traje veće petu godinu.
Toliko dugo da je već i sama priča o krizi zapala u krizu, postala je izlizana, a sveprožimajući osjećaj da je stanje u svim segmentima društva loše i uvjerenje da će u bliskoj budućnosti biti još gore postali su samorazumljivi. U zadnjih pet godina stasala je čitava jedna generacija u tom depresivnom općem štimungu. U prikazima posljedica recesije koja traje već pet godina, obično se navode primjeri ekstremnog siromaštva, ljudi koji su došli na rub egzistencije, koji kopaju po kontejnerima i hrane se u pučkim kuhinjama. No učinci krize teško se reflektiraju na cijelo društvo. Dugoročno najpogubnija posljedica ove krize je što su deklasirani društveni slojevi i generacije koje su trebale društvo povući naprijed. Tu, prije svega, mislim na mlade ljude koji su u godinama neposredno prije krize završavali fakultete, ulazili u svijet rada i zasnivali obitelji. Sudbina te generacije koja je trebala izgraditi europsku Hrvatsku u svakom pogledu, najbolje se ogleda na dva primjera – “stambenom pitanju” i sudbini mladih ljudi na sveučilištima.
Početkom dvijetisućitih, u vrijeme prvog poslijeratnog rasta, optimizma, približavanja EU, životni standard je rastao, činilo se tada, nezaustavljivo. Poslije se pokazalo da je sve to bilo na dug i na staklenim nogama, što je dijelom bilo i uzrokom sadašnjeg stanja. Znatno brže od plaća rasle su cijene stanova, prije svega u Zagrebu. Uz to su banke, netom prodane strancima, počele nuditi kredite, koji su, unatoč tome što su bili po puno većim kamatama nego u matičnim zemljama, zaposlenim mladim ljudima tada bili iznimno primamljivi. Bilo je to vrijeme stvaranja potrošačkog društva, otvaranja velikih šoping centara, prvih komercijalnih televizija. Moja generacija, koja je završavala fakultete oko 2000. većim dijelom se ulovila u, za većinu kasnije, kobnu zamku. Kupovali su stanove po, danas je očito, nerazumno visokim cijenama i uz goleme kamate. Nije im bilo čudno što je višegodišnje pumpanje cijena stanova dovelo do toga da je kvadrat stana u Zagrebu koštao više nego primjerice u Berlinu i što su cijene konstantno rasle, unatoč tome što se stanovništvo grada nije povećavalo, a dosta se novih stanova gradilo. Vladala je, sve do izbijanja krize 2008, neka čudna psihoza, vjera da će cijene stanova rasti beskonačno, kao i plaće te da treba iskoristiti trenutak čim se može dobiti kredit, tj. kako ne treba čekati s kupovinom stana, već odmah nakon ženidbe riješiti to da se dijete “rodi u svojem”, ne razmišljajući da je to bankino još trideset godina. A onda je došla kriza, koja je najviše pogodila građevinski sektor. Prodaja stanova je vrtoglavo padala, pojavili su se i podaci o trinaest tisuća novih neprodanih stanova samo u Zagrebu. Cijene stanova su se, mimo svake tržišne logike, još nekoliko godina žilavo držale, što je potvrđivalo teze kako se dio prljavog novca prao kroz građevinu pa im se nije ni žurilo spuštati cijene. Počelo se pisati i o tome kako je sprega građevinske mafije i stranih banaka uhvatila za gušu cijelu jednu generaciju, a da su sve državne intervencije išle primarno za tim da se spriječi pad cijene stana, a ne da se mladim obiteljima omogući doći do krova nad glavom. No kriza nije prošla ni nakon godinu ni nakon dvije ni tri i konačno su se cijene nekretnina počele urušavati. Oni koji su se zavalili u kredite plaćajući ih po cijeni kada su bili na vrhuncu, sada očajavaju. Rate kredita im rastu, a vrijednost nekretnine pada. Raspon tih škara je toliki da obitelji koji su sedam, osam godina izdvajali jednu plaću za ratu kredita, danas i kad bi željeli prodati stan ne bi mogli zatvoriti kredit. Oni koji su se polakomili za kreditima u švicarskim francima u dodatnoj su gabuli. Navučeni su na kreditne pakete s kliznom kamatom kada je franak bio na rekordno niskoj razini. Banke su, očito, jako dobro procijenile, jer kad su navukli što se navući moglo, franak je počeo rasti. A kamata je, vidi čuda, klizila samo prema gore. Oni koji su trebali postati propulzivna srednja klasa, dakle, fakultetski obrazovani, zaposleni mladi ljudi, dovedeni u situaciju da su prenapregnuti, da najčešće jedna plaća treba za kredit, a ako jedno od dvoje supružnika ostane bez posla – to je sigurna propast. Ne čudi stoga što je upravo taj dio populacije koji je trebao vući naprijed, možda i najviše ustrašen i pasiviziran. Razumljivo je, primjerice, što novinar koji je u toj situaciji spontano razvija sindrom autocenzure, jer je svjestan da je, ako se zamjeri poslodavcu pa ostane bez posla, gotov, između ostalog, jer je na burzi danas 750 novinara pa u Hrvatskoj danas slobodno mogu pisati uglavnom samo oni kojima to nije primarno zanimanje. To što se dogodilo s precijenjenim stanovima i lihvarskim kreditima ostavit će trajne negativne društvene posljedice.
Teške posljedice krize osjeća i Sveučilište. S jedne strane se prosipaju floskule o “društvu znanja”, a s druge se stihijski reže školstvu, znanosti i sveučilištu. Prvo su hladan tuš doživjeli prosvjetari kojima je hladno priopćeno kako naknada za prijevoz za prosinac neće biti isplaćena, jer nema sredstva, već da će je dobiti dogodine. Uskoro je uslijedila i druga “čestitka”, tj. štura obavijest Ministarstva kako se sredstva za znanstvene projekte neće uopće uplatiti za zadnja dva mjeseca ove godine, jer su bila preusmjerena u plaće, budući da je falilo sredstava. Da je resorni ministar bio sposoban na početku godine zbrojiti dva i dva i priopćiti kako se sredstva za cijelu godinu smanjuju za šesnaest posto, ni po jada. Ovako, preko noći znanstvenici saznaju da za ova dva mjeseca nema sredstava pa tko je što već planirao, naručio ili organizirao – njegov problem. O tome da su znanost i sveučilište među zadnjim rupama na svirali, svjedoči i sudbina znanstvenih novaka, mladih znanstvenika koji su primani na fakultete i institute na privremene ugovore. I sam sam prošao taj put u kojem vas prime na privremeni ugovor na četiri godine do magisterija, nakon čega bi se, ako bi kandidat magistrirao uspješno i u roku ugovor produžilo na još četiri do doktorata te na koncu na još tri godine unutar kojeg bi se, po nepisanom pravilu, za novog doktora znanosti u sustavu uvijek otvaralo stalno radno mjesto. Ta je institucija znanstvenog novaka i služila upravo tome da se najbolji studenti zadrže u sustavu, pri čemu je privremenost ugovora bila osiguranje da, ako ne zadovolje kriterije, tj. ne doktoriraju u roku, država nema obveze prema njima. Danas su mladi doktori znanosti u Hrvatskoj postali balast. Na Filozofskom fakultetu, na kojem radim, 2014. godine istječe ugovor za njih 23. Unatoč tome što godinama sudjeluju u nastavi, koja se bez njih ne bi mogla održavati u postojećem opsegu, većina će njih ostati bez posla. Kakva je budućnost zemlje koja čitavo desetljeće ulaže u ljude, dovede ih do doktorata, a onda ih se odriče? Problem tih ljudi je i što se sa, u prosjeku, 35 godina teško mogu prekvalificirati, a doktorati im, apsurdno, postaju i balast, jer ih ne žele primati na primjer u škole, jer ih po zakonu onda moraju platiti više, a doktorske titule se zakonski ne mogu odreći. Uskoro će se, valjda, doktorat skrivati kao neka sramota. Takvim odnosom prema mladim znanstvenicima se šalje i katastrofalna poruka sadašnjim najboljim studentima. Uz najave kako će asistenti ubuduće sami morati plaćati poslijediplomske studije, logično je zapitati se tko bi se razuman uopće želio posvetiti sveučilišnoj karijeri, tj. plaćati sam doktorski studij, održavati nastavu i raditi masu administrativnih poslova za slabu plaću i pri tome riskirati da na kraju puta ostaneš na ulici? Ako su ljudi na društvenom dnu, koji kopaju po kontejnerima, najbolnije lice krize, nezaposleni doktori znanosti su njena posljedica, koja najviše obeshrabruje. A kraj joj se niti ne nazire.
Piše: Nino Raspudić/nezavisne novine/hercegovina.info
