Perkovićev Večernji i Pupovčeva Riva
Tko trenutačno vlada Hrvatskom i tko nas o svemu izvještava? Hrvatski generali su u trenu isporučeni u Haag, a danas je cijela država talac jednog ishlapjelog udbaša, koji se, usput kazano, već danima reklamira u Večernjem listu…
{jathumbnail off}Kako je dovitljivo ovih dana primijetio jedan moj prijatelj: “iznajmivši” si praktički Večernji list na tri dana i plasirajući samo ono što on hoće, u intervjuu kakav po dužini ne pamtimo tako skoro, Josip Perković poslao je niz poruka koje valja pažljivo analizirati, no kad se pogleda odabir tema o kojima se razgovaralo i kad se vidi da čitav niz logičnih pitanja uopće nije postavljeno, teško se oteti dojmu da i pitanja i odgovori nisu skicirani na istoj strani. Naime, neobično je čudno da desetak ključnih pitanja i nekoliko ključnih tema nije spomenuto ni u tom intervjuu ni u bilo kojem tekstu koji prati ovaj triler pa intervju u tom kontekstu može nekome politički djelovati kao plaćeni oglas.
Prilično je nevjerojatno da su intervju radila čak tri novinara Večernjeg lista, od kojih je tu bio i glavni urednik (nisam siguran da bi bilo gdje vani jedan agent iz komunističkih vremena dobio takvu počast!), a čini mi se dodatno zanimljivim da se nitko od njih nije usudio pitati ključno pitanje, tim prije što je teza iz tog pitanja bila objavljena u jednom intervju ovo ljeto, upravo u Večernjem listu. Ključno pitanje koje se za cijelo vrijeme trajanja afere što trese Hrvatsku ne postavlja je sljedeće: je li točno da je pri CK SKH postojalo tijelo koje je bilo konzultirano, a neki kažu da je i izravno davalo svojevrsno dopuštenja za udbaške likvidacije hrvatskih političkih emigranata, jer je upravo o toj tezi javno u jednom intervjuu ovo ljeto govorio gospodin Vrdoljak, kao što je o toj tezi otvoreno pisao u svojim kolumnama primjerice dr. Zdravko Tomac? Jer to je pitanje svih pitanja: je li postojala spona, veza ili izravna subordinacija između CKSKH i hrvatske Udbe u pitanjima likvidacije političkih emigranata, je li točno da se političko tijelo koje se pitalo o likvidacijama zvalo Izvršni biro CKSKH, kojem je na čelu od 1972. do 1980. bio Ivica Račan ili je sve to fantazija desnih političkih umirovljenika?
Ne samo da to ključno pitanje javno nikad nitko nije postavio, nego o toj temi mediji nikad nisu objavili ozbiljnijega teksta! Kao da tog političkog tijela nije bilo, kao da se o tome u medijima nije govorilo, kao da je tako nešto posve nevažno! I baš nikada niti jedan medij o tom detalju ne objavljuje ništa, ne istražuje ništa, ne ispituje uvijek dostupnog Nobila o tome baš ništa! Tako da mediji sa svih strana u slučaju Perković pokazuju neobuzdane navijačke strasti. Dok se od starih ljevičarskih bardova do ljevičarskih novaka,svatko na svoj način iživljavao na sudbini hrvatskih generala, ponavljajući kao mantru da oni svoju nevinost moraju dokazati isključivo na Haškom sudu i da Hrvatska ne može biti taoc jednog čovjeka, u slučaju Perković mediji niti jednom nisu ozbiljno prosvjedovali zbog toga što je Hrvatska više od pola godine taoc jednog čovjeka. I to čovjeka kojeg se hoće procesuirati zbog sudjelovanja u udbaškoj likvidaciji! Svi ti veliki evropljani i sve te velike udruge za ljudska prava, jednom riječju nisu pokušali zauzdati tu neobuzdanu navijačku strast hrvatskih medija prema jednoj političkoj opciji. I dok, primjerice, za puno manje važnih događaja HTV redovito sprema specijalne emisije, na dan uhićenja bivših šefova UDBE i njihovih ključnih suradnika, HTV je o tome šutjela. Javni servis koji svi skupa plaćamo zaključio je da ne smijemo znati ništa šire ni više o tome! Ta neviđena sprega vlasti i medija u temi koja se zove UDBA zapravo je zastrašujuća. U tom kontekstu se pokazuje da jedino suđenje Perkoviću u Njemačkoj nosi garancije da bi o Udbi i Partiji nacija mogla doznati punu i pravu istinu, da bi u Hrvatskoj mogao započeti neslužbeni, ali jasni posao lustracije kao pedagoške mjere i da bi se Hrvatska iz “udbaške” mogla početi pretvarati u demokratsku.
Kako Pupovac daje naredbe o tome tko će svirati na rivi!
Taj zagrljaj prošlosti, s kojim se Hrvatska bori, proteže se na niz drugih relacija, o čemu jasno svjedoči polemika između Pupovca i splitskog gradonačelnika oko nastupa makedonskih glazbenika u Splitu. Činjenica da se splitska vlast nije odlučila da na Rivi u Božićne dane, uključujući 1. siječnja, nastupi orkestar “Kočani”, izazvala je provalu bijesa kod Milorada Pupovca koji takvu odluku naziva kulturnim rasizmom?! Dakle, na splitskoj rivi bi se za vrijeme trajanja Božićnog sajma morala oriti glazba romskog trubačkog orkestra ili će vas stići Pupovčeva kletva o kulturnom rasizmu!
Splitski gradonačelnik odgovorio je da “ovakav tip glazbe ne odgovara konceptu Božićnog sajma kako smo ga mi zamislili”. Ali, Split i njegova uprava grada nemaju pravo određivati kakva će im glazba svirati 1.1.2014. Oni se za savjet moraju obratiti Miloradu Pupovcu i, ako prođu stari jugoslavenski rendgen, neće ih stići Pupovčeve političke kletve. Jer Pupovac ih podučava da je “Gypsy Mambo Kočani” jedan od vodećih makedonskih i balkanskih trubačkih orkestara koji, da je prije šest godina nastupio u zagrebačkoj “Tvornici kulture” jednom od “najurbanijih” mjesta u Zagrebu! Čak i da su panegirici ispjevani “Tvornici kulture” točni, s čim to ima veze? Po čemu bi u Splitu “morao” nastupati “jedan od vodećih balkanskih trubačkih orkestara” i to baš u trenutku kad oni ili Pupovac to žele? Jer, splitski gradonačelnik u svom odgovoru podsjeća da je taj orkestar nedavno nastupio u Splitu, da nema razloga da ponovo ne nastupa, ali ne sada!
Unatoč svemu tome, Pupovac je odlučio žestoko napasti splitskog čelnika, što samo govori o onoj političkoj snazi i moći koju Pupovac nikada nije imao. Poznat po tome da pažljivo bira riječi i termin oštrih nastupa, poznat po tome da zna izbalansirati svoje i nastupe i stavove, ovakav brutalan i neuobičajen nastup Milorada Pupovca samo svjedoči o njegovoj moći. Čovjek se vremenom ponadao da su prošla vremena kad su vodeći balkanski sastavi “morali” svirati tako gdje im je zacrtano, ali obzirom da smo se u nizu relacija vratili u prošlost, čini se da sada svaki otpor takvoj praksi izaziva revolt. Postavlja se pitanje jesmo li mi uopće svjesni do kuda smo dogurali kad je ovako nešto moguće?
Autor: Tihomir Dujmović/dnevno.hr
