Deseto poglavlje

Zoras i Visoki su pratili starca, El-mara i još nekoliko sijedih i važnih revlonskih glava. Ubrzo uđoše u jednu građevinu koja je svojom veličinom nadilazila ostale pa se već na prvi pogled vidjelo da je značajna.

– Što bi se moglo u njoj nalaziti – zapita se Visoki – starac maloprije reče da nisu samo spavali sve ovo vrijeme. Jesu li ovi čudni stvorovi mogli smisliti nešto što bi i nama dvojici moglo pomoći na ovom teškom zadatku?
U prvi mah mu se učini da je to nemoguće jer su vjerojatno na nižoj intelektualnoj razini od ljudi. No, tu je i stari Petas, a čini se da je on prilično mudar i sposoban. Osim toga možda i podcjenjujem ove male stvorove, a nikad nije pametno bilo koga podcjenjivati. Zar nisu naučili naš jezik? Zar nisu sagradili ovo čudno, a tako lijepo naselje. Ako su miroljubivi i ne vole oružje zar nisu mogli u nekom drugom smjeru otići i dalje od nas?

Što je više razmišljao o revloncima to su mu se činili inteligentnijima i sposobnijima. S ovim je mislima Visoki ušetao u veliku građevinu koja je izvana djelovala kao nekakav hram, a iznutra je bila jako skromna i vrlo, vrlo uredna. Unutra zatekoše nekoliko revlonaca koji su veselo grgutali. Visoki se nasmiješi kad ih je čuo. Ovaj njihov govor bijaše mu jako simpatičan.

El-mar pozdravi domaćine, a ovi veselo zahihoću očito želeći dobrodošlicu cijeloj grupi.

– Želim vam pokazati našu sobu s ogledalima – pozove Petas prijatelje da ga slijede. Idućeg trena se nađu pred jednim velikim vratima. Odnekud se pojavi Al-mar i otvori ih pa svi uđu unutra. Soba je bila kružnog oblika, površine oko četrdesetak kvadratnih metara. Na sredini stajaše obiman okrugao stol, a oko njega bijahu poredane fino obrađene drvene klupe. Na zidovima se nalazilo petnaestak velikih ogledala zbog kojih se prostorija činila znatno većom. U ogledalima su se zrcalili kristalno jasni obrisi svega onoga što su zahvaćala. Prijatelji zaokruže brzim pogledom po njima i odmah primijete da su dva posljednja nešto izdvojena od svih ostalih i da su međusobno više razmaknuta jedno od drugog. Bila su iste veličina kao i ostala, ali su davala potpuno iskrivljenu sliku. Ispred ta dva ogledala nalazila se po jedna kamena ploča koja je bila drugačije boje nego ostatak poda. Ploče su bile u obliku kvadrata kojemu je dužina stranice iznosila oko pola metra.

– Čudno – pomisliše prijatelji, no šutjeli su. Ispred još jednog ogledala nalazila se ista takva ploča. Dok su Zoras i Visoki pogledom prelazili po čudnoj prostoriji, Petas stane na ploču ispred onog trećeg ogledala i odjednom se slika na njemu izmijeni. Ugledaše jedan veliki utvrđeni grad čije su sive zidine gotovo udarale u tmurne oblake. Grad je bio ogroman, a ipak sa svih strana opasan visokim kamenim zidom.

Prijatelji odmah prepoznaše Mokas. U čudu su gledali čas sliku u ogledalu, čas jedan drugog. Na koncu opet svratiše pogled na odraz grada koji se lagano vrtio pred njima. Vidjeli su oblake koji su lagano plovili nebom, a ljudi su kroz ogromna gradska vrata neprestano ulazili i izlazili.

– Ovo je vaše odredište – reče im Petas – vidite kako je jako utvrđeno. Ne može ni muha ući ili izaći, a da ne bude primijećena. Kako vas dvojica mislite unutra? Zidovi su toliko visoki da je prijelaz preko njih nemoguć. Osim toga na zidinama su uvijek jake straže koje najprije gađaju strijelama, a tek onda pitaju za zdravlje.

– Hmm, smislit ćemo valjda nešto – odgovori mu Visoki. Nije baš bio uvjeren u ono što je rekao, no i on i Zoras su imali mnogo povjerenja u paretski mač. A ni njihovo iskustvo, vještina i hrabrost nisu bili za podcjenjivanje.

Svi su sjeli na klupu pred ogledalom i nijemo promatrali glavni grad Asurije. Slika se polako vrtjela pred njihovim očima, kružeći oko cijelog grada pa su ga mogli razgledati sa svih strana. Činilo se da ova, vjerojatno ponajveća utvrda na cijelom svijetu, jednostavno nema slabe točke.

– Možemo se prerušiti pa ući u grad, a može nam pomoći Rian, naš čovjek u Mokasu. Međutim, to neće biti najteži dio posla jer je dugačak put do mokaških tamnica. Ako i dođemo do njih, kako ćemo ući? Ako oslobodimo Pinasa, kako kasnije pobjeći? – zamišljeno je brojio Zoras.

– Čini mi se da je to zaista nemoguća misija – tiho će Petas – momci ne bih vam volio biti u koži.

– Sve do sada nisam vidio svu težinu naše zadaće – okrene se Visoki Zorasu – što ćemo učiniti?

Zoras je šutio. Pinas je njegov sin i on neće odustati od toga da ga spasi. Prije ili kasnije će naći neko rješenje, a ako ga i ne nađe, bolje da umre nego da ništa ne poduzme. Međutim, zadnjih dana ga stalno muči jedno drugo pitanje: smije li voditi prijatelja u gotovo sigurnu pogibelj? Ne smije, naravno, i zato će ga zamoliti da se vrati nazad. Znao je da ta misija ima još manje šanse za uspjeh nego ona prva, no ako uvjeri Visokog da je potrebniji na drugom mjestu živ, kad u eventualnoj borbi može dati veliki doprinos, nego ovdje gdje je sasvim izgledno da će negdje usput ostaviti svoje kosti, možda i uspije. Već je zaustio da mu to pokuša objasniti, ali ipak zastane. Odluči da će dobro razmisliti kako će mu sve iznijeti sa što više argumenata.

U tom času začuje Petasov glas: – Ima jedan zaboravljeni prolaz kroz koji bi netko tko je sasvim lud i očajan mogao pokušati ući. Hmm, a vas dvojica mi izgledate upravo tako.

Prijatelji ga upitno pogledaše. Petas je neko vrijeme šutio kao da razmišlja hoće li im uopće reći na što je mislio, a onda ipak progovori: – S istočne strane zidina, u potpuno nepristupačnim gudurama ima jedan uzak i skriven tunel za koji sam davno čuo da vodi do najnižih dijelova grada, možda čak do samih tamnica.

– Ako je to točno puno bi nam pomoglo – radosno će Zoras.

– Nemoj se prerano radovati – nastavi starac – ovo što si čuo samo je dio onoga što ti imam reći. Kroz taj tunel nikada nije prošao nijedan čovjek jer se u njemu nalazi čuvar. Kažu da je toliko strašan i pouzdan da na tunel dugo vremena nitko nije ni mislio. Zato je taj prolaz danas manje-više zaboravljen. U davno vrijeme, za velikih opsada Mokasa, drevne su vojske tuda pokušavale poslati svoje vojnike, međutim, nitko nije prošao, a nitko se nije ni vratio.

– Kažeš strašan čuvar. Tko bi to mogao biti? – upita Visoki.

– Dragi prijatelju, moram ti priznati da to ne znam. Čak sam jednom davno, u vrijeme dok još nije bio prekriven velom zaborava i sam bio na ulazu u prolaz. No, iako me je strašna znatiželja tjerala unutra, nisam ušao. Mislim da sam upravo zato još uvijek živ. Rekoh da se nitko od svih onih koji su ušli unutra nikada nije vratio pa prolaz još uvijek čuva svoju tajnu.

– Imamo, čini se, dvije mogućnosti. Prva je ona na koju smo prije računali, a koja bi dovela u veliku opasnost nas, ali i našeg čovjeka u Mokasu. Ako pokušamo doći do Pinasa s te strane i uz njegovu pomoć… hm, čini mi se da su šanse za uspjeh nikakve. No, s druge strane, mogli bismo pokušati oprezno proći kroz taj prolaz. Ako budemo dovoljno pažljivi možda i uspijemo. A ako to ne bude moguće siguran sam da ćemo na vrijeme uočiti opasnost i, bude li potrebno, pobjeći natrag – glasno je razmišljao Visoki.

– Ne znam,…ova priča mi se nimalo ne sviđa – kratko dobaci Zoras.

– Vidiš, prijatelju, gore nas čekaju i samo je pitanje gdje će nas otkriti i kad će nas uhvatiti. Do tamnica sigurno ne možemo stići neopaženi, tim prije što naši neprijatelji čvrsto vjeruju da ćeš ti pokušati spasiti sina. Doček će nam biti srdačan, u to ne treba nimalo sumnjati. A dolje? Ne znam što bi to moglo biti pa da bude pogubnije nego na površini. Nije mi svejedno priznati da me pomalo hvata jeza, ali ipak mislim da kroz taj tunel imamo bar kakve-takve šanse.

– Možda si u pravu. Nego, u zadnje vrijeme sve nešto mislim da bi možda jedan čovjek lakše prošao neopažen nego dvojica. Slušaj Visoki, što misliš o mogućnosti da se nas dvojica ovdje raziđemo. Ja bih mogao krenuti dalje, a ti bi se mogao vratiti na zapad i pomoći Ejnaru. On ionako ima previše posla.

– He-he -nasmija se Visoki – baš sam se pitao kad ćeš mi to predložiti. Čudim se kako to nisi napravio već ranije. Skratit ću mučenje koje u tebi izaziva smišljanje novih razloga da me odvratiš od naše zajedničke zadaće i reći jasno i glasno: Ja ne odustajem od ovoga. Znam da si pametan i da nećeš uzalud trošiti riječi i energiju.

Zoras se zamisli samo za tren: – U redu, prijatelju, idemo do kraja zajedno.

Zatim se okrene Petasu i dobaci mu: – Potražit ćemo taj tunel.

Starac je šutio ne znajući što bi kazao, a ni što bi mislio. Pitao se je li uopće trebao spominjati taj nesretni prolaz. Sad je bilo gotovo jer je odluka pala. Opet mahne rukom i na ogledalu se pojavi podnožje istočnog dijela zidina. Zatim došeta do ogledala i pokaže na mjesto u dubokoj guduri koja se s te strane spuštala daleko ispod razine okolnog terena.

– Evo tog mjesta. Ovako se ništa ne može primijetiti, no kad dođete tamo vjerujem da ćete ga uspjeti pronaći.

– Ne brini se za to – dobaci mu Visoki – nego još me nešto zanima. Zašto se ovdje nalazi ovako veliki broj ogledala?

– Sva ostala su obična ogledala. Tu su naprosto da popune prostor na zidovima. Samo su ova zadnja dva drugačija.

– E, to je trebalo biti moje sljedeće pitanje. Zašto ta dva ogledala iskrivljuju sliku, a sva ostala su napravljena tako da daju savršen odraz?

– Vidiš, pojam savršenosti je dosta rastezljiv, da tako kažem. Nekad je mnogo savršenije nešto što se površnim pogledom ili kontaktom učini manje vrijednim. Treba samo zaviriti malo dublje u ono što je pred nama i doći do biti stvari, pa možemo mjerodavnije govoriti o tome što je više, a što manje savršeno. Vidiš, ova dva ogledala su sasvim posebna. Naizgled su potpuno nefunkcionalna, ali imaju malo drugačiju ulogu nego sva ostala.

Dvojica prijatelja znatiželjno naćule uši.
– Ovo lijevo – nastavi Petas – pokazuje ono što se dogodilo. Ne uvijek i ne svakome, no ako je želja i potreba čovjeka koji je pred njim jaka, a njegova veza s osobom ili događajem koji želi vidjeti čvrsta, koji put može vidjeti ono što ga zanima. Drugo ogledalo pokazuje ono što će se dogoditi. Međutim, ono zaista jako rijetko ukazuje na buduće događaje, a i kad se to dogodi obično je teško razumljivo. Ne bude to jasna slika nego uglavnom igra boja i sjena koju treba protumačiti. Tek je nekoliko puta dosad dalo jasan odraz budućih događaja.

– Zar je to moguće – upita Zoras pa priđe prvom ogledalu. Stane na kamen i odjednom se iskrivljeni odraz u ogledalu posve izgubi. Trenutak poslije počnu se nazirati nekakvi obrisi. Za kratko vrijeme ugledaše jednu veliku, raskošnu dvoranu u kojoj je bilo dvadesetak svečano odjevenih ljudi. Dio njih je bio pod oružjem, a drugi dio nenaoružan. Na lijevoj strani dvorane se nalazilo pet šest stuba koje su se uspinjale na kameno uzvišenje na kojem se nalazio kraljevski tron. U njemu je dostojanstveno sjedio čovjek s bogato urešenom krunom na glavi. Imao je surovo lice na kojem su se posebno isticale nemirne, podmukle oči, koje su zajedno sa šiljastim nosem prije pristajali kakvu lopovu negoli kralju. Bio je mršav i visok. Nije izgledao posebno snažno, ali je ostavljao dojam jako okretnog čovjeka. Na prvi pogled se vidjelo je lukav i spreman na sve. To ga je, uostalom, i dovelo do mjesta na kome je sad. Bez iznimne lukavosti i nadaleko čuvene svireposti bio bi običan sitan slugan i lopov. Ovako, brojne veze i još brojnije spletke, uz već nabrojene njegove karakteristike te, mora se priznati, veliku inteligenciju, dovedoše ga do vrha. Putem je stekao nebrojene neprijatelje, a strah od njih stalno ga je tjerao u sve veću okrutnost. Neprestano se vrtio u krug pokušavajući smanjiti broj neprijatelja. Uklanjao je jednog po jednog i na taj način istovremeno stjecao nove. Zato su podlom i pohlepnom kralju Putaru, jer to je bio on, česte čarke na granicama kraljevstva dolazile kao naručene. Tu je lako mogao namjestiti da onaj tko ga ugrožava izgubi glavu, a da on u očima običnih ljudi od toga ima malo štete.
Upravo u tom času od prijestolja je odlazio snažan ratnik u punoj ratnoj spremi. Bio je to Uruk. Stigao je Putaru kao naručen. Da mu je došao i praznih ruku Putar bi bez razmišljanja prihvatio savez s njegovim gospodarom jer bi mu jedan moćan saveznik itekako dobro došao.

Vidjevši ovu scenu Zoras se naježi. Oblije ga hladan znoj znajući što slijedi. Upravo su hvatali njegovog sina koji nije uspio pružiti nikakav otpor. Visoki je gledao u pod i šutio. Zoras opet stane na kamenu ploču i nakon nekog vremena ugledaju mladića u lancima. Bio je gotovo u mraku, pa mu se lice tek naziralo. Ipak Zoras prepozna sina. Tresao se snažno stišćući šake. Lice mu se iskrivi u bolan grč, a iz grudi ote prigušeni krik.

– Idemo odmah – procijedi kroz zube i bijesno pogleda oko sebe.

– Svaka minuta koju tamo provede dugačka mu je kao vječnost, a ja ovdje gubim vrijeme na prazne priče. Idemo.

Visoki kao da je oklijevao.

– Idemo – vikne opet nervozni Zoras pa Visoki požuri za njim.

Odjednom Zoras, kao da se nečeg sjetio, zastane. Stane na kamen pred zadnjim ogledalom. Odmah se na njemu pojaviše sivkaste sjene. Prolazile su jedna kroz drugu, preplićući se, nestajući i opet se pojavljujući. Dva prijatelja su zbunjeno gledala sliku pred sobom.

– Rekoh vam da rijetko pokazuje budućnost – začuje se Petasov glas – žao mi je. No vjerujte, često je bolje i ne znati.

– Dragi prijatelju, bilo nam je veliko zadovoljstvo upoznati tebe i ove predivne patuljaste stvorove, no sad moramo poći – nekako mu žalosno dobaci Visoki.

– Pripazi na prijatelja. Jako je očajan i nestrpljiv. Bit će puno ranjiviji nego inače – odvrati mu starac.

Zoras je već bio vani hitajući prema ulazu u pećinu. Starac pozove Al-mara i ovaj dotrči noseći jednu oveću torbu. Petas pruži Visokom torbu i reče mu: – Ovo je naš poklon. Tu je nekoliko stvarčica koje će vam možda zatrebati.

Starac je na brzinu objasnio što je sve u torbi i pozdravio se s Visokim. Dok je uzimao dar ovaj je još jednom s nevjericom pogledao starog čovjeka koji ga je sadržajem ove torbe opet nemalo iznenadio. Hrabri dvojac tad napusti malu zajednicu pitajući se hoće li ikad više vidjeti taj istinski raj.

Stari i sad odveć umorni čovjek bijaše tužan. Toliko se toga u zadnje vrijeme dogodilo, a on i njegovi mali prijatelji bijahu daleko od svega.

– Moje je vrijeme ionako prošlo – pomisli – volio bih da mogu više pomoći, međutim, mislim da sam učinio sve što sam mogao.

Zamišljen došeta do sobe s ogledalima i stane na kamen pred zadnjim. Opet se pojaviše sivkaste sjene koje su malo-pomalo poprimale sve jasnije obrise.

– Izgleda da ću ovaj put nešto vidjeti – radosno, a istovremeno prepun strepnje pomisli Petas pa pričeka još malo. Slika u zrcalu postajala je sve razgovjetnija, a kako se bistrila tako se starcu sve više ledila krv u žilama.

– Ne, ne, ne… to nije moguće – žalosno zavapi starac gledajući prizor pred sobom. Nemoćno je klonuo na klupu.

……

Jonas je bio u šoku. Oko njega su ležali posječeni neprijatelji koji su redom bili iskusni i hrabri ratnici, a da on nije dotakao gotovo nijednog od njih. Kad su ostala još petorica mislio je da će se možda i izvući, a tada nespretni udarac zakači Aretusa. Prije toga je on dokrajčio onog snažnog zlotvora da bi odmah potom i sam pao pogođen.

– Gotovo je – sa strahom pomisli Jonas. Moćni i nepobjedivi Aretus je pao. Mladić je bio uvjeren da je to kraj.

Još uvijek je vidio tajanstvenog jahača, no ipak je glavne nade polagao u Aretusa. Nikako nije bio načistu je li jahač stvaran ili je kakva prikaza.
Pohitao je spasiti prijatelja pored kojeg su već stajala dva napadača s uzdignutim mačevima, ali nije napravio niti dva koraka kad jedan od njih zajauče i sruši se na tlo. Bio je pogođen svjetlećom munjom u grudi. Drugi je započeo bijeg pa se Jonas okrene ka preostaloj dvojici koja su trčala prema njemu. Vidjelo se da su napadači u dubokom premišljanju da li pobjeći zbog cijelog ovog kaosa u kojem su izgubili gotovo sve suborce ili, na što ih je ipak tjerao njihov ratnički ponos, dokrajčiti žutokljunca. Doduše, ništa im nije bilo jasno jer su oko navodnog žutokljunca snažni ratnici padali kao pokošeno snoplje.
Dok su bili tako neodlučni Jonas jednog dohvati mačem. Drugi u taj čas skoči prema njemu, a moglo se dobro vidjeti da to čini više u strahu negoli zbog hrabrosti ili razumnosti tog poteza. Zločinac je naišao na ispruženi mač, no još prije mača probode ga bijela munja.
Aretus je vidio baš tu scenu prije nego je pao u nesvijest. Naravno, nije vidio bijelu munju niti konjanika koji je stajao na nekoliko koraka od Jonasa.
Kad je sve završilo mladić pogleda prema onesviještenom prijatelju. Već je odavde vidio da rana na njegovoj glavi nije opasna. Odahnuo je znajući da će ubrzo sve biti u redu.

Sad je nijemo stajao i gledao pred sebe. Nije se usuđivao podići glavu prema prilici na konju jer je strepio što bi se moglo dogoditi. Sve ovo dosad bilo je i više nego neobično, a što bi tek moglo uslijediti?… Svakako je ovaj čudni jahač mnogo pomogao. Da nije bilo njega vjerojatno bi on i Aretus sad ležali mrtvi ili bi bili odvedeni negdje u zarobljeništvo. To ga je, naravno, umirivalo, ali imajući na umu sve što se događalo zadnjih dana zaključio je da mora biti jako oprezan.
Konačno podigne pogled. Jahač je stajao na istom mjestu i šutke čekao. Bio je odjeven u jednostavnu odjeću preko koje je bio prebačen ogrtač s kapuljačom. Doduše, pod velikim ogrtačem odjeća mu se jedva nazirala, ali činilo se da nimalo ne sliči na ratničku. Štoviše, neznanac je prije podsjećao na kakvog barda koji je veselo i bezbrižno obilazio svijetom negoli na strašnog ratnika kakvim se maloprije pokazao. Preko čela je imao nabačenu kapuljaču koja je bacala oštru tamnu sjenu preko cijelog lica, pa je izgledalo da na tom mjestu ima veliku tamnu mrlju.

– Hvala – jedva promuca zbunjeni mladić.

Dalje se nije usudio govoriti.

– Pratim te već dugo – začuje prijatan iako pomalo hrapav glas -znam da si jako začuđen što me vidiš iako smo se već jednom susreli. I tada si bio u velikoj opasnosti – nastavi nepoznati.

– Kad? – iznenadi se Jonas – nisam te nikad vidio. Nisam ni znao za tebe do maloprije,… ne znam niti tko si?

– Zovem se Aberod. Zasad je dovoljno da toliko znaš o meni.

Neznanac časak zašuti pa nastavi mekanim glasom: – Sjeti se zgode s Barenova prijevoja. Tamo si me vidio prvi put.

– Tamo?? Ako sam te i vidio sigurno si bio dobro zamaskiran… Da nisi bio među onim brojnim jahačima?

– Ha-ha… ne, nisam bio među njima. Ali bio sam blizu.

– Stvarno ne znam – Jonasu je već bilo pomalo neugodno, a žarko je želio znati više o ovoj čudnoj prilici.

– Tu večer je u svratište došao jedan naočit i zanimljiv čovjek, zar ne?

– Da.

– Ti i tvoj prijatelj ste prvom zgodom pobjegli u sobu, plašeći se nekih ljudi koji su s njim pristigli.

– Da, tako je. Ali… ali, kako to… znaš?

– Onaj čovjek se činio ugodnom i zabavnom osobom?

– Jest, mada…

– Mada sad baš i nisi siguran?

– Točno…

– A zašto nisi siguran?

– Nije teško odgovoriti na to pitanje. Njegovi ljudi nas progone, što znači da on svakako ima nešto protiv nas. Osim toga bio je s ljudima o kojima Aretus – pokaže rukom prema prijatelju u nesvijesti – nema baš neko lijepo mišljenje.

– Postoji li još neki razlog zbog kojeg ti onaj čovjek ne ulijeva povjerenje?

Jonas se zamisli. Činilo mu se da zna na što cilja ovaj čudni neznanac iako mu nije bilo jasno je li to moguće. Šutio je.

– Jesi li tu večer nešto čudno sanjao?

– Jesam – preznoji se Jonas – taj san je bio čudan i strašan, a istovremeno je bio gotovo stvaran. I sad se naježim kad ga se sjetim.

– Vidiš i mene si vidio u tom snu.

– Kako? – začudi se mladić – onda sam to zaboravio.

– Ugledao si me samo nakratko prije nego si se probudio.

– Sjećam se samo velike zmije koja me željela ugristi, a u glavi mi je bubnjalo.

– Bio si na rubu sloma. Da je ta situacija još malo potrajala tko zna što bi bilo s tobom.

– Tada sam primijetio nekakav kratak bljesak, kao nekakvu svjetlost koja je odudarala od svega ostalog u snu.

– E, tu smo.

– Kad sam primijetio svjetlost kao da sam došao sebi. Tek tada sam bio u stanju reagirati. Kriknuo sam, a to je probudilo Aretusa.

– Da. Tako je bilo. Vidiš, ono nije bio običan san.

– A što je bilo? Činilo mi se kao najgora mora.

– Dragi moj prijatelju, još puno gore. Ono je bio napad na tebe i to napad od jedne nezamislivo opasne osobe.

– A ti si, znači, bio iza onog svjetla. Danas me već drugi put spašavaš.

– Ha-ha nisam brojao, ali recimo.

Jonas je opet zašutio, a po glavi mu se vrtjelo mnoštvo pitanja. Vidjevši ga u tom stanju neznanac reče:

– Znam da ti mnogo što nije jasno, pa ću ti zato kazati nekoliko stvari. Vidiš, pomogao sam ti u nekoliko navrata zato što si na vrlo opasnom putu i ulaziš u područje o kojem ne znaš gotovo ništa. Bit ćeš iznenađen kad kažem da o tome vrlo malo zna i tvoj plemeniti prijatelj koji je još uvijek u dubokoj nesvjestici… Ne brini za njega, bit će dobro.

Jonas razrogači oči gledajući u nevjerici svog sugovornika. Mislio je da je Aretus osoba koja o svemu najviše zna i koja je najsposobnija dovesti sve ovo do kraja. Zato su ga ove riječi gotovo pokosile.

– Znam dobro što misliš o ovom čovjeku i o njegovim prijateljima, no moraš znati da neke stvari čak i njima izmiču. Možda si sad donekle i razočaran, međutim imaj na umu da je pred vama plemeniti cilj za koji se isplati boriti pa ma kakav rezultat bio na kraju. Vaša borba ne može biti uzaludna.

– Već su mnogi dali život za ovo za što se borimo. Ja ne mislim odustati jer je odustajanje jednako smrti ili ropstvu. Spreman sam na svaku žrtvu.

– To su iskrene riječi mladog čovjeka koji, međutim, nema pojma što ga sve čeka.

– Izgubio sam i oca i majku, izgubio sam i djetinjstvo i zavičaj. Sigurno ću se boriti do kraja.

– Ne sumnjam, ali kažem da je neprijatelj nezamislivo lukav, svirep i opasan. Bori se najrazličitijim sredstvima i ni od čega ne preže da postigne svoj cilj.

– Mi na žalost nemamo izbora, moramo se boriti.

– Da samo će borba biti teška i dugotrajna, mnogo više nego što možete zamisliti. Često ćete se morati boriti, a da toga nećete biti svjesni. Bit ćeš u velikoj opasnosti da se tvoj otpor pretvori u bezvoljnost i malodušnost te na koncu u prihvaćanje postojećeg stanja. Posebno je to moguće ako zaključiš da je neprijatelj previše moćan i da ne možeš ništa promijeniti. Kad se to dogodi, trebaš znati da si na krivom putu. Vidiš, zato sam se pojavio. Dobro je, zbog ovog što sam upravo kazao, da znaš da sam tu negdje iako me možda više nećeš vidjeti. Moraš ići do kraja.

Jonas pogleda neznanca. Duboka, tamna sjena je i dalje padala preko njegova čela skrivajući mu lice. U njenom mraku se tek na mjestu gdje su trebale biti oči naziralo nejasno svjetlucanje.

– Opet mi govoriš u zagonetkama. Ne razumijem što hoćeš reći – prozbori Jonas, pa za trenutak zašuti. Nakon kratkog vremena, kao da razmišlja za sebe, progovori: – Prijatelju, još mi nije jasno niti tko si ti niti kako si se ovdje pojavio. Jesi li ti čovjek ili kakav čarobnjak? Čini mi se da te ovi ljudi nisu vidjeli, a trebali su. Kako je to moguće? Ni Aretus te nije vidio, a on sve vidi… nije mi jasno što se dogodilo sa svim ovim iskusnim borcima koji leže naokolo, a nije mi jasno mnogo od ovoga što sam upravo čuo.

– Zasad ću ti kazati toliko, ostalo ćeš vidjeti sam i tada ćeš shvatiti. Bar se nadam… Da, da, iskreno se nadam. Ni ti ne smiješ, ma što da se dogodi, izgubiti nadu. Dobro to zapamti. Još malo pa ćeš ući u područje gdje ti vjerojatno više neću moći pomoći. U stvari, sve će ovisiti o tebi, tvojoj odluci, izboru i procjeni. Dobro zapamti da će sve ovisiti isključivo o tebi. Možda sudbine mnogih.

Jonas protrne. Sav zbunjen i u čudu gledao je neznanca.

– Evo, uzmi ovo. Tamo gdje ideš bez toga nećeš moći – reče mu čudni sugovornik i pruži malenu torbicu. Jonas je uzme i znatiželjno otvori. U njoj su se nalazile dvije bijele kugle veličine oveće šake. Digne pogled prema sugovorniku i već otvori usta da mu se zahvali kad vidje da pored njega nema nikoga. Prestrašeno se okrene oko sebe. Neznanac je netragom nestao.
Trgne se pa polako, teškim korakom krene prema Aretusu. Cijelo ovo iskustvo ga je toliko iscrplo da je skoro padao od umora koji je tek sad počeo osjećati. Sad kad je sve prošlo počeše ga preplavljivati i strah i nemoć. Prilazeći prijatelju osjeti kako mu dršću noge pa mu se učini da neće niti stići do njega. Aretus je još uvijek bio nepomičan, a na desnoj strani čela se vidjela plitka široka rana.

……

Ejnar nije progovarao ni jedne jedine riječi. Nepomično je sjedio na konju i nijemo buljio ispred sebe. Jakom je bilo teško zbog stanja u kojem se nalazio njegov prijatelj, a još više zbog onoga što se dogodilo mladom Ericu. Ejnar mu je u dvije rečenice kazao što je bilo kad su on i mladić uletjeli u teleporter i nakon toga, a prošli su već sati, nije kazao ništa. Jaki nije mogao ni zamisliti što se mota po prijateljevoj glavi, ali je svakako znao da ovaj novi gubitak neće lako podnijeti. Već je prihvatio Jonasa i Erica kao svoju djecu, a onda mu se dogodi ovakva katastrofa.

Tuga je i Jakome stezala srce koje je, unatoč njegovom koji put grubom nastupu, bilo iznimno nježno i plemenito. Misli mu polako skrenuše na nedavne događaje. Htjeli ili ne, morali su nastaviti dalje, a Jakom se činilo da su bar postigli onaj prvi cilj. Naime, skrenuli su pozornost na sebe, a ako tako bar malo olakšaju put Aretusu i Jonasu onda će sve žrtve imati svoj smisao. Zoras i Visoki će se, nažalost, morati sami snaći jer ih u Mokasu očekuju. I Jaki je smatrao da će njihova avantura u Mokasu biti i više nego teška. S druge strane, znao je da Zorasa ništa nije moglo zaustaviti u naumu da po svaku cijenu spasi sina. Uzdao se u njihovu domišljatost i veliko iskustvo, pa je negdje u dubini srca gajio nadu da će ipak uspjeti. S druge strane, Aretus i Jonas su odlazili u nepoznato, u kraj gdje gotovo nikad nitko nije bio. Bolje kazano, nitko nije bio nakon događaja koji su uništili Erid. O tim krajevima se zna da su jako opasni, a da je tako najbolje se vidjelo kad su izginuli svi iskusni tragači koji su gore bili u potrazi za mačem. Opet se Jaki pouzdavao u snalažljivost Aretusa, a morao je priznati i u čisto Jonasovo srce. Mladić je skroman, ali vrlo odlučan i sposoban, razmišljao je. Koliko je zaista sposoban, odlučan i izdržljiv uskoro će se vidjeti jer ga na sjeveru čekaju velika iskušenja. Jaki nije znao da su dvojica hrabrih tragača za mačem već otkrivena te da je misija ove grupe praktično izgubila smisao. Neprijatelj je imao velike snage i mogao lako i efikasno djelovati na desetine različitih strana.
Polako su se približavali kraju gdje je slobodni teritorij vrhom klina zadirao između Aretije i Asurije. Namjeravali su još ponegdje napasti neprijatelja i tako na sebe privući pozornost.

Ejnar je i dalje šutio. Tjerao je konja do iznemoglosti kao da je htio na njemu iskaliti sav očaj i tugu. Jadna životinja je grabila naprijed, a nešto manje izdržljivi konji su već počeli zaostajati. Ejnaru iz glave nikako nije izlazila strašna slika kad je mač pogodio mladića. U grudima je osjećao golemu bol koja nije jenjavala.

– Volio bih da je mrtav – stalno je mislio grozeći se teške mladićeve sudbine. Koliko ga je bolio gubitak bliske osobe toliko ga je pekla spoznaja da je opet podbacio. Nije ga trebao povesti sa sobom i sad bi sve bilo u redu. Gušio se u očaju ne opažajući gotovo ništa oko sebe.

– Pobit ćemo konje – zaviče netko otraga. Glas nije dopirao do Ejnara. Odjednom se jedan konj propne i glasno zanjišti. Jaki se okrene i pogleda jahača. Zaustave se svi osim Ejnara.

– Ne možemo dalje ovako – progovori mladić na konju – zamisli da sad uletimo u zasjedu. Potpuno smo iscrpljeni. I mi i ove nesretne životinje.

– U pravu si prijatelju – odgovori mu Jaki – odmor je potreban i nama i njima. Jašite polako za mnom.

Jaki pojuri za Ejnarom koji je već bio poprilično odmakao. Uz veliki napor uspije ga sustići. Nije govorio ništa nego uhvati uzde njegovog konja. Jako je poštivao svog prijatelja, ali morao je nekako reagirati. Konj se zaustavi, a Ejnar se naglo trgne.

– Što je bilo? Prokletstvo!

– Moramo stati. Pobit ćemo konje.

– Oprosti prijatelju, ja sam izvan sebe. Bilo bi bolje da ti jedno vrijeme vodiš ljude.

Jaki ga samo pogleda. Čekali su ostatak grupe, a kad ovi stigoše lagano krenuše naprijed. Pogledom su tražili zgodno mjesto na kojem bi prenoćili. Išli su vrlo polako odmarajući konje, a kako su bili jako umorni oprez im je popustio. Odjednom se začuje zlokoban fijuk. Odnekuda izbačena strijela zabode se u stablo prošavši tek nekoliko centimetara od glave Jakog. U istom trenu svi su bili u zaklonu, neki iza kamenja, neki iza stabala, a neki iza polegnutih konja. Veseo smijeh prolomi se nad glavama zabrinutih ratnika: – Ha-ha-ha mogao sam vas sve pokokati. Hodate naokolo kao horda jadnih razbojnika.

Jaki proviri iz svog zaklona vidjevši da se iza jednog velikog kamena pomalja jahač.

– Još mi nije jasno kako sam promašio tu ogromnu glavurdu – nasmije se nepoznati još jednom.

Sad je bio red da se Jaki nasmije: – Jesi li to ti Gonsar? Odakle si se samo stvorio?

– Ja sam, ja. Glavom i bradom. Nego, gdje se vi zaputiste? Prolazite kroz moje krajeve, a niste me pitali za dopuštenje.

– Zar ti nisi trebao biti gore blizu Wiltona?

– Jesam, bio sam gore i pozorno pratio sva zbivanja, a u međuvremenu životario umirući od dosade. A onda, baš prije dva dana doletje mi jedan golub s porukom. Poslao ju je stari prijatelj Kalin i napisao u njoj da ste ovdje negdje i da vas potražim. Predlaže vam jedan mali poslić. Evo, već jedno vrijeme vas tražim i mislio sam, dovraga, tko će ih naći? To su iskusni borci koji lako zametnu svaki trag. Ukratko mislio sam da ću imati posla dok dođem do vas, a onda… hvala nebesima da umjesto mene ovdje nije bio kakav nazer sa svojima. Mogli su vas s lakoćom naciljati i potamaniti. Vidjevši vas u prvi čas zaista nisam ni pomislio da ste to vi. Jeste li vi gospodo ikad čuli za oprez, a?… Ili ste zaboravili što znači ta riječ?

– Prijatelju moj dragi, snašla nas je velika nevolja – javi se Ejnar – zato smo bili neoprezni i dozlaboga malodušni. Ja sam bio tomu glavni krivac, no sad evo vidim da imamo još puno posla. Što nam to poručuje dobri Kalin?

Gonsar pruži Ejnaru pismo, a ovaj ga pročita. Za trenutak se zamisli pa reče: – Ako Aretus kaže da bi trebalo provjeriti što se tamo događa onda idemo. Ne vrijedi nam cijeli život tugovati.

Ejnar je tijekom života doživio mnoge grozne stvari pa se i nakon ovog zadnjeg gubitka brzo vraćao u stanje u kojem je mogao funkcionirati. Jaki ga je promatrao znajući da će vrlo brzo biti sposoban preuzeti svu odgovornost iako će strašan ožiljak nositi do kraja života.

Malo kasnije pronađoše jedno zgodno mjesto na kojem su proveli noć, a već prije jutra krenuše prema novom odredištu.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save