Udar na sve domoljubno: Kažnjen bez kazne, zatvoren bez zatvora
Apsolutno nikoga više, poslije najnovijeg razvoja događaja oko izvršavanja europskog uhidbenog naloga, nije moguće uvjeriti kako je pravosuđe u nas neovisno od izvršne vlasti. Nisu, valjda, bez razloga protiv pritisaka na sudove prosvjedovali predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin i sudac Županijskog suda Ivan Turudić.
Nakon što je Županijski sud u Zagrebu odlučio udovoljiti njemačkom uhidbenom nalogu za izručenje Josipa Perkovića, osumnjičenog za ubojstvo Stjepana Đurekovića, intervenirao je “visoki Vladin izvor”, u čemu su svi prepoznali samog premijera, koji je tu odluku nazvao državnim udarim vodenim pištoljem. Htio je odmah kazati: neće vam to proći. Onda je Županijski sud u Velikoj Gorici u istovjetnom predmetu, samo u odnosu na Zdravka Mustača, postupio suprotno, odbivši nalog i pozivajući se na zastaru.
I kruna svega, na prvu odluku, osim branitelja, žalilo se i Državno odvjetništvo, koje formalno zastupa njemačko tužiteljstvo, a na drugu se odluku nije žalilo i ona je postala pravomoćnom. Da se žalilo na drugu, a ne na prvu odluku Vrhovni bi sud bio u poziciji donijeti jedinstvenu odluku. Ovako se našao u nemogućoj situaciji. Odluči li izručiti Perkovića legitimirat će nejednakost ljudi pred zakonom, odbije li ga izručiti prekršit će vlastitu pravnu praksu
Pakleni kvartet
Pod cijenu velike kompromitacije ugleda zemlje učinjeno je baš sve da se onemogući jedno suđenje i da se zaštiti jedan sustav s kojim je sadašnja vlast u visokoj mjeri identificirana. Nije samo u pitaju ubijeni Stjepan Đureković, već sedamdesetak emigranata koje više nitko niti ne spominje. Dobro tempirana serija razgovora i tekstova trebala je uvjeriti javnost kako je Udba gotovo izmislila Franju Tuđmana i stvorila Hrvatsku.
Odvjetnik Anto Nobilo zdvaja: pa zar bi Njemačka ili SAD izručivali svoje obavještajce. Ta analogija, međutim, ne stoji. Perković i Mustač nisu optuženi za djela koja su navodno počinili kao pripadnici obavještajnih službi ove, već jedne druge države. Ali zato nismo kolebali izručiti upravo najzaslužnije za obranu zemlje od te druge države. Cijela strategija i taktika, izgleda, pripremljena je u trokutu Milanović – Nobilo – Bajić.
U igru je na koncu ubačen Vinko Sindičić. Kakav pakleni kvartet! Svojom izjavom kako je u Njemačkoj lagao pod pritiskom njemačkog tužiteljstva, tereteći na sudu Pratesa i Perkovića za ubojstvo Đurekovića. Očigledan je rukopis te izjave, koji bi trebao poslužiti kao argument za Nobilovu tezu kako Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj nije zajamčeno pošteno suđenje. A jednog notornog Udbinog egzekutora ima se, dakako, čime ucijeniti.
I poslije svega, na žalost, moramo se zapitati bi li procesi protiv Sanadera i Vidoševića, bez obzira na njihov kriminal, bili pokrenuti da nije bilo političkih motiva?
I ono najvažnije pitanje: što je ostalo od Hrvatske kao pravne države u kojoj je slijepa politička volja iznad zakona. Ista ta volja pokazala je nevjerojatnu nervozu i agresivnost u odnosu na odluke Ustavnog suda koje joj se nisu svidjele.
Ima još jedan zanimljiv, skoro prešućen slučaj Marka Franciškovića o kojemu je u nekoliko brojeva Hrvatskog tjednika pisao Vjekoslav Magaš. Ovaj drugi slučaj bitno je različit od Perković-Mustačeva slučaja po težini, po odjecima u javnosti i po tome što je vlast u suprotnim ulogama. U prvom slučaju ona se javlja kao zaštitnik progonjenih, a u drugom kao progonitelj. A zajedničko im je političko nasilje nad pravom.
Uporaba psihijatrije
Franciškovića je policija u njegovu stanu uhitila nakon dopisivanja putem facebooka s ministrom policije Rankom Ostojićem, u kojemu dopisivanju ni jedna strana nije štedjela onu drugu, u kojoj su obje strane bile podjednako prizemne i vulgarne. Nakon toga je bivši zaposlenik MUP-a, branitelj, nekažnjavani građanin, pisac knjige “Hrvatska knjiga postanka” i otac troje djece odveden na psihijatrijsko vještačenja i pred suca Općinskog suda.
Vještakinja Anica Biško i sudac Marko Benčić ustanovili su kako je Marko Francišković učinio protupravno djelo u stanju neuračunljivosti, kako pati od bolesnih zabluda i paranoidne shizofrenija, kako je opasan jer predlaže smrtnu kaznu za veleizdaju.
On je ideolog koji se trudi da građani kroz demokratski proces prihvate njegove vizije, još citira Sveto pismo i protivi se EU. Nije normalan, ali oponaša normalnost!?
S takvom dijagnozom upućen je ravno u Vrapče na prisilno liječenja gdje se nalazi još od kolovoza prošle godine. Praktički nalazi se u zatvoru s torturama kakvima se podvrgavaju luđaci. Pravi let iznad kukavičjeg gnijezda.
Specifičnost je ovoga slučaja i u tome da je psihijatrija zloupotrebljena tako da je čovjek kažnjen bez kazne i zatvoren bez zatvora. Još jedna metoda izvučena iz arsenala totalitarnih režima. I još jedna osobitost. U obranu ljudskih prava ovaj put nije stala ni jedna od brojnih udruga koje su tobože radi toga osnovane i ni jedan središnji medij. Ideologizirane civilne udruge i ideologizirani mediji uvijek će bučno reagirati samo onda kad je u pitanju netko njima ideološko blizak, netko iz njihova kruga, a one druge, koji nam nisu po ćudi, neka vrag nosi.
JOSIP JOVIĆ/slobodnadalmacija.hr
