Willkommen in Udbakistan
Ovdje ne da je sve postalo apsurdno, nego mi se ponekad čini da je sve ovo nekakva, nečija bolesno okrutna šala. Ponekad je nemoguće pojmiti količinu gluposti i apsurda u ovoj zemlji. Sve smo uspjeli izokrenuti, sve što je vrijedno i ono jedino što nas može vući naprijed smo uništili. Branitelje smo podredili udbašima, narod Vladi, znanstvenike opskurnim pevaljkama, liječnike birokratima, Hrvate u Hrvatskoj (!) Srbima, djecu pedofilsko-homoseksualnim pravima…
Što je to toliko prokleto u nama da smo postali toliko bešćutni, nezainteresirani, hladni spram tuđe nevolje, ljudi kraj nas? Što se to dogodilo da više nismo kadri zauzeti čvrst stav po bilo kojem pitanju i javno ga izreći? Kakav se to strah uvukao u nas da smo spremni gutati sve više nepravde i mirno promatrati kako se ista događa drugima? I, što je još gore, zar smo potpuno izgubili razum, zar nam nije jasno da će se ono što se danas događa drugima sasvim izvjesno sutra dogoditi i nama? Po kafićima i portalima vodimo prave male ratove, dižemo revolucije, probijamo kordone, navodimo projektile i vješamo bandite koji su nam pokrali i rastočili zemlju. Ali na kraju dana povlačimo se u svoju tamu i puštamo gamad da nas i dalje gazi. Uz ispriku da nas nema dovoljno da ih zaustavimo. A izgleda ni čobana da nas vodi. Doduše, tu i tamo pojavi se neki čoban, ali Hrvat više ne vjeruje nikome. Ako uopće i bira, bira kao u Americi – jednu od dvije partije koje su zapravo jedno te isto govno. A u vakuumu između izbora balansira i šuti, naviknut da je demokracija u stvari apstraktni pojam koji na ovim prostorima nikada nije zaživio. Pa konta da je bolje šutjeti i ne miješati se?
Donekle je shvatljivo da će se u mišju rupu zavući neki strašljivi roditelj, preplaćeni državni službenik ili kakva jadna radnica iz Konzuma, ali da će drhtati ljudi koji su u svojoj 20. godini života osigurali kompletnu egzistenciju, sebi i svojim praunucima, to mi doista ne ide u glavu! Da, mislim na one kojima se često klanjamo i uzdižemo ih u nebesa, samo zato jer kotrljaju loptu po travi. A predstavljaju reprezentaciju – Hrvatske. Pitam se što li misle dok drže ruku na srcu i pokušavaju mrmljati riječi naše himne. Jer njihov je suigrač sankcioniran, jedan od njih drakonski je kažnjen (zahvaljujući Stevanoviću) i po svemu sudeći neće ga biti na svjetskom prvenstvu; premda je jedan od rijetkih koji je svojim igrama apsolutno zaslužio biti u Brazilu. U cijelom tom problemu nije čak bitno ni kako koji Šimunićev suigrač tumači poklič “Za Dom”, nije važno smatra li ga ustaškim, frankopanskim, operetnim ili pak samo nepromišljenim – bitno je to da su svi do jednoga – zanijemili. Čak i veliki domoljub Kovač. Narod bi rekao: ko zadnje pi*de. Na tom, prvom velikom ispitu zajedništva i domoljublja, naši junaci listom zašutješe, oboriše poglede i slegnuše ramenima. Ne bi se šteli mešati. Na taj način dokazali su svima nama da ispod dresa naše reprezentacije ne kuca srce vatreno već nekakvo jadno i hladno, kukavičko. Uostalom, što i očekivati od polupismenih nogoloptaša koji cijeli život štuju samo dva božanstva – Mamona i Cecu?
ORDNUNG AUS CHAOS
Pa kad već i nogometaši šute, koji su dakle osigurali egzistenciju za sebe i svojih idućih deset generacija, što ne bi šutio i onaj obični mali Hrvat koji ne ganja loptu za lovu niti njega ganjaju polugole sponzoruše po kafanama. Sasvim je razumljivo da se mali Hrvat neće dići na noge ni kad policija natambura neke tamo branitelje koji luduju protiv ćirilice, pa čak ni kada jedan od branitelja zbog toga završi smrskane zdjelice i zdrobljene lubanje. Šutjet će i dok se taj čovjek, koji je već jednom položio život za ovu domovinu, grčevito bori za svoj život i dok se njegovi suborci, umorni i slomljeni, mole za njega. Gledat će i šutjet će i dok budu u lisicama odvodili naše sugrađane, možda čak i njihovu braću i sestre u zatvore ili na psihijatriju, samo zato jer su se usudili podići glas protiv novog komunizma i srpskog bolesnog imperijalizma. Šutjet će i dok psi u plavim oklopnim odorama budu tukli ljude i kao vreće izbacivali ih van iz stanova na hladnu i prljavu ulicu. Neće podići glas čak ni za svoja prava, kojih je svakim danom sve manje. Hrvat će ostati u tami, nijem i autističan, u mašti o nekom boljem sutra koje nikada neće doći.
Jer nam sudbinu još uvijek kroje udbaši, udbaški sinovi i njihovi suradnici. Ili nekakva njihova tragikomična kombinacija; spoj maloumnog partijskog birokrate i napuhanog idiota koji misli da je Bog samo za njega stvorio ovaj planet i okolicu te samim time podložio mu sva živa bića, ili barem ovaj nesretni puk. “Ja sam uspješan ministar. Onih 13.000 potpisa protiv mene samo me motiviraju da radim bolje”. Ovo je izjavio naš veleumni drug, dugogodišnji član partije Željko uzoriti Jovanović. To je ništa u usporedbi s onim što tek Zoka zna reći; njegovi citati i “pištolji na vodu” odavno su u analima bespuća hrvatske gluposti. A tek oštroumne digresije druga Slinića… Čovjek je toliko pošten i istinoljubiv da mu moramo vjerovati kada kaže da u najnovijoj aferi ne vidi ništa sporno, a kamoli korupciju i nepotizam. Nimalo mu ne smeta što njegov HBOR daje nenormalan, privilegiran državni milijunski kredit njegovom suradniku i zamjeniku, koji je u dugovima. To nije debilizam zbog kojeg se u Europi momentalno podnosi ostavka ili dobiva noga u dupe?! Kaj got (rekel bi Bandić), nema šale, a ni šege sa čovjekom koji se preziva Šegon a firma mu se pravovjerno zove Facta Vera. Sliniću je već to dovoljno da za takvu osobu stavi ruku u vatru, pa i cijelu svoju karijeru vrhunskog komunističkog prodavača magle. Uglavnom, Slinić zna kada, kome i zašto. Nije on neuki, drski diletant ili pak partijski debil kako ga prostaci vole nazivati. On je školovan čova, školovan da nas, ako ustreba, žedne preko vode prevede i zaštiti svoje drugove komuniste. Ali, ako nekom nesrećom imate svoj obrt i nađu vam deset kuna viška u kasi, bolje je da vas nema. Međutim, to što država, a pogotovo ne HBOR u čijem je NO sjedi(o) Slinić ne smije gledati kroz prste, a pogotovo ne kroz duge prste svojih uposlenika i još im davati kraljevske kredite o kakvima mali poduzetnik može samo sanjati, kao da nije dostatno za našega partijanera Zoku da povuče ručnu i riješi se tog sramotnog balasta. Dapače, svi se oni drže jedan za drugog kao slijepci nad provalijom.
Dakle, po poslanici svetog Slinića nije debilizam čak ni kad nas (barem jedared mjesečno) zaduže za novih par milijardi. Kuna ili eura, više nije ni bitno jer ih nikada nećemo moći vratiti. Ni mi, ni naši potomci. Ali, u jednom je riječki svetac u pravu: nisu naši ministri debili. Debili smo mi, koji smo ih doveli na vlast i još uvijek ih trpimo.
DAS IST WAZ!
Ovdje ne da je sve postalo apsurdno, nego mi se ponekad čini da je sve ovo nekakva, nečija bolesno okrutna šala. Ponekad je nemoguće pojmiti količinu gluposti i apsurda u ovoj zemlji. Sve smo uspjeli izokrenuti, sve što je vrijedno i ono jedino što nas može vući naprijed smo uništili. Branitelje smo podredili udbašima, narod Vladi, znanstvenike opskurnim pevaljkama, liječnike birokratima, Hrvate u Hrvatskoj (!) Srbima, djecu pedofilsko-homoseksualnim pravima… Dakako da je u takvoj kaotičnoj zemljici onda apsolutno moguće da Državno Odvjetništvo Republike Hrvatske istovremeno zastupa i Njemačku i bivšeg šefa kriminalnog ceha srpskoslavenskih atentatora-sociopata, lopova, ucjenjivača i sadista, ceha kolokvijalno poznatijeg pod pitoresknim nazivom Udba.
I dok čekam rasplet u meču Njemačka – Nova (stara) Udba, u kojem trenutno lukavi partizani vode glupe Švabe 1-0, zabavljam se čitajući kako se prepucavaju i pljuju Index i Jutarnji, dva lista/portala koji su nesumnjivo cvijet našeg novinarstva. Dobro je za državu poput naše da postoje i takve stranice, jer tek čitajući njih shvaćate koliko je beskrajna demokracija ali i – ljudska glupost. Dakako da perjanice našeg novinarstva iz ova dva tabora ne kuže zašto su glupi, no da kuže, onda više ne bi bili ni smiješni. Ovako guštam ko malo prase čitajući objede koje pršte s jedne na drugu stranu. Ukopani u svojim rovovima, njemački pokret za širenje tobožnje demokracije u Hrvatskoj i ostalim zemljama trećeg svijeta (WAZ) i slobodni soboslikar kukastih križeva Babić razmjenjuju za sada još uvijek učtive psovke, kamuflirane prijetnje i poneki hračak, ali kako je krenulo uskoro bi mogle poletjeti i prave pravcate granate. Ili barem koja manja, onako, makar da neprijatelju puknu stakla. Gušt ih je čitati i gledati, otprilike kao da gledaš svađanje i čerupanje dvije histerične prostitutke ili pak valjanje u blatu dvije ženske u bikinijima. Istovremeno ti je i gadno i smiješno, ali ne možeš odoljeti da ne navijaš za bilo koju – samo da im što prije spadnu krpice.
Index, odnosno Matija Babić, smatra da su čitatelji Dnevno.hr “neuka krvožedna rulja”. To je zaključio očito nakon pomnog proučavanja vlastitog čitateljstva. Nasuprot krvoločnim kretenima s Dnevno.hr, konzumenti Indexa sve su sami reformatori, humanisti i filantropi. Tamo sve vrvi od tako lijepih i dobroćudnih izraza da sam naprosto osupnut Babićevom sposobnošću pronalaženja i privlačenja tolikog broja pitomih, dražesnih čitatelja-komentatora pretežno urbane jugoslavenske i prosrpske preferencije. Prava renesansa. Neki od tih pitoresknih Matijinih gerilaca “samo” bi strijeljali sve desničare i “katoličke talibane i popove”, a neki bi pak o prvu granu vješali sve “ustaše” i puštali ih da “umru polaganom smrću, sa što više patnje”. Divno. Baš u duhu onih kojima se Matijica divi – onih koji, kao i on, sa ponosom dižu tri raširena prsta u zrak.
Jutarnji, osim svojih tekstova, također strogo filtrira i svoju klijentelu tako da tamo, za razliku od raspojasanog Indexa, nećete naći gotovo ni jedan komentar zbog kojeg bi se mogla uzrujati naša vlast ili nedajbože zapitati o smislu svog postojanja u zemlji čiji narod ih, najblaže rečeno, ne podnosi. Ali ćete zato naći hrpu postova koji se potpuno slažu s objavljenim člankom ili njegovim “punchlineom”. Ako npr. Jutarnji za neku znanstvenicu kaže da je lažna znanstvenica, a uz to i da je ismijavala Holokaust, pa makar bila i svjetski poznata Židovka kao dr. Reisman čija je cijela obitelj pobijena u Auschwitzu, nećete ispod tog teksta naći ni jednog komentatora koji bi se zapitao nije li novinar možda pretjerao sa svojom svinjarijom. Dobrih je sedam godina i general Gotovina za njih bio samo zločinac, “francuski plaćenik” koji je pravedno uhićen pa čemu onda uopće sumnja ako Jutarnji za nekog akademika ustvrdi da je lažni akademik. Naravno, ispod tog i takvog blata pronaći ćete samo ekstatične aklamacije. Što tu itko ima sumnjati u istinitost članka ili možda pomisliti da se radi o smišljenoj, perfidnoj kleveti. I ako recimo taj drčni list za jednu gospođu napiše da u svojoj kući održava “sektaške seanse”, naletjet ćete na plotune ushićenog svršavanja tobožnjih čitatelja. Jer je najmanje četiri milijuna Hrvata bilo apsolutno protiv nečeg tako rigidnog i nenormalnog kao što je brak muškarca i žene. Pa jedino preostaje upitati se jesu li čitatelji Jutarnjeg notorni imbecili ili su pojedini novinari Jutarnjeg totalni kreteni i pokvarenjaci koji pišu samo ono što im vlast naloži. Vjerojatno je u pitanju i jedno i drugo, pogotovo kada znamo da Jutarnjem uopće nije bitna tiraža. Ne tako davno i ne jednom njihov suvlasnik (WAZ) izjavio je da im je važnija demokracija od tiraže. Paviću očito. Pa makar do takozvane demokracije stigli i besramnim goebbelsovim pamfletima. I – uvijek uz vlast. Koja god bila, sve dok se njome upravlja iz inozemstva ili iz udbaških kružoka.
Autor: Danijel Vuinac/dnevno.hr
