U Hrvatskoj je najopasnija istina
Kad se u javnosti pojavi neka osoba koja svojim djelovanjem ne odgovara moćnoj vladajućoj garnituri, onda slijedi traženje »dlake u jajetu« samo da se takva osoba diskreditira, da se i drugima unaprijed zatvore usta i oduzme hrabrost za vladajućima nepoželjno istupanje u javnosti, pri čemu uopće nije važno govore li i čine li takve osobe nešto istinito i dobro.
Nepoželjna istina
Podatak da je još jedna osoba – koja se, konkretno, usudila upozoriti na veoma vjerojatne nezakonitosti u postupanju sisačko-moslavačke županice – od petka 14. veljače ostala bez posla, potvrđuje da su u Hrvatskoj nepoželjne osobe koje se usuđuju iznositi istinu i štititi opće dobro i to do takve mjere nepoželjne da ih se za taj njihov pokušaj redovito kažnjava.
Bivša pročelnica ureda sisačko-moslavačke županice i sada, kada je Hrvatska punopravna članica Europske Unije, prisiljena je krenuti teškim i neizvjesnim putem hrvatskih zviždača koje se često nemilosrdno ili marginalizira ili čak dovodi na rub propasti. Ta objektivna i svima vidljiva pojava nameće iznimno važno pitanje: Je li u hrvatskome društvu istina uopće poželjna, odnosno je li uopće dopustiva?
Javnost je obaviještena da je započela istraga o postupanjima sisačko-moslavačke županice i moglo bi se učiniti da je sve u redu – da pravna država funkcionira i da će se otkriti objektivno stanje u tom predmetu. Istina je u stvarnosti drugačija, pogotovo ako se podsjeti da su sva mjerodavna državna tijela o tom predmetu imala podatke već pred više od godinu dana i da nisu ništa poduzela, a sada je isključivo zbog medijske galame otvorena istraga.
Ne prejudicirajući rezultate istrage, više je nego znakovito što je HRT osumnjičenoj sisačko-moslavačkoj županici dao iznimno velik prostor da se javno brani i da je ona taj povlašteni medijski prostor iskoristila ne zato da bi opovrgnula ikoju konkretnu optužbu nego da bi napadala osobu koja je javno progovorila nakon strpljivog i uzaludnog čekanja da se pokrenu mjerodavna tijela.
Više su nego zanimljive i javne reakcije najviših vladajućih političara na taj slučaj koje se ne može tumačiti drugačije nego kao populističke, kao one koje gode ušima sutrašnjih birača. Ni jedan od političara ni u tom slučaju sisačko-moslavačke županice nije uzeo u zaštitu opće dobro, već su kukali nad osumnjičenom osobom i njezinom eventualnom budućnošću.
“Vrana vrani ne kopa oči”
Iz svega je više nego vidljivo da moćna vladajuća politička skupina, ne prvi put u suvremenoj povijesti mlade hrvatske države, daje prednost sebi i svojim interesima negoli općem dobru i zaštiti društvenog, državnog poretka koji bi morao biti u službi građana, a ne u službi toleriranja nezakonitog izvlačenja sredstava od već osiromašenih građana. Da »vrana vrani oko ne kopa« pokazalo se osobito po brojnim napadima kojima je bila i još je izložena bivša pročelnica ureda sisačko-moslavačke županice.
To je već postao ustaljeni obrazac ponašanja u Hrvatskoj: Kad se u javnosti pojavi neka osoba koja svojim djelovanjem ne odgovara moćnoj vladajućoj garnituri, onda slijedi traženje »dlake u jajetu« samo da se takva osoba diskreditira, da se i drugima unaprijed zatvore usta i oduzme hrabrost za vladajućima nepoželjno istupanje u javnosti, pri čemu uopće nije važno govore li i čine li takve osobe nešto istinito i dobro.
Sličan put prošli su poznati hrvatski zviždači kao i predsjednica građanske inicijative »U ime obitelji«, koju se i dalje gotovo svim sredstvima sustavno u javnosti pokušava diskreditirati. Ta očevidna pojava otkriva da oni koji kontroliraju hrvatsko društvo ne poštuju ni minimalni prag moralnih, etičkih načela, dostojanstva ljudske osobe, a kamoli zakonske i pravne odredbe.
Moglo bi se učiniti da u suvremenom hrvatskom društvu istina više uopće nije važna, poželjna ili čak dopustiva. U kolikoj je mjeri to stvarnost, upravo u tolikoj mjeri hrvatsko je društvo neslobodno, okupirano i nedemokratsko. U stvarnosti oni koji zaista kontroliraju hrvatsko društvo ili pojedine segmente u tom društvu itekako žele znati pravu, golu, nefriziranu istinu, jer je to osnovni preduvjet da bi donosili prave odluke; ali u hrvatskom primjeru još uvijek ne odluke koje bi bile u službi općega dobra nego odluke koje su u službi osobnih i grupnih interesa.
Obmanjivanje javnosti
Dok sami, dakle, žele znati isključivo pravu istinu, moćnici u Hrvatskoj nemilosrdno obmanjuju javnost, otvoreno ili prikriveno lažu i svjesno sustavno falsificiraju sliku stvarnosti. Isti obrazac ponašanja primjenjuju na prošlost – bilo onu iz Drugoga svjetskog rata i poraća, bilo na onu iz Domovinskoga rata – kao i na sadašnjost i na budućnost. Tako je bilo za vrijeme totalitarnoga režima u bivšoj saveznoj državi, tako je bilo do ulaska Hrvatske u Europsku Uniju, a tako je nažalost i sada kad je Hrvatska u Europskoj Uniji koja se diči i zaklinje na pravo, demokraciju i istinu, no u Hrvatskoj gotovo ništa od toga još uvijek nije zaživjelo.
Koliko je zapravo nepoželjna istina u Hrvatskoj, pokazalo se i ovih dana kad je hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu na portalu Business.hr upozorila na čak pet neistina ili obmana potpredsjednika Vlade i ministra regionalnog razvitka glede (ne)povlačenja sredstava iz europskih fondova. Ona je doslovno zaključila svoj članak: »Vraćajući se u 2008, potpredsjednik želi prikriti vlastitu nesposobnost i nerazumijevanje sustava.
Republika Hrvatska je tada bila država kandidatkinja i dobivala je sredstva kao potporu u pregovorima. Nismo imali obvezu uplate u Europski proračun. IPA se uvela kako bismo navrijeme bili spremni povlačiti fondove, kako se ne bi dogodila velika uplata u Europski proračun, a malo ili nikakvo povlačenje sredstava iz fondova. Nažalost, zahvaljujući potpredsjednikovoj nesposobnosti, uplatili smo 1,8 milijarda kuna u europski proračun, a iz fondova nismo dobili ništa.«
Čuje li tu poruku kompetentne osobe itko od odgovornih u Hrvatskoj? Žele li uopće vladajući stvarno dobro Hrvatskoj ako toleriraju obmane umjesto da prozovu i čim prije spriječe takvu nesposobnost i tako golemu štetu za Hrvatsku koja grca u problemima?
Ivan Miklenić
Glas Koncila
