Što je Hrvatskoj Srbija?
Prava mjera odnosa dviju zemalja morala bi biti označena riječju normalizacija. Ali ovo što gledamo u hrvatskoj službenoj politici je daleko izvan ili iznad toga, to je stvaranje nekih naročitih odnosa, nekog naročitog prijateljstva i povezivanja, što nikako ne odražava niti realne političke interese niti raspoloženje naroda
Mladi se i korpulentni zastupnikSDP-a Peđa Grbin iznenada našao na političkom uzletištu. I činilo se kako mu nema kraja. Ne, ne bi ga kao predsjednika saborskog Odbora za Ustav u tome omelo nepoznavanje ili tendenciozno tumačenje ustavnog poretka zemlje, ali bi mu posjet pulskom noćnom klubu u sitne sate, kojom prilikom je u podnapitom stanju zapjevao Thompsonove Čavoglave, mogao nanijeti neočekivano velike probleme.
Nije problem u tome što je bio pijan, već što je na čuđenje svekolike medijske javnosti zapjevao jednu nepoćudnu pjesmu koja dira u same temelje uznapredovalog bratstva i jedinstva, u nešto što je opet postalo sveto, naročito za vlast i stranku kojoj pripada. Evo, Ivo Josipović se nije pojavio na domjenku prigodom pravoslavnog Božića pa je taj izostanak nadoknadio prisustvom na obilježavanju najvećeg srpskog vjerskog i nacionalnog blagdana sv. Save u organizaciji SKD-a Prosvjeta, što je, kako reče predsjednik tog društva Čedomir Višnjić prvi put nakon 1914. da je neki visoki hrvatski političar uveličao svetosavsko slavlje koje podsjeća na slavno doba Nemanjića koji nekada vladaše sve tamo južno od Pelješca. U stilu satiričnog i “vrlo informativnog” dnevnika Željka Pervana, naš je predsjednik kazao kako su odnosi između Hrvatske i Srbije u znaku punog razumijevanja, poštovanja i potpore. I još da cijeni doprinos srpske zajednice konsolidaciji i jačanju hrvatske države i društva!
Snubljenje traje li traje
U domaćim “visokim” političkim i medijskim krugovima s velikim je olakšanjem i oduševljenjem popraćeno otvaranje pregovora Srbije i EU-a o pristupanju. Na prigodnoj su svečanosti u bruxelleskim dvorima pozdravne govore razmijenili srpski premijer Ivica Dačić i predsjednik Europske komisije, a među nazočnima bila je, naravno, ministrica Vesna Pusić, dok se ekipa HTV-a hitro našla u Beogradu da bi izvijestila o tamošnjem raspoloženju građana i donijela intervju s potpredsjednikom srbijanske Vlade Aleksandrom Vučićem, kako se kaže, najmoćnijim čovjekom Srbije i budućim premijerom, izvornim šešeljevcem koji je u ona ratna doba u Kninu agitirao za veliku Srbiju i kojega ne tako davno u Zagrebu dočekaše s neobično velikom pompom i naklonošću. No, na hrvatska udvaranja Vučić je odgovorio hladno: nema ljubavi, postoje samo interesi.
Ali unatoč tome, snubljenje traje li traje i nikako ne prestaje. Opijali su Borisa Dvornika da se brzoglasom javi Bati Živojinoviću, činili sve da privole Olivera Dragojevića za nastup u Beogradu, Severina je doživjela nevjerojatnu promociju čim se otisnula preko Drine i vjenčala sa srpskim poduzetnikom rodivši u braku s njim jednog malog Aleksandra, kojega su, čim se rodio, učlanili u Hajduk i Zvezdu, krenula su zajednička prvenstva u skoro svim športovima, dogovara se zajednička obrazovna i obrambena strategija, upravo se pokreće zajednički informativni TV kanal N1 na crti Zagreb-Beograd-Sarajevo. Ivo Josipović nije mogao izdržati niti mjesec dana da se ne sastane s Borisom Tadićem dok je ovaj bio predsjednikom, pozivao narod da navija za srpsku reprezentaciju na zadnjem Svjetskom prvenstvu, dva puta se sastao i tri puta izljubio s aktualnim predsjednikom i četničkim vojvodom Tomislavom Nikolićem, za svog glavnog savjetnika postavio jednog od “najmoćnijih Srba u svetu” – čovjeka koji plače za raspadom Jugoslavije i uporno “znanstveno” traga za krivcima relativizirajući agresiju, inaugurirao svakogodišnje susrete predsjednika država nastalih raspadom zajedničke države.
Krvna zrnca
Hrvatska vlada na sve načine, tražeći sve moguće i nemoguće izlike, pokušava povući tužbu za genocid i samo je strah od gubitka izbora u tome sprječava, šalje mirovine pobunjenicima u Srbiju, izdvaja značajna sredstva za stambeno zbrinjavanje onih koji su pobjegli iz državnih stanova u gradovima izvan ratnih djelovanja, financira nimalo prijateljski raspoložene novine, a ministar Jovanović svojim kolegama u Beograd šalje udžbenike povijesti na recenziju. Postaje sve razvidnije kako je inzistiranje na uvođenju ćirilice u Vukovaru samo jedan od elemenata novog, mirnog osvajanja ovog namučenog grada. Ako je vjerovati dijelu zaposlenika Veleučilišta koje nosi ime Lavoslava Ružičke, u toj se školskoj ustanovi ubrzano provodi etničko čišćenje Hrvata, pa je tako među njezinim zaposlenicima uz asistenciju ministra Željka Jovanovića, zastupnice Biljane Borzan pa i sestre predsjednika Josipovića, za godinu dana od 40 posto Srba među zaposlenima taj broj porastao na 90 posto, od pet članova Upravnog vijeća četiri su Srbina, a od tri pročelnika ureda njih su dvojica, dok je dekanica također iste nacionalnosti. I opet će se reći da krvna zrnca prebrojavaju oni koji to primijete, a ne oni koji to rade.
Općenito, odnosi između Hrvatske i Srbije kreću se u silnim amplitudama između ljubavi i mržnje. Prava mjera tog odnosa morala bi biti označena riječju normalizacija. Ali ovo što gledamo u hrvatskoj službenoj politici je daleko izvan ili iznad toga, to je stvaranje nekih naročitih odnosa, nekog naročitog prijateljstva i povezivanja. Srbija se predstavlja kao najvažniji susjed i saveznik, osovina Beograd-Zagreb nameće se kao okosnica regionalne suradnje i stabilnosti, što nikako ne odražava niti realne političke interese niti raspoloženje naroda. Ta je politika prvenstveno odraz nekih političkih planova trećih, moćnih država koje imaju svoje stare i nove ekonomske i geopolitičke interese i poglede na Balkanu. Ali i odraz jugoslavenskog odgoja i srbofilije trenutačno vladajuće garniture.
Bezuvjetna potpora
Vrijeme je da se Hrvatska prestane i negativno i pozitivno opterećivati odnosima prema Srbiji, upravo kako to reče i Vučić, bez suvišnih emocija, hladno i distancirano. Razvijanje trgovinske razmjene je normalno i u obostranom interesu, a vremenu valja prepustiti da liječi ratne rane i traume. Do suglasnog viđenja novije povijesti nikada neće doći. Srbi u Hrvatskoj ne mogu imati nikakav poseban politički status, različit od statusa bilo koje nacionalne manjine, na kojega su se navikli u prošlosti i u velikoj mjeri ga zloupotrijebili, bez ikakvih jamstava da se to neće ponovno u određenim okolnostima dogoditi, na što između ostalog upozoravaju neke izjave patrijarha Irineja i samog Tomislava Nikolića. Gledano čisto racionalno, Hrvatskoj, kad je riječ o tzv. zapadnom Balkanu, važnije su i veće šanse za ekonomsku i svaku drugu suradnju pružaju Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Albanija, pa i Makedonija.
Hrvatska je članicom Europske unije, ali i nadalje s oba oka gleda prema istočnim susjedima. I dalje joj je vanjskopolitički prioritet obnova regionalne suradnje i bezuvjetna potpora ulasku Srbije u Europsku uniju, koja je od svih balkanskih zemalja očito prva na redu. U tom pogledu stanoviti odmak od općeg smjera mogli smo primijetiti kod premijera Zorana Milanovića, koji je za posjeta Tirani, pomalo nediplomatski, valjda da bi se svidio Albancima, kazao kako bi Albaniju trebalo u EU primiti prije nego Srbiju. I još nešto, na zasjedanju Sabora je kazao kako će Hrvatska poduprijeti napore za proširenje EU-a, ali “ispod nekih granica nećemo ići”.
Doista je ta bezrezervna potpora proširenju pomalo stupidna kad se zna da sa Srbijom, BiH i Crnom Gorom imamo neriješene granice, sa Srbijom još i pitanje ratne odštete, a s BiH teško pitanje neravnopravnog položaja Hrvata u njoj. Ne bi li bilo mudrije ulazak ovih država uvjetovati rješavanjem spomenutih pitanja, pogotovo ako smo sigurni da smo u pravu?
Tko prebrojava krvna zrnca?
Postaje sve razvidnije kako je inzistiranje na uvođenju ćirilice u Vukovaru samo jedan od elemenata novog, mirnog osvajanja ovog namučenog grada. Ako je vjerovati dijelu zaposlenika Veleučilišta koje nosi ime Lavoslava Ružičke, u toj se školskoj ustanovi ubrzano provodi etničko čišćenje Hrvata, pa je tako među njezinim zaposlenicima uz asistenciju ministra Željka Jovanovića, zastupnice Biljane Borzan pa i sestre predsjednika Josipovića, za godinu dana od 40 posto Srba među zaposlenima taj broj porastao na 90 posto, od pet članova Upravnog vijeća četiri su Srbina, a od tri pročelnika ureda njih su dvojica, dok je dekanica također iste nacionalnosti. I opet će se reći da krvna zrnca prebrojavaju oni koji to primijete, a ne oni koji to rade.
Autor: Josip Jović/dnevno.hr
