SVJEDOČANSTVO: Liječnik ih nagovarao na abortus, a dobili zdravo dijete!
U trećoj trudnoći doktor me prisiljavao na abortus radi „deformacije ploda“, našeg djeteta. To je za nas bio šok ali i izazov da se još snažnije povežemo u molitvi i otkrijemo smisao Božje volje u našim životima. Napokon se rodila Ana Marija, živa i zdrava djevojčica puna radosti i života. Doktor je bio zatečen, ali mi smo sigurni čiji smo dar primili.
Rođenje našeg prvog djeteta, ali i sama trudnoća bila je nešto novo za nas kao bračni par. Kad je na svijet došao Nikola za mene je to bilo najveće čudo u mom životu do tada. Obuzela me velika radost, ali i pitanje o tajni nastanka ljudskog života. Spoznala sam da to djete nije samo naše, da postoji Bog koji ga je stvorio boljim i ljepšim nego sam si ja ikad mogla zamisliti. Djete je postalo kruna našeg braka i najveći dar koji smo mogli dobiti.
Naravno da je bilo puno obaveza i brige oko djeteta ali i pitanja kako ga odgajati i voditi. Mi kao roditelji nismo savršeni i nemamo rješenja za sve probleme, ali shvatili smo da možemo uspjeti samo uz Božju pomoć i zagovor.
Svaka iduća trudnoća sa sobom je nosila nove radosti ali i iskušenja. U trećoj trudnoći doktor me prisiljavao na abortus radi „deformacije ploda“, našeg djeteta. To je za nas bio šok ali i izazov da se još snažnije povežemo u molitvi i otkrijemo smisao Božje volje u našim životima. Ta nas je nevolja zbližila kao obitelj ali i posvijestila da nismo gospodari niti svog života niti života toga djeteta. Napokon se rodila Ana Marija, živa i zdrava djevojčica puna radosti i života. Doktor je bio zatečen, ali mi smo sigurni čiji smo dar primili.
Svako djete unijelo je sve više radosti u našu obitelj. Posljednu Anastaziju djeca nisu mogla dočekati. Bili su jako nestrpljivi, a kad je došla kući iz rodilišta, sve je stalo. Okupili smo se oko nje, promatrali je i divili se svakom njenom pokretu. Seka Antonje nije ju danima ispuštala iz ruku. Svi smo postali bolji i privrženiji jedni drugima. A danas s istim nestpljenjem iščekujemo svoje peto djete.
Mnogi mi prilaze s čuđenjem, neki s divljenjem kako se možemo dvažiti na više djece. Ja se ne osjećam vrijednijom do drugih žena, ali u sebi osjećam da želim živjeti punim plućima i biti hrabra i odvažna. Ne bojim se ničega jer znam da mogu sve u Bogu koji me svakim danom jača. Znam da našu obitelj Bog vodi i da nas nikad neće napustiti, a na nama je samo da mu budemo vjerni i odani.
Drage žene želim vam odvažnosti i hrabrosti, a vama dragi muževi pouzdanja u Boga da bi sa svojim suprugama gradili bolji brak i dom svojoj djeci.
Autor: Marija Majaščić/dnevno.hr
