DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Četvrta korizmena nedjelja
ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA
1 Sam 16, 1.6-7. 10-13; Ef 5, 8-14; Iv 9, 1-41
„U ono vrijeme reče Isus: ‘Dok sam na svijetu,
svjetlost sam svijeta’“(Iv 9, 5).
Četvrta korizmena nedjelja od starine je nazvana „nedjelja slijepca od rođenja“, a misno evanđelje predstavlja Krista kao svjetlo svijeta. Evanđelje četvrte korizmene nedjelje trebalo je pomoći katekumenima Crkve da se ohrabre u svome hodu prema uskrsnoj noći, prepoznavajući u vlastitoj životnoj situaciji egzistencijalnu sljepoću, jer bez prave vjere nisu poznavali istinskog Boga, istinsko svjetlo koje prosvjetljuje čovjeka. Evanđelje o slijepcu od rođenja predstavlja se kao duhovni vodič prema dubinama kršćanskog života. No pođimo redom.
Sljepoća, a osobito ona od rođenja, teški je oblik invalidnosti, hendikepiranosti neke osobe. Pokušajmo na čas zamisliti život osobe koja je slijepa od rođenja, koja nikada nije vidjela svjetlost, lice majke i oca, koja se je stotinama puta spotakla i splela o predmete na koje je nabasala, a za koje ne zna što su i čemu služe. Slijepe se osobe orijentiraju prema zvuku, a gotovo sve svoje spoznaje stječu dodirom i sluhom. Ako znamo da zdrav čovjek oko 90 % svojih spoznaja stječe preko očiju, postaje nam jasan stupanj invalidnosti osobe koja je slijepa od rođenja. Tako je i danas kada se društvo trudi pomoći tim osobama na razne načine. Možemo tek pretpostaviti kako je bilo slijepcu od rođenja u Isusovo vrijeme. Bio je osuđen na težak život, što doznajemo iz činjenice da je „sjedio i prosio“. Uz to, prema prevladavajućem mišljenju, njegova je sljepoća bila Božja kazna za neki grijeh koji su počinili njegovi roditelji; dakle, on je dijete prokletstva; ne samo da je bio tjelesni invalid, nego je u očima svojih suvremenika proklet jer je udaren jednom od najtežih kazni – sljepoćom. Čuli smo Isusove učenike kako pitaju: Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?
Taj slijepac, nemoćnik, siromah i odbačenik, izaziva Isusovo milosrđe, ali ujedno postaje prigoda da Isus objavi o sebi jednu od najvećih istina; naime, da je on svjetlost svijeta, svjetlost koja siđe na svijet da rastjera naše tmine te da prosvijetli svakog čovjeka. Isus mu, dakle, kalom premaza oči te ga posla u bazen Siloam na koji su židovi rado dolazili tražiti ozdravljenje jer bi, prema njihovu vjerovanju, anđeo Gospodnji svako malo uzbibao bazenske vode te onaj tko ih se prvi dotakne taj bi ozdravio. Danas znamo da su se vode uzbibale zbog dotoka vode u bazen podzemnim kanalom, a kako su mnogi čekali gibanje vode te se u nju bacali na prvi pokret, teško je bilo znati tko je prvi dotaknuo vodu pa se nije ni moglo znati tko je trebao i je li tko ozdravio. No, kako god bilo, slijepac od rođenja je ozdravio, progledao, po prvi put u životu ugledao lica ljudi, lica vlastitih roditelja; ušao je u divni i čarobni svijet boja. Po prvi put prepoznaje izvore zvuka prema kojem se je do sada orijentirao; po prvi put može brzo i slobodno hoditi, čak i potrčati. Nije mi teško zamisliti kako je baš trčeći potražio vlastite roditelje kako bi s njima podijelio radost tjelesnog ozdravljenja, a još više što im je s leđa skinuta optužba Božjeg prokletstva. Postali su osobe kojima je Bog iskazao smilovanje, postali su Božji miljenici.
Ozdravljenje slijepca od rođenja s prvom je izazvalo čuđenje, pitanja, divljenje, ali i otpor tako da ozdravljenik postaje „slučaj“. No, zanimljivo ozdravljeni slijepac od rođenja postaje Isusov branitelj, Isusov apologeta. Na pitanja tko i kako ga je ozdravio, slijepac sve redom ispriča te zaključuje kako je Isus prorok. Na kraju evanđeoske pripovijesti Isus iznova pronađe slijepca te mu otkriva sebe kao onoga u koga treba vjerovati. U susretu s Isusom slijepac dolazi do vjere u Isusa. Tako je slijepac od rođenja prešao put od ozdravljenja očiju do ozdravljenja očiju duše, od tjelesnog pogleda na Isusa do vjere u Isusa. Uistinu je doživio kako je Isus svjetlost svijeta koja prosvjetljuje čovjeka.
Na pozornici evanđelja pojavili su se također farizeji i pismoznanci; oni koji vide, ali ne vjeruju; oni koji znaju čitati Pisma, ali ih ne i razumjeti; oni koji se zbog znanja uzdižu nad drugima, a u biti su zaslijepljeni vlastitim znanjem. Oni su slijepi i pored zdravih očiju. Nad njima je izrečena Isusova riječ: Radi suda dođoh na svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe! Susreo sam nekoliko bolesnika, invalida koji su izgubili vid ili im je teško oštećen, uglavnom zbog bolesti dijabetesa. Znali su mi reći da su istinski progledali tek u svojoj bolesti, tek kad su izgubili tjelesni vid. Stekli su pogled srca, a srcem se najbolje vidi, kako reče autor Malog princa.
I nad nama, suvremenim kršćanima, vise Isusove riječi: Dođoh da progledaju koji ne vide, a koji vide da oslijepe. Znamo li još uvijek gledati očima duše? Ili je naš pogled zamračen sa stotinu i jednom stvari i stvarnošću kojom smo posvetili svoje životne snage i energije, ne primjećujući ono bitno, ono najvažnije u našemu životu? Da, i nama se događa da smo slijepi kod zdravih očiju. U našem korizmenom hodu za Isusom, svjetlom svijeta, valja nam se trajno ispitivati jesmo li zaista Kristom obasjani, Kristom rasvijetljeni. Nije li možda i u našem životu previše pogleda prema dolje, prema zemlji, prema sebi i zadovoljenju vlastitih prohtjeva?
Evanđelje sve nas postavlja pred pitanje: Vjeruješ li u Sina Čovječjega? Vjerujem, Gospodine (Iv 9, 35.38), kaže s radošću slijepac od rođenja, govoreći uime svih vjernika. Čudo ozdravljenja znak je da Krist, zajedno s vidom, želi otvoriti oči našeg duha, da naša vjera postane sve dublja te uzmognemo prepoznati u njemu jedinog Spasitelja. On prosvjetljuje sve tmine života i vodi čovjeka da živi kao „dijete svjetla“. Molimo danas Gospodina da nas susretne, da nas pronađe na našim životnim putovima te nam ozdravi srce, jer se srcem najbolje vidi.
Don Mladen Parlov
