Nisam se zamišljala majkom četvero djece
Da mi je netko, kad sam imala dvadeset godina, rekao da ću biti majka četvero djece, uopće mu ne bih povjerovala.
Prvi razlog je prije svega bio okolina u kojoj sam odrastala. Pripadala sam, iako je to teško uopće svesti u nekakve gabarite jer se radilo o socijalizmu (a pritom i manjim socijalnim razlikama među ljudima-da li smo svi skupa imali manje ili više posebna je tema u koju ne bih ulazila, jer se ipak radilo o totalitarnom sistemu) nekakvoj višoj srednjoj klasi. U prijevodu to bi značilo da sam odrasla u obitelji s dvoje djece, dvoje zaposlenih roditelja, tetom spremačicom, redovitim ljetovanjima u hotelima, vožnjom u odličnim automobilima, ma da ne nabrajam dalje da ne steknete dojam da mi je uopće do tih stvari stalo. Većina mojih prijateljica i prijatelja dolazila je iz obitelji koje su imale po dvoje djece (rođena sam sredinom sedamdesetih), moj tata je čak i jedinac i moram priznati da sam u to vrijeme u glavi imala nekakav (ako ikakav) vrijednosni sustav po kojemu više djece imaju neodgovorni i siromašni ljudi te pripadnici izvjesne manjinske populacije u našoj zemlji.
Drugi razlog je bio taj što sam oduvijek bila štreberica koja je vrijedno učila i učila, pročitala tisuće i tisuće knjiga, studirala, skupljala tisuće svakakvih podataka u glavi… i kad sam zagledavala u svoju budućnost više sam se vidjela kao nekakva žena od super karijere nego kao majka. Pogotovo majka više djece. Iz sadašnje perspektive imam pak osjećaj da sam se tad pripremala za kviz, a ne za život. Tu poduku sam dobila ipak u tridesetima.
Prva promjena desila se udajom za čovjeka koji dolazi iz obitelji petero djece. Kako su mojom udajom oni svi postali moja obitelj imala sam priliku iz prve ruke dobiti uvid u ljepote, ali i izazove u organizaciji višečlanih obitelji. Kao što je meni bilo normalno da se nema više od dvoje, tako je mom suprugu bilo normalno da nema manje od–rekao je troje, ali mislio bar četvero-djece. Jedna od prvih ozbiljnijih tema koju smo međusobno načeli bila je ta-pitao me bih li željela imati puno dječice i ja sam pošteno odgovorila da želim, samo što je u mojoj glavi puno bilo dvoje–možda treće nakon deset godina-djece. Hoću reći, nismo baš dogovorili broj, a u glavi su nam bile različite definicije što taj „puno„ znači.
Prvo dijete mi je bilo šok. Potpuni i apsolutni šok. Svemir se prestao okretati oko mojih potreba i želja i trebala sam se orijentirati na biće potpuno ovisno o meni (a baš sam malo imala i peh da mi je prvijenac bio najzahtjevniji i najteže odgojiv, da je jedini imao grčeve i budio se u pet ujutro i ni da bi više oka sklopio, da je sjedio kao car na podu s gomilom igračaka koje ga uopće nisu zanimale i tražio je apsolutnu pozornost osobe koja je s njim u kući). Kad sam se privikla na roditeljstvo, na žrtve ali i na tu jednu novu predivnu notu koje ono donosi, vrlo brzo smo dobili i drugog dječaka. Radilo se, živjelo se, no kako su godine prolazile ja sam sve više u srcu osjećala da nisam rodila svu svoju djecu.
Prijelomnica je bila baš to treće dijete, bar u našem slučaju. Na stranu dramatičan porod kojeg smo, za dlaku jedva preživjele, na stranu činjenica da je gušenje djeteta ostavilo posljedice (nije to nikakva znanstveno dokazana činjenica no u mom slučaju liječnici kažu da im se čini baš tako), dobila sam Dar koji nam je promijenio život i učinio nas drugačijim ljudima nego što smo bili dotad. Uletjeli smo u jednu novu priču-ne samo da smo postali peteročlana obitelj sa svim izazovima koje organizacija takvog života nosi, nego obitelj koja živi s autizmom, što je, moram vam to reći, duplo teže i zahtjevnije nego imati petero ili šestero zdrave djece.
Pojavila se jedna nova dimenzija ljubavi i odgovornosti koja je brisala sebičnost do nepostojećih granica, širila sebedarje kao membranu koja se širi i širi sa svakom godinom koja prolazi. Ambicije i egoizmi su se topili, a jačala je poniznost. Ponekad mi se činilo da sam poništila sebe do krajnjih granica da bih se dala svojoj obitelji, dok zbilja nisam od srca shvatila da nisam izgubila-već pronašla-sebe. Jer ona stara „ja“ nije nestala. I dalje gutam knjige (sada noću, doduše), i dalje vodim filozofske rasprave s onim tko me taj tren ima volje slušati, i dalje pratim ono što me zanimalo i prije (ne baš sve, ali bitne stvari da), no to „ja“ se naprosto proširilo i upotpunilo, i zato mislim da VRIJEDI hrabro se uhvatiti sa životom u koštac i imati više djece. Ona vam naprosto daju nešto što se nikako i ni na koji način ne može kupiti novcem.
Predrasude jednostavno ne stoje, jer one su samo to, predrasude. U životu sam srela ljude koji se ne znaju adekvatno brinuti ni za jedno ili dvoje, te onih koji su odgojili osmero divne djece. Jednostavno to ipak ovisi o tome kakvi ste ljudi i kako se nosite s odgovornostima koje takav život nosi.
A njih ima. Jednostavno nije isto odgovarati na potrebe dvoje ili četvero-petero. Fizički, organizacijski, intelektualno ili odgojno, kako god želite. Nahraniti, obući, odškolovati, razvoziti-sve to zahtjeva odricanja kojih se mnogi plaše. Teško je ostvariti i nekakvu ozbiljnu karijeru s toliko porodiljnih, bolovanja, potreba u kući ako u njoj nemate ili ne želite imati osobu koja bi vaše dijete viđala više nego vi. Tu dolazi do onih kompromisa na koje morate biti spremni. Ne zauvijek, ali neko vrijeme-da.
No za mene dvojbe ipak nema – količina onog što svi skupa zajedno dobivate nemjerljivo je veća i vrjednija od one materijalne dimenzije kojoj hoćemo-nećemo svi pomalo robujemo. Znam da smo u krizi, da se teško živi od plaća koje su takve kakve jesu ako uopće jesu, i utoliko više me, kad sam rodila i šetala svoje četvrto dijete, šokirao vozni park markiranih kolica koja stoje kao dvije prosječne plaće u Hrvatskoj. Pogledala sam svog sina kojem je bilo baš savršeno svejedno u kojim se kolicima vozi i pomislila-pa, ionako uskoro i neće htjeti u njih.Prohodati će, protrčati, razbiti koljena i tjerati loptu, a skupa kolica (u našem slučaju polovna) će skupljati prašinu negdje sklopljena, ili voziti neke nove bebe. Uskoro će me to dijete zagrliti i reći mi da me voli, i vjerujte da nema na svijetu nijedne stvari koja se može usporediti s time. Za to dajem–baš sve.
Da, možda bi moji dečki imali dvaput skuplju i ljepšu dječju sobu nego što je imaju sad. No zanimljivo da mi nikad, baš nikad nisu došli i rekli-ja želim imati to što ima taj i taj (u smislu baš većih i skupljih stvari, jer imaju sve što im je potrebno, a skupljanje sličica vas ionako neće mimoći, što skuplje, to bolje!) Već sad vidim da su naučili dijeliti i biti skromniji, što je rekla bih u ovo vrijeme kad nas proždire konzumerističko društvo kvaliteta koju bismo poželjeli svakom, a najviše svojoj djeci.
Da zaključim.Život u velikoj obitelji sa sobom nosi puno izazova, ali i daje puno ljubavi. I ako sad pogledam sebe kao dvadesetogodišnjakinju s jednim stavovima, pa kao skoro duplo stariju ženu s drugim, nadam se da mi nikad, ako doživim na primjer šezdeset, neće biti žao što sam se odlučila na– ljubav. Ne znam zapravo zašto sam je se ikad i bojala.
ps. Ovaj tekst, no i druge tekstove možete pročitati u mojoj kolumni na roditeljskom portalu Klokanica
Izvor: blog.vecernji.hr
