Velikosrpska politika strahuje od rasprave u Haagu
DOBRO SE I DRŽIMO PORED OVAKVE IZDAJNIČKE VLASTI Obavještavajući javnost da neće biti povlačenja tužbi za genocid ministrici Pusić su se omakle riječi na žalost. To pokazuje da je ona do zadnjeg trenutka pokušavala ostvariti svoju namjeru da se tužbe povuku.
Mnogi se u Hrvatskoj boje rasprave na Međunarodnome sudu pravde
Dugo vremena dio hrvatskoga državnog vrha vodio je pogrješnu politiku i stalno najavljivao kako bi najbolje bilo da Srbija i Hrvatska povuku svoje tužbe pred Haaškim sudom pravde. Na sreću to se nije dogodilo jer se dio državnog vrha, posebno ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić koja je trebala sklopiti o tome dogovor sa potpredsjednikom srbijanske Vlade Aleksandrom Vučićem, na kraju nije usudila povući takav potez. Tako da je osam dana pred početak rasprave na Međunarodnim sudu pravde u Den Haagu, konačno na sastanku u Beogradu donesena odluka da ne će biti obostranog povlačenja tužbi.
Obavještavajući o tome javnost ministrici Pusić omakla se riječ na žalost što pokazuje da je ona do zadnjeg trenutka pokušavala ipak ostvariti svoju namjeru da se tužbe povuku. Ona je cijelo vrijeme govorila kako Srbija treba neke stvari obaviti kao uvjet za povlačenje tužbi. Pri tom je kao glavni uvjet navodila obvezu Srbije da kaže gdje su nestali hrvatski branitelji i građani sahranjeni. Ispalo je da Hrvatska tuži Srbiju ne zbog genocida koji je učinjen, ne zbog masovnih likvidacija hrvatskih državljana i drugih zločina nego zato što Srbija ne želi reći gdje su poubijani i sahranjeni.
Cijelo to vrijeme pisao sam i govorio kao i mnogi drugi da bi povlačenje tužbe protiv Srbije bila svojevrsna nacionalna izdaja Hrvatske jer bi povlačenje tužbe značilo da Hrvatska konačno prihvaća velikosrpsku strategiju da se radilo o građanskom ratu s podijeljenom krivnjom odnosno da Srbija nije agresor a Hrvatska žrtva agresije. To bi bio povijesni poraz hrvatske politike jer bi Hrvatska odustala od borbe za istinu i osramotila se pred Međunarodnim sudom pravde koji je prihvaćajući hrvatsku tužbu protiv Srbije za učinjeni genocid dao priliku da se u procesu utvrdi istina. Teško je reći hoće li ta istina biti dovoljna da Haaški sud pravde osudi Srbiju za učinjeni genocid. Teško je reći hoće li neke druge okolnosti utjecati na to kakva će biti presuda. Međutim, bez obzira na to kakva će biti presuda, bitno je da je Hrvatska pred Međunarodnim sudom pravde dobila priliku da argumentirano i dokumentirano sruši sve krivotvorine i lažne optužbe protiv Hrvatske. Najvažnije je da se sazna konačna istina.
Velikosrbi se atavistički boje Den Haaga
U skladu sa svojom strategijom i u skladu s izjavom Dobriše Ćosića da je laž u povijesti bila sredstvo borbe srpskog naroda za nacionalne interese Srbija je podignula lažnu protutužbu protiv Hrvatske optužujući Hrvatsku da je učinila genocid nad Srbima u Hrvatskoj. Ta tužba je podignuta kako bi se izjednačila krivnja i kako bi se stvorila mogućnost da se vrši pritisak na Hrvatsku da se u cilju bolje budućnosti i okretanja nove stranice suradnje obostrano povuku tužbe. Velikosrpska politika strahuje od rasprave u Haagu jer će se tamo doći do istine i kojom će se utvrditi tko je agresor a tko žrtva, tko je počinitelj genocida a tko žrtva genocida. Srbijanska politika jako je računala na Haaški sud i krivotvorene i monstruozne lažne optužnice protiv državnog i vojnog vodstva Hrvatske na čelu s Franjom Tuđmanom da je Oluja bila planirano i izvršeno etničko čišćenje Srba. Oslobađajuća presuda u Haagu ne samo Gotovini i Markaču nego i državnom i vojnom vodstvu Hrvatske na čelu s Franjom Tuđmanom izbila je lažne argumente za srpsku protutužbu i zato je vršen strašan pritisak na Hrvatsku da se radi novoga regionalnog zajedništva povuku tužbe. Paralelno je pokrenut dobro organizirani specijalni rat protiv Hrvatske kako bi se krivotvorinama stvorili kakvi takvi dokazi o tome da su Srbi bili kroz povijest žrtve genocida hrvatskog naroda te da navodni genocid izvršen ’91. nije zadnji nego da se sprema novi.
Glavni cilj specijalnog rata je krivotvorinama i lažima optužiti hrvatski narod da je u prošlosti stalno vodio genocidnu politiku koja se navodno i danas nastavlja. Brojnim medijskim lažima i manipulacijama lažno se pokušava dokazati da u Hrvatskoj i danas jača fašizam, da u srcima Hrvata i dalje živi Josipovićeva ustaška zmija te da od moćnih šovinističkih snaga prijeti novi genocid nad Srbima. Obnavljaju se stare krivotvorine i optužbe da je hrvatski narod genocidan narod te da se kroz povijest obnavlja genocid nad Srbima (1914.- 1941.- 1991.) te da ponovno prijeti. U tom specijalnom ratu Srbija je izradila tri nova memoranduma (1995., 2011. i 2013. godine). Najnovijim Memorandumom iz 2013. godine koje je izradilo Ministarstvo vanjskih poslova Srbije i koje je razaslano širom svijeta Hrvatska je ponovno optužena za nacionalističku politiku jer “ne samo da sprječava povratak Srba nego i Srbe prisiljava na iseljavanje”. Izmislili su da u Hrvatskoj djeluju snažno dobro organizirane ustaške organizacije koji vode antisrpsku politiku. U tom Memorandumu iz 2013. uglavnom se nabrajaju svi incidenti skidanja ćiriličnih ploča i navodi se kao krunski dokaz istup Josipa Šimunića nakon utakmice Hrvatska – Island.
Monstruozne laži
Da se od Memoranduma SANU-a iz 1986. stalno obnavljaju iste laži i krivotvorine dokazuje i Memorandum iz 1995. U Memorandumu iz 1995. se “dokazuje” monstruoznim lažima kako su Hrvati u prošlosti kao i danas bili i ostali genocidni narod. Hrvatska se prikazuje kao kontinuitet i proizvod militantnog katoličanstva i ideje o rasnoj i nacionalnoj i religijskoj superiornosti Hrvata nad Srbima. Dakle, u tom Memorandumu tvrdi se da je tadašnja Hrvatska (Tuđmanova) ustaška, rasistička i fašistička. Pozivajući se na navodne genocide u prošlosti nad Srbima, tvrdi se da se treći pokušaj genocida nad Srbima odvija u tadašnjoj Republici Hrvatskoj pod vodstvom Franje Tuđmana te da između Tuđmanove Hrvatske i NDH postoji kontinuitet. Dakle, falsifikatima kroz povijest demokratska Hrvatska se proglašava fašističkom i genocidnom Hrvatskom, koja nastavlja s uništenjem srpskog naroda što su navodno Hrvati radili uvijek.
Ponovno je kao i 1991. godine i u novoj velikosrpskoj agresiji glavna meta Vukovar. Nastoji se opravdani otpor vukovarskih branitelja nasilno postavljenim ćiriličnim natpisima na javne ustanove prikazati kao rat protiv Srba, kao ugrožavanje njihove ravnopravnosti te kao pritisak na iseljavanje. U sklopu specijalnog rata kako bi se diskreditirali vukovarski branitelji i kako bi se njihov opravdani otpor ćirilizaciji Vukovara prikazao kao širi pokret protiv Srba u Hrvatskoj u specijalnom ratu skinute su ćirilične ploče u nizu mjesta u Hrvatskoj gdje do sada nikom nisu smetale. To skidanje ploča izvan Vukovara bez sumnje je dio specijalnog rata. To su radili oni kojima odgovara da se opravdano postupanje vukovarskih branitelja diskreditira i prikaže kao dio opće hrvatske ustaške politike koja prijeti oduzimanjem prava Srbima. Takvim specijalnim ratom Srbi se žele ponovno prikazati kao žrtve i dokazati kako se navodno nastavlja genocid nad Srbima te da je na djelu u Hrvatskoj novi progon Srba.
Dakle, Vukovar je izabran ponovno kao točka destabilizacija Hrvatske. U toj velikosrpskoj strategiji lažne optužbe protiv hrvatskog naroda iz 1991. godine pokušavaju se ponovno obnoviti na isti ili sličan način. U tome značajnu ulogu ima peta kolona koja drži ključne pozicije u mnogim medijima, nevladinim udrugama, strankama i drugim bitnim institucijama te u savezu sa velikosrbima izvan Hrvatske i u Hrvatskoj ponovno pokreće sotonizaciju hrvatskog naroda i branitelja kao i 1991. godine. Dakle, razumljivo je zašto se Srbi boje rasprave na Haaškom sudu pravde. Boje se istine i sloma njihove velikosrpske politike, boje se da će biti proglašeni krivcima te da će propasti njihova najnovija velikosrpska politika formulirana na Memorandumu 2 u kojem je jedna od ključnih točaka borba za Vukovar kao navodno srpski grad.
Svi su im Hrvati – ustaše!
Međutim, očito je da se jedan broj političara iz državnog vrha i istaknutih ličnosti iz javnog života boji istine i rasprave na Haaškom sudu pravde. Vjerojatno i ministrica vanjskih poslova nemirno spava jer se boji da će srpska strana i mnoge njezine izjave, kao i drugih, navesti kao dokaze o krivnji Hrvatske, da će npr. citirati njezinu izjavu da su krivci za rat hrvatski i srpski nacionalizam, da se radi navodno o dogovornom ratu Tuđmana i Miloševića radi komadanja Bosne i Hercegovine, da će navesti njezine izjave i izjave mnogih drugih da je Oluja bila etničko čišćenje Srba. Da će citirati Antu Nobila da ima više elementa genocida u Oluji nego što ga ima u srpskom genocidu učinjenom u Vukovaru. Nemirno spavaju vjerojatno i mnogi koji su godinama tvrdili da je Hrvatska utemeljena na zločinu i etničkom čišćenju, koji su krivotvorinama dokazivali da je ’91. ponavljanje ’41. odnosno da se i danas u Hrvatskoj vodi ustaška politika koja navodno prijeti novim genocidom Srbima. Možda je to razlog zašto su se toliko angažirali kako bi se izbjegla rasprava i kako bi se izbjeglo raščišćavanje sa prošlošću.
Mi u Hrvatskoj već dulje vremena živimo u jednoj političkoj zbrci, kada se sve relativizira, kada je teško doći do istine jer se sustavno istina pretvara u laž a laž u istinu. Npr., svjedoci smo kako se komunizam kao zločinački totalitarni sustav pretvara u nešto dobro i poželjno u antifašizam kao borba za slobodu, pravdu i dostojanstvo čovjeka. Tako komunizam koji je vrlo sličan fašizmu pretvara se u nešto dobro, demokratsko i pozitivno. Već dvadesetak i više godina u Hrvatskoj je na djelu proces detuđmanizacije odnosno proces rashrvaćenja hrvatskog naroda i hrvatske države, Tuđman je simbol borbe za nacionalnu ravnopravnost i samostalnu hrvatsku državu, simbol borbe za demokratski višestranački sustav nasuprot totalitarnom komunizmu, za europsku Hrvatsku nasuprot balkanskoj Hrvatskoj.
Petokolonaši ruše temelje hrvatske državnosti
Hrvatskoj djeluju moćne snage. Ja ih nazivam peta kolona koje su uz pomoć Haaškoga Tužiteljstva i Haaškoga suda i određenih međunarodnih moćnih snaga pokušale rashrvatiti Hrvatsku da bi u tome uspjeli morali su do kraja oblatiti i sotonizirati Franju Tuđmana koji je za hrvatski narod simbol borbe za slobodu i demokraciju i samostalnu Hrvatsku. U pokušaju detuđmanizacije i sotonizacije Franje Tuđmana išlo se tako daleko da se na temelju lažnih i krivotvorenih optužnica od haaških optuženika tražilo da se odreknu Franje Tuđmana, da ga optuže i prebace krivnju na njega kao uvjet da budu oslobođeni ili blaže kažnjeni. Dakle, cijelo vrijeme se sustavno traži da se Hrvati i Hrvatska odreknu Tuđmanove politike. Junački general Slobodan Praljak je na takve savjete rekao: “Ne odričem se Tuđmanove politike jer ona je stvorila Republiku Hrvatsku i omogućila opstanak Bosne i Hercegovine.”
Gotovina i Markač su proglašeni nevinim i rehabilitirani na Haaškom sudu ali nisu proglašeni nevinima i rehabilitirani u Hrvatskoj a pogotovo ne u Srbiji. Srbija ne prihvaća istinu o Domovinskom ratu, Srbija nastavlja s verbalnom agresijom na Hrvatsku. U Srbiji je pobijedila velikosrpska politika i Srbija se danas nimalo ne razlikuje od Srbije iz Miloševićevih vremena. Stvoren je “Memorandum 2” s vrlo jasnim ciljevima obnove velikosrpske politike. I dalje se tvrdi da se radilo o građanskom ratu s podijeljenom odgovornošću a ne o velikosrpskoj agresiji. I dalje se svojata Vukovar kao navodno srpski grad u kome Hrvati nemaju što tražiti! I dalje se ostalo na pretenzijama prema Baranji. I dalje se traži da Srbi postanu konstitutivni narod u Hrvatskoj i dobiju političku autonomiju. I dalje se Oluja napada kao najveći zločin i etničko čišćenje poslije Drugoga svjetskog rata. I dalje se o Tuđmanovoj Hrvatskoj govori kao o fašističkoj Hrvatskoj a u srpskoj Skupštini se tvrdi da je Tuđman 99 posto nacist! I dalje se ostao na strategiji razbijanja Bosne i Hercegovine, odvajanja Republike srpske od BiH i stvaranja moćne Srbije kao lidera na Balkanu. Problem je u tome što dio hrvatskoga državnog vrha ne samo da ne pruža otpor, ne samo da nije formuliralo novu nacionalnu politiku na temelju konačne presude u Haagu nego nizom svojih poteza pomaže takvu politiku. Nasilno uvođenje ćirilice u Vukovaru velik je doprinos provođenja “Memoranduma 2” i velikosrpske politike po kojoj je Vukovar srpski grad. To je obilježavanje Vukovara kao srpskog grada i rehabilitacije velikosrpske zločinačke politike u Vukovaru ′90-ih godina kada je ćirilica bila simbol te velikosrpske politike i terora i zločina nad Vukovarcima.
Sve su to razlozi zbog kojih treba s pravom očekivati da će rasprava u Haagu utvrditi istinu i onemogućiti da se obnavljaju nove krivotvorine protiv Hrvatske i da će onemogućiti da se nastavlja nova imperijalna velikosrpska politika te da će natjerati petu kolonu u Hrvatskoj da prestane sa svojom protuhrvatskom politikom te da će se s pravom postaviti i pitanje odgovornosti dijela državnog vrha i svih onih koji su sustavno pomagali da se istina o Domovinskom ratu pretvori u laž a laž u istinu. Nadam se da je stručna ekipa Hrvatske dobro pripremljena i da će iznijeti sve bitne argumente i dokaze. Na toj ekipi je velika odgovornost ali je i odgovornost i na svima nama da se i dalje borimo za istinu i da se suprotstavimo novoj agresiji na Hrvatsku i BiH te da još jedanput obranimo sve ono veliko što je hrvatski narod postigao u Domovinskom ratu.
Prof. dr. sc. Zdravko Tomac, Katolički tjednik/hrvatski-fokus.hr
