ŽELJKO OLUJIĆ: Nevjerojatni hrvatski propusti na sudištu za genocid
Olujić smatra da se već sada može reći da hrvatska tužba za genocid neće uspjeti
Prihvaćanje tužbe značilo bi priznanje UN-a da su supočinitelji tog genocida jer ga nisu spriječili, piše Željko Olujić.
Jedno je ono sudište koje je sudilo našim ratnicima iz 1990.-ih, a zove se Međunarodno kazneno sudište za bivšu Jugoslaviju i Ruandu-Burundi – ICTY, koje nazivamo Sudište, jer je upravo tako ispravno.
Tko misli da je oslobađajuća presuda Gotovini, Čermaku i Markaču dokaz pravednosti Sudišta, u velikoj je zabludi. Naprotiv, ona je priznanje cinizma tog Sudišta, koje je te ljude godinama držalo u zatvoru i klevetalo (i tužiteljstvo je, naime, dio Sudišta!) bez utvrđene krivnje pa ih je čak i prvostupnim presudama osudilo na dugogodišnje kazne zatvora. Druga je ustanova Međunarodni kazneni sud – ICC.
Treća je ustanova, za nas u ovom slučaju bitna, Međunarodni sud pravde – ICJ. To je glavno sudsko tijelo UN-a koje sudi državama. Prethodio mu je Stalni sud međunarodne pravde 1920. – 1939., koji je bio utemeljen Paktom Lige naroda koji je predviđao stalnost međunarodnog suda. On ima 15 sudaca koji se biraju na devet godina, a za koje se traži visoka stručna i moralna kvalifikacija, nezavisnost i nesvrzivost, uživaju diplomatske povlastice. Ono što je važno odmah na početku napomenuti jest to da je to sud koji nije vezan ni činjeničnim ni pravnim kvalifikacijama drugih sudova, npr. Međunarodnog kaznenog suda ili pak Međunarodnog kaznenog suda za zločine na području bivše Jugoslavije i za Ruandu-Burundi.
Mi smo tužili zbog povreda Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida
Mi smo tužili zbog povreda Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida. Naime, 1946. godine UN je genocid proglasio kaznenim djelom, premda ga nije jasno opisao, a 1948. godine donesena je Konvencija. Godine 1950. Konvenciju je u potpunosti ratificirala FNRJ.
Prvi je naš problem pred tim sudom u tome što čl. 1. Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida sve potpisnice obvezuje genocid spriječiti. To znači da bi presuda protiv Srbije u isto vrijeme osudila i UN. Mi zapravo implicite tužimo UN njihovome sudu, što mogućnost uspjeha naše tužbe objektivno baš ne povećava.
Drugi je naš veliki problem u tome što je RH tužbu podnijela protiv Savezne Republike Jugoslavije (dakle Srbije i Crne Gore), a u međuvremenu smo odustali od tužbe protiv Crne Gore, iz politikantskih i kukavičkih razloga, zasnovanih na laži Stjepana Mesića da Hrvatska i Crna Gora nikada nisu ratovale. I mnogo gore, pred sudom, u dokaznom postupku, više se neće moći jasno razlučiti tko je za što odgovoran: Srbija ili Crna Gora. Srbiju se, na primjer, ne može osuditi za odgovornost počinjenja kaznenog djela Crne Gore, kojoj smo, eto, oprostili, ali ono što jest bitno, kako će se utvrditi stupanj njihove pojedinačne odgovornosti u zajedničkim kaznenim djelima – genocida, potpuno je nejasno.
Promjena vlada ne znači oprost
I dalje, problem je što smo propustili odustati od tužbe protiv Kosova, kojemu smo u međuvremenu priznali nezavisnost, a koje nikako nije (tempore criminis) bilo za genocid nad Hrvatima. Dakle, bitno da se ima na umu: Da se tužba odnosi na odgovornost vlada SRJ. Da nitko po toj tužbi ne ide u zatvor. Da promjena vlada ne znači oprost, nego odgovara svaka vlada tužene države. Izrečena kazna je novčane naravi.
Čl. 2. Konvencije opisuje 5 kaznenih djela koja se mogu svrstati u počinjenje radnje genocida, a usmjerene su protiv koje nacionalne, etničke, ratne ili religijske skupine:
A Ubojstvo članova skupine
B Teška povreda tjelesnog ili duševnog integriteta članova skupine
C Namjerno podvrgavanje skupine takvim životnim uvjetima koji trebaju dovesti do njezina potpunog ili djelomičnog fizičkog uništenja
D Mjere usmjerene k sprječavanju rađanja u okviru skupine
E Prisilni premještaji djece iz jedne skupine u drugu.
Čl. 3. Konvencije opisuje pak pet djela za koja će se kažnjavati:
A Genocid
B Sporazum o počinjenju genocida
C Neposredni javni poticaj na počinjenje genocida
D Pokušaj genocida
djelo genocida po svojoj suštini mirnodopsko, premda ga naravno može ubrzati rat. Radi se o dugoj i zacrtanoj ideologiji i politici prema manjini.
Hrvatska je obuhvatila svih 9 točaka
Hrvatska je svojom tužbom od 2. srpnja 1999. godine, podnesenom Međunarodnom sudu pravde, obuhvatila svih 9 točaka, premda ja o nekima (otimanje djece, sprječavanje rađanja) nisam obaviješten o stvarnim događajima, a mislim da je u nacionalnom interesu uvijek bolje ići najistinitijim, najčišćim i najčestitijim putem.
Ono što smo petitom tužbe tražili jasan je izričaj da genocid jest počinjen i novčanu naknadu štete. Postoje jake sile i skupine u politici Hrvatske koje se bore protiv tužbe koju smo podnijeli Međunarodnom sudu pravde. Među njima se isticao i ministar vanjskih poslova u Tuđmanovo doba, Mate Granić. U ovom tisućljeću su najpredaniji Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Zoran Milanović i Vesna Pusić.
Nevjerojatni propusti
Oni se javno ljubakaju sa srbijanskim četnicima, po tri puta, i otvoreno iskazuju žaljenje zbog toga što je tužba uopće podnesena. U takvim okolnostima dijelom su izabrani i instruirani navodni zastupnici hrvatske strane na tome suđenju. O dobrom dijelu tih ljudi ja ne znam ništa. Međutim, iz novinskih izvješća veća sada, ipak, razaznajem njihove nevjerojatne propuste.
Smatram da je najveći propust neinzistiranje na poticanju genocida, koje je u srbijanskim medijima bilo nevjerojatno snažno, a spada u kaznena djela upravo opisana u Konvenciji. Od početka Miloševićeva vrtoglavog uspona, sredinom 1980-ih, beogradski je tisak (redom… Večernje novosti, pa Politika ekspres, pa Politika pa Borba) zajedno s RTB-om počeo eksplozijom protuhrvatskih priloga. To se moglo vrlo lako dokazati kvalitativno-kvantitativnom raščlambom, koja bi nam nedvojbeno pokazala da su protuhrvatski napisi s izmišljenim strahotama bili i do 100 puta više zastupljeni u srbijanskom tisku u eri Miloševića negoli prije te ere. To da pravna ekipa zastupnika tužbe nije uvidjela baš na tome području najjasnije dokaze Konvencijom zabranjenih kaznenih djela, što su tiskani u stotinama tisuća primjeraka, vrlo je čudno. Odgovornost je svakako na današnjoj vlasti koja je i izabrala pravnu ekipu koja će zastupati Hrvatsku pred sudom.
Do sada sam, sudeći po nekih 10 minuta što su televizije Hrvatske prenijele, uočio dvije kardinalne skupine grešaka u strategiji pravnih zastupnika Republike Hrvatske. Prvo je potpuno nerazumijevanje toga što kazneno djelo genocida uopće jest. Genocid je, naime, politički i ideologijski zasnovan postupak protiv kakve manjine duljeg trajanja. Ako, na primjer, protupravno ubijete 100 zarobljenih vojnika, to je strašan ratni zločin, ali nije genocid. Za taj zločin svakako može odgovarati čak i vrhovni zapovjednik, predsjednik, ali to nije kazneno djelo genocida.
Zato je, po mom mišljenju, bilo potpuno pogrešno inzistirati na mučenjima i ubijanjima Hrvata u logorima Srbije, jer to nije genocid, nego težak ratni zločin. Šefica pravnih zastupnika pred sudom gospođa prof. dr. Vesna Crnić-Grotić u izjavi za HTV kaže: “Mi smo tu da opišemo stradanja žrtava…” Niste, gospođo profesor, tu kako vi kažete da opišete stradanja žrtava, vi ste na tom sudu zaduženi da dokažete da je u Republici Hrvatskoj od strane Savezne Republike Jugoslavije počinjen genocid nad Hrvatima. Nema logike: “od viška dokaza glava ne boli”, suci, koji sami pojma nemaju o našim okolnostima, mogu pustiti naše pucnje u prazno i na kraju, kad se budu povukli na vijećanje i glasanje, odbiti naš tužbeni zahtjev.
UN nikoga ne voli. Njegovi su sudovi zapravo politikantski
Drugu sam katastrofalnu pogrešku uočio u potpunom nerazumijevanju zakona u Hrvatskoj i SFRJ, koje je pokazao neki engleski odvjetnik što tobože zastupa Hrvatsku. On je tvrdio (prenio HRT) da su zrakoplovi JRV-a u Zagrebu raketirali jugoslavensko predsjedništvo. Prvo, gospodin engleski odvjetnik pojma nema da Ante Marković i Stjepan Mesić nisu bili nikakvo jugoslavensko predsjedništvo. Drugo, sve da su i bili, napad JRV-a na vlastito predsjedništvo nikako ne može biti genocid nad Hrvatima. Treće, politički atentat nije genocid. Četvrto, to je bilo vrijeme SFRJ, a mi smo, to bi valjda trebao znati pravni zastupnik, tužili SRJ, što znači da bi valjda tom iskrivljenom logikom sada trebalo tužiti i Sloveniju i BiH, pa i Makedoniju.
UN nikoga ne voli. Njegovi su sudovi zapravo politikantski. Istina, oni žestoko osuđuju u ratu, no zatim opraštaju. I tako bez iznimke prema svima: napadačima i braniteljima. To ih i čini duboko nepravednima. No ovaj se svijet, ipak, mijenja. Jedini i najviši sud na ovome svijetu jest Međunarodni sud pravde u Haagu. To je najviši sud na našem planetu. Dakle, tužbu je itekako trebalo podići, što je vrlo dobro uočio tadašnji ministar pravosuđa prof. dr. Zvonimir Šeparović. Trebalo se nakon podnošenja tužbe više usredotočiti na povijesna i ideologijska pitanja velikosrpstva i jugoslavenstva kao vječnih generatora genocida nad Hrvatima. Upravo su ti razlozi objedinili komunista Miloševića i četnike. Jedan je jugoslavenski odvjetnik iz Zagreba izjavio da RH neće uspjeti s tužbom jer su “počinjeni zločini bili premali”. Koliko mržnje prema Hrvatima proizlazi iz tih riječi! Nigdje se u Konvenciji naime ne spominje minimum počinjenih zločina kao uvjet njene primjene. Njegova je izjava, dakle, jeftino blefiranje i očito nepoznavanje međunarodnog ratnog prava.
Već u ovoj fazi dokaznog postupka možemo tvrditi da tužba RH neće uspjeti jer bi prihvaćanje tužbe značilo priznanje UN-a da je supočinitelj toga genocida jer ga nije spriječio. Osuđujuća presuda dovela bi do destabilizacije balkanske politike, a Europska unija uvlačenjem Srbije nastoji ojačati njenu demokratizaciju. Jer ljudi tobože zaduženi za zastupanje Republike Hrvatske pojma nemaju pa i namjerno rade protiv interesa hrvatskog naroda. Jer ova vlast radi na stvaranju asocijacije sa Srbijom bez obzira kako se ona zvala.
Dakle, naša tužba podnesena Međunarodnom sudu pravde u Haagu neće uspjeti ne zato što je bilo premalo već stoga što je bilo previše genocidnih zločina, pa bi to moglo izazvati političke poremećaje. Logika je svjetskih moćnika: bolje sve pod tepih pa neka se Vesna Pusić ljubaka s četnicima tri puta.
Bez unakrsnog ispitivanja !?
Mnogo je gore navijestila predvodnica hrvatskoga tima u Haagu Vesna Crnić-Grotić. Ona je otvoreno, i ne trepnuvši, rekla da neće pravni zastupnici RH unakrsno ispitivati (cross examination) svjedoke iz srbijanske tužbe što spadaju u konjušnicu rasnih lažljivaca “Veritasa” i njegova voditelja Savu Štrpca. Svjedoke koje je namjeravao dovoditi na sud Savo Štrbac dobro poznam kao branitelj hrvatskog vojskovođe Mirka Norca. Jedan je “Veritasovih” lažljivaca, nekakav vojni liječnik, postao je generalom i šefom VMA u Beogradu zbog laži da je u samo jednome radnome danu, 31. prosinca 1991. godine, iz Beograda došao u Gospić i zatim kompetentno identificirao i obducirao 30 potpuno smrznutih leševa te se vratio kući u Beograd gdje je valjda u “Tri šešira” dočekao Novu godinu. U dokaznom postupku gdje je dopušteno unakrsno ispitivanje onaj koji tuži ili pak brani koristi sva pravno dopuštena oružja da uvjeri sud u svoju tezu.
Zar se odricati ispitivanja takvih svjedoka? Zar njih ne razotkriti? Zar ih ne posramiti i dokazati da lažu? Pa ne može se o srpskoj protutužbi samo filozofirati kada je ona puna providnih laži. No te laži su providne nama, ali ne i Sudu! A cijeli je “Veritas” Save Štrpca pun takvih lažljivaca i takvih laži. Članovi sudskog vijeća ne znaju hrvatski ni srpski i očekuju da će hrvatska strana upozoriti na lažnost srpske protutužbe protiv Republike Hrvatske. I da zaključimo: nad Hrvatima je 1990-ih Srbija počinila genocid, djelomice kao dovršeno kazneno djelo, a djelomice kao kazneno djelo genocida u pokušaju (a pokušaj kaznenog djela genocida također je kažnjiv). U taj genocid, uz ostalo, spadaju izgoni, a u Vojvodini namjerno smanjenje broja Hrvata jer su ih pretvorili u Bunjevce i Šokce.
Međunarodna zajednica je supočinitelj (UN) jer taj genocid nije spriječila.Podnijeti tužbu je svakako trebalo. U okolnostima u kojima je tadašnji ministar pravosuđa prof. dr. Zvonimir Šeparović politički djelovao tužba je sjajno sastavljena. Naravno, nju je valjalo tijekom godina dopuniti. Nažalost, kasnija politička garnitura činila je sve da umanji njeno značenje i da prije početka glavne rasprave pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu izrazi i žaljenje što je tužba podnesena.
AUTOR: Željko Olujić/vecernji.hr
