BEZOBRAŠTINA TAJNOG AGENTA FRLJIĆA: Ne moraš biti udbaš da bi radio za UDBU
U HKD Teatru u Hrvatskom kulturnom domu na riječkom Sušaku, održana je premijera predstave „Aleksandra Zec“, redatelja Olivera Frljića.
Na premijeru su se odazvali mnogi uzvanici iz političkog i javnog života, od kojih bi posebno trebalo istaknuti ministricu kulture Andreu Zlatar Violić, župana Zlatka Komadinu, gradonačelnika Rijeke Vojka Obersnela, saborskog zastupnika Milorada Pupovca, potpredsjednika Hrvatskog sabora Nenada Stazića, glumca Radu Šerbedžiju, i umjetnika Damira Urbana.
Predstava je izazvala mučan dojam kod gledatelja i zasigurno nema značaj samo kazališne predstave, komentirano je u manje-više svim nacionalnim medijima.
Osobno moram kazati da mi je žao svake nevine žrtve i da iskreno suosjećam s obitelji i rodbinom poginulih, ali nameće mi se pitanje: odakle pravo redatelju Oliveru Frljiću moralizirati jedan događaj iz našeg obrambeno-oslobodilačkog rata, dok u isto vrijeme pod hladnom zemljom nevino sniva 86 malih Vukovaraca i 402 djece iz cijele Hrvatske koja su ubijena od strane srpsko-četničkog agresora.
Domovinski rat prvenstveno je bio obrambeno-oslobodilački, rat za hrvatsku neovisnost i cjelovitost teritorija, nametnut nam od strane srpsko-četničkog agresora. Važno je napomenuti da je ratu prethodila pobuna dijela srpskog pučanstva na svim prostorima diljem Hrvatske na kojima su obitavali.
Oliver Frljić je odlučio Hrvate „nagraditi“ svojom predstavom, kad već ne može raditi po zapadnoeuropskim demokratskim zemljama. Za razliku od europskog demokratskog društva, u Hrvatskoj Frljić uživa posebnu reputaciju i naklonost od strane Kukuriku koalicije.
Frljić nije iznimka. Mnoštvo je njemu sličnih pojedinaca koji godinama provlače ideje o samostalnosti Hrvatske ostvarene ustankom u Sisku i narodnooslobodilačkoj borbi.
Od istih pojedinaca došla je i teza da se u Karađorđevu na ubrusu dijelila Bosna i da je zapravo Hrvatska jednako odgovorna za rat na ovim prostorima kao i Srbija.
Previše je iskrenih i domoljubnih Hrvata položilo život za obranu domovine da bi si danas netko olako uzeo za pravo na takav način „biti general poslije rata“.
Na tisuće tragičnih sudbina nestalih i zarobljenih, silovanih žena i poginulih branitelja, moglo bi se pretočiti u mnoštvo predstava u kazalištima diljem Hrvatske. Olako se zaboravljaju istinske žrtve i heroji, a agresorima se grade kuće, poklanjaju stanovi i dižu spomenici.
Ubojice hrvatskih snova i težnji danas su u svim vodećim institucijama i ponovno „guraju“ Hrvatsku u balkanske okvire. Nameću se teze da Domovinski rat nije ni bio potreban, da je sve to bio povijesni proces u kojem bi se Hrvatska osamostalila i bez 15.000 poginulih i preko 30.000 ranjenih. Heroji se gledaju kroz prizmu lažnih branitelja i ratnih profitera, a instruirano se iskrivljuje cijela slika na uštrb svih žrtava.
Nitko od poginulih, većinom mladića, nije želio umrijeti u proljeću svoje mladosti, no nosili su prevelik teret na svojim mladim leđima. Plaćali su ceh svojih predaka i nesmotrenost njihovih odluka. Sanjali su slobodnu zemlju, u kojoj će svatko moći slobodno živjeti i raditi, zemlju dostojnu čovjeka.
Vremena su se ponovno promijenila i prošlost nas polako sustiže. Djeca žrtava i heroja Domovinskog rata ponovo su u emigracijskim vagonima za zapadne zemlje, dok se državnim proračunom financiraju pojedinci kojima je najveća kazna što žive u Hrvatskoj.
Vlastita povijest ponovo se zaboravlja i iznova stavlja na staklene noge socijalističke utopije. Nažalost, narod koji zaboravi svoju povijest, neminovno je osuđen da je ponavlja!
Autor: Miljenko Marinić
