DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Peta korizmena nedjelja
Ez 37, 12-14; Rim 8, 8-11; Iv 11, 1-45
„Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako
i umre živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene,
neće umrijeti nikada“ (Iv 11, 25-26).
U prvim stoljećima kršćanstva katekumenima, dakle onima koji su se pripremali kako bi u Vazmenoj noći primili krštenje, evanđelje pete korizmene nedjelje trebalo je pomoći kako bi otkrili koji je cilj njihove priprave te ujedno cilj vjere koja im je naviještena i koju su željeli prihvatiti i živjeti. Cilj je, naravno, život vječni, život istinski. Evanđelje o Lazarovu uskrisenju, odnosno oživljavanju, i nas sve suvremene kršćane stavlja pred najbitnija pitanja o ljudskom životu, smrti, životu poslije smrti; jednom riječju stavlja nas pred pitanje o onom konačnom.
Kao stvorenje čovjek dijeli život sa svim drugim živim bićima. Ipak, čovjek neizmjerno nadilazi sve drugo što ga okružuje. Čovjek je jedini od vidljivih bića svjestan sebe, sposoban spoznati sebe i svijet koji ga okružuje. Po razumnosti i slobodnoj volji, kojima je obdaren, čovjek neizmjerno nadilazi sve druga vidljiva stvorenja. Tu se krije temelj njegova neizbrisiva dostojanstva. Tu istinu o čovjeku ispovijedaju sve religije pa čak i nevjernici kojima je istinski stalo do čovjeka. Mi kršćani vjerujemo da je sam Bog izvor čovjeka i njegova neuništiva dostojanstva. Za nas je život svakoga čovjeka od neprocjenjive vrijednosti; od života nerođenog djeteta u majčinu krilu do života osobe na samrti, osobe koja se nalazi u dubokoj komi te je izgubila mogućnost komunikacije sa svijetom. Jednom riječju, život je svet i nepovrediv, jer mu je sam Bog izvor.
Još nešto zamjećujemo u vlastitom iskustvu. Primjećujemo kako u nama postoji žeđ za velikim, upravo za beskonačnim. Htjeli bismo sve znati, sve dohvatiti, sve iskusiti. Osim žeđi za istinom, za znanjem, u sebi zamjećujemo još jednu čežnju, žudnju, žeđ, a to je žeđ za ljubavlju. Dakle, osim spoznanja istine u nama postoji žeđ za dijalogom, za komunikacijom, za ljubavlju; žudnja da budemo prihvaćeni i ljubljeni te da istodobno ljubimo. I nekako naslućujemo da se upravo tu krije najdublja bit onoga što je ljudski život zaista; ono za što se isplati boriti i izboriti, što koštalo da koštalo.
Ako se tajna ljudskog života krije u ljubavi, je li tada važno po svaku cijenu produžiti ljudski život; je li tada najbitnije koliko ćemo godina živjeti. Vidimo kako današnji mediji euforično, na naslovnicama objavljuju bombastične vijesti kako su se znanstvenici približili otkriću „eliksira života“ te kako će znanost vrlo brzo omogućiti produljenje ljudskog života za nekoliko desetaka godina. Pretpostavimo da znanost zaista uspije produžiti ljudski život na 150, 200 ili više godina, ili čak da otkrije „eliksir besmrtnosti“, bi li to riješilo tajnu ljudskog života, ili još prizemnije, bi li to riješilo probleme suvremenog čovjeka i društva u kojemu živi? Držim da ne bi. Naprotiv, problemi bi se samo uvećali, jer bi zemlja postala planet ispunjen starcima koji bi zbog ograničenih zaliha hrane i energije ubijali one još nerođene ili slabije. Svijet bi, bojim se, postao džungla gdje bi na snazi bio zakon jačega.
Besmrtnost za kojom žudimo nije trajanje zemaljskog života u nedogled. Naprotiv, to nas protezanje zemaljskog života u nedogled može odvesti daleko od istinskog života. Je li to znači da čovjek nikada neće pronaći ni postići besmrtnost o kojoj sanja? Ne. Pa upravo nam današnje evanđelje govori o istinskom lijeku besmrtnosti, o „eliksiru besmrtnosti“. Čuli smo u evanđelju Gospodinu riječ: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Krist je „eliksir besmrtnosti“. On je naš božanski lijek nama propisan i darovan kako bismo po njemu zadobili i više od besmrtnosti, naime život vječni. On je, kako zapisa sv. Ivan njegove riječi, došao da živom imamo, u izobilju da ga imamo. A život vječni, besmrtnost je stupiti u zajedništvo života koji je vlastit Bogu, koji je besmrtan i vječan. Obilje života koji nam se nudi jest zajedništvo s istinskim životom koji je u sebi sav svjetlost, radost, mir i beskrajna ljubav.
Viktor Frankl, utemeljitelj treće bečke psihološke škole te utemeljitelj logoterapije, proživio je užase njemačkog koncentracijskog logora. U knjizi Zašto se niste ubili?, posvjedočio je kako su užase koncentracijskih logora preživjeli oni koji su imali nadu u srcu, oni koji su nekoga voljeli te bili sigurni da ih oni vole i čekaju da se vrate. U noćima užasa sjećanje na voljene osobe i spoznaja da ih čekaju davala im je snage da izdrže.
I mi smo svi čekani. Ne samo da nas Otac nebeski čeka raširenih ruku kako bi s nama podijelio bogatstvo svoga božanskog života, nego nam pruža ruke da nas povede i dovede u svoje stanove. Te očinske nama pružene ruke su njegov Sin i Duh Sveti. I svake nedjelje iznova te nam se ispružene ruke nude u svetoj misi kako bi nas pridržale i pridigle, ako smo posrnuli, te kako bi nas poduprle na našem putovanju u Očev dom.
Pitanje koje je Gospodin uputio Marti: Ja sam uskrsnuće i život… Vjeruješ li ovo? (Iv 11, 25-26), upućuje danas i nama. A mi zajedno s Martom odgovorimo: Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet! (r. 27).
Zajedništvo s Kristom u ovome životu pripravlja nas da prijeđemo granicu smrti, kako bismo zauvijek živjeli s njim. Vjera u uskrsnuće od mrtvih i nada vječnog života temeljni su sadržaji naše svete vjere. Upravo te posljednje stvarnosti otvaraju naše oči prema konačnom smislu našega života: Bog nas je stvorio za uskrsnuće i za život. Neka nas ta istina vodi i hrabri u našem zemaljskom putovanju prema Gospodinu te neka nadahne sve naše kako osobne tako i obiteljske i šire društvene pothvate.
Don Mladen Parlov
