IVICA ŠOLA: Jadna naša Hrvatska
Za zločine u RH od 1991. do 1996., kako je rekla Crnić Grotić, ICTY nije optužio nijednog Hrvata, tek Gotovinu i suborce, i to 2000. godine, koji su oslobođeni
Kada je Miloševićev ratni stroj divljao po BiH, a međunarodna zajednica nijemo gledala pokolje i genocid, isti je taj Milošević ponudio svoj ključ postizanja mira: “Mira u BiH neće biti dok se demonizira samo jedna strana u sukobu, Srbi.” Ova Miloševićeva točka gledišta, iz KOS-ove kuhinje, bit će presudna u percepciji znatnog dijela međunarodne zajednice koja je događanja u BiH tretirala kao “plemenski sukob” i “humanitarnu katastrofu”, namjesto kao agresiju jedne suverene države na drugu, smatrajući sve “zaraćene strane” jednako krivima. Premda nije tako vrstan znanstvenik kao prof. dr. Dejan Jović, engleski povjesničar Brendan Simms, profesor na Cambridgeu, u knjizi “Sramni trenutak. Britanija i destrukcija Bosne”, razotkriva svu perverziju spomenute Miloševićeve točke gledišta o “jednakosti krivnje” koju je na terenu veoma marljivo provodio šef UNPROFOR-a u BiH engleski general Michael Rose. Tako Rose, odmah nakon pada Srebrenice, “iznenada” otkriva na sjeveru Bosne tijela Srba koje su presumptivno masakrirali muslimani.
Osim britanske politike, Miloševićevu točku gledišta branio je i francuski predsjednik Mitterrand. Dok je SAD planirao bombardirati srpske snage koje su masakrirale opkoljeno Sarajevo, Mitterrand, poput živog štita, slijeće na sarajevski aerodrom i poziva Zapad na humanitarnu akciju jer “nedužne žrtve na svim stranama pate zbog nedostatka lijekova i sanitetskog materijala.” Potpredsjednik BiH Ejup Ganić potom izjavljuje: “U početku smo bili sretni zbog Mitterrandova dolaska misleći da je to znak istinskog interesa Zapada za našu sudbinu. No odjednom smo shvatili da smo sami i izgubljeni.”
Miloševićeva točka gledišta kako “mira neće biti dok se demonizira samo jedna strana u sukobu” preživjela je do dana današnjeg. Ona je bila interpretativni i argumentacijski okvir srpskog pravnog tima u protutužbi protiv Hrvatske. Ono što istovremeno žalosti i zabrinjava među argumentima za taj miloševićevski stav, postavljen još za agresije na BiH, srpski je pravni tim rabio “ekspertize” i izjave dviju važnih osoba hrvatske politike, predsjednika Josipovića i njegova savjetnika, planetarno relevantnog znanstvenika Dejana Jovića. Predsjednikov savjetnik Jović tako Tuđmana smatra najvećim nacionalistom na Balkanu i separatistom te samim time implicira njegovu odgovornost za krvavi raspad Jugoslavije, čime se koristio srpski pravni tim. Na tom tragu, od feralovsko-sorosovske publicistike do znanstvenika poput g. Jovića, naslušali smo se stavljanja znaka jednakosti između Tuđmana i Miloševića.
Budući da sam i sam publicist i znanstvenik (ne tako relevantan i planetaran kao navedena gospoda), smatram da se između Tuđmana i Miloševića (kao uostalom između agresora i napadnutog) teško može naći sličnost, dok je između Miloševića i Ive Josipovića ona jasna kao dan, i to u smislu interpretativnog okvira “ratova u bivšoj Jugoslaviji” kojim se koristio srpski pravni tim. Naime, svojom legendarnom izjavom u kojoj je događanja devedesetih okarakterizirao kao “konglomerate loših politika” Josipović se savršeno uklopio u Miloševićevu točku gledišta izrečenu za agresije na BiH. Stoga je zapravo žalosno bilo gledati kada je glavna zastupnica RH prof. dr. Vesna Crnić Grotić u završnoj riječi morala braniti Hrvatsku od stavova njena demokratski izabranog predsjednika prof. dr. Ive Josipovića o “konglomeratima loših politika” kazavši: “Mi nismo svi isti, i Hrvatska traži od Srbije da snosi odgovornost za svoju politiku s početka devedesetih.”
To je argumentirala činjenicom da za zločine u RH od 1991. do 1996., kako je rekla Crnić Grotić, ICTY nije optužio nijednog Hrvata, tek Gotovinu i suborce, i to 2000. godine, koji su oslobođeni, kao i “separatist” Tuđman za “udruženi zločinački pothvat”. Time su sve interpretacije nastale na Miloševićevoj točki gledišta, pa i ova predsjednika Josipovića o “konglomeratima loših politika”, pale u vodu, što su utvrdili ne Pero i Đuro, već najviše međunarodne sudske instancije. Jadna je država u kojoj stavovi predsjednikova savjetnika odražavaju stavove britanske vanjske politike, a stavovi predsjednika te države o događajima devedesetih korespondiraju sa stavovima balkanskog krvnika Miloševića. Ta jadna država zove se Hrvatska.
AUTOR: Ivica Šola/vecernji.hr
