Kijevski dnevnik Đure Vidmarovića (6)
Ukrajinski narodni bunt i ruska promidžba
Hreščatik i Euromajdan postaju mi sve privlačnije mjesto. Ima nešto mistično u cijeloj atmosferi koja vlada na ovom prostoru, u mirnoći i disciplini ovih napaćenih ljudi. Dolazim s podsvjesnom željom vidjeti nešto loše, opasno, subverzivno, onako kako sam slušao na ruskim TV postajama, ali i u hrvatskome medijskom prostoru. U tome se očituje snaga kojom raspolaže televizija. Prisiljavaju te da vjeruješ u ono što je obična manipulacija.
Krećem se kijevskim ulicama, ponovo s nakanom otkriti kako se progone, hapse, ili čak u loncima kuhaju žitelji ruske nacionalnosti. Ništa od toga. I dalje prevladava ruski jezik, kao i ranije. Razlika je u tome što mnogo ljudi ima zavezanu kratku trakicu s nacionalnim bojama koju nosi na reveru, što sam vidio automobile s državnim zastavama, i to je sve. Ljudi možda sada slobodnije odgovaraju ukrajinski kada im se postavi pitanje na tom jeziku, nego ranije. Međutim mnogi prodavači i taksisti koje sam sreo, tako ne postupaju.
Pokušavam saznati je li istinita ruska propaganda koja tvrdi da svaki prosvjednik prima od Amerikanaca dnevnicu u dolarima. Ništa od toga. Ovo je doista bunt poniženog, popljuvanog i osiromašenog naroda. Propaganda neprestano trubi o nekim ukrajinskim šovinističkim desničarskim falangama, okrutnima i žestokima kojima plaše državljane ruske nacionalnosti. Ništa od toga. Ali čitao sam u novinama i skupinama domoljubnih Ukrajinaca u jugoistočnim pokrajinama koji su odlučili formirati partizanske grupe, kako bi, u slučaju ulaska ruske vojske, započeli s gerilskim otporom.
Raduje me što susrećem sve više Ukrajinaca koji govore ruski, ali naglašeno ističu svoj patriotizam. To je nova kvaliteta u životu ove etnije i ova me činjenica ispunjava nadom. No, kako slušam ruske TV stanice, te izjave Putina i njegovih adlatusa, koji nastavljaju s agresorskom euforijom i prijetnjama Ukrajini, nisam optimist. Ukoliko ga demokratske zemlje ne uspiju urazumiti, možemo očekivati invaziju na južne ukrajinske zemlje. EU i SAD za sada se zadržavaju na gospodarskim sankcijama, te uskrati gostoprimstva nekolicini ruskih političara.
Rusija
Međutim, Rusija je živjela u vrijeme komunizma u izolaciji, a njezini žitelji u bijedi i pod policijskim terorom, pa je opstala 70 godina i sačuvala imperijalni osvajački nagon. No, s druge strane, sada je svijet ipak ekonomski postao međuzavisan, odnosno postao je veliko selo. Može li ogromna RF u sadašnjim uvjetima izdržati ekonomski i financijski bojkot Zapada? Neki od mojih sugovornika kažu da ne može, dok drugi tvrde da može, te da s time mora se računati.
Ruska zastavaIma ih koji se fatalistički boje Rusa i njihove vojne sile, kao paklenog cunamija kojeg nitko zaustaviti ne može. Stariji su ljudi proživjeli strahote staljinskog terora, progonstva u Kazahstanu i sibirskih gulaga pa svoje životno iskustvo prenose na mlade. Konačno, kako pišu neki, po meni obaviješteni bivši političari i vojni analitičari, SSSR je sedamdesetih godina XX. stoljeća bio obavještajno i vojno nadmoćan NATO-paktu. Ruski su obavještajci “bušili” zapadne vojne, političke i gospodarske sustave kao švicarski sir.
Sjetimo se da je špijun istočnonjemačkog “Štasija”, a to je bila ekspozitura KGB-a, radio kao osobni tajnik zapadnonjemačkog Kanclera. Što je KGB-u više od toga trebalo? Cijelo to carstvo zla urušilo se zahvaljujući Reganovom “ratu zvijezda” pri čemu se pokazala učinkovitost financijske moći Zapada, ali, moramo priznati, i pojavi na političkoj sceni Mihaila Gorbačova. Njegova pojava ima transcendentne dimenzije. Na to upućuje i činjenica da je rusko biračko tijelo SSSR doživljavalo kao proširenu Rusiju.
Kada se Gorbačov kandidirao na ruskim predsjedničkim izborima dobio je samo dva posto glasova. To je evidentno pokazalo kako ruski narod nije pozdravio raspad SSSR-a, a za taj raspad optužuje se Gorbačov. Nakon toga i sadašnji samodržac Putin je raspad SSSR-a nazvao velikom pogreškom. Godine 1968. ukrajinski akademik Ivan Dzuba objavio je na zapadu izuzetno važnu knjigu “Internacionalizam kao rusifikacija”.
Ovu knjigu treba čitati ponovno, kao i Dzjubin esej “Kavkaz” u kojem je opisao povijest ruskih imperijalnih osvajanja. Nakon analiza koje je dao veliki ukrajinski znanstvenik, iskreno se bojim da Zapad ne razumije i ne shvaća Putina kao samodržca čiji je psihički kapacitet ispunjen veličinom ruskih carskih prethodnika u čijim kremaljskim odajama on vlada. Ali i Staljina, čija azijatska podmuklost, okrutnost, lukavost i narcizam nemaju premca.
Tu je i naš stari Napoleon Bonaparte. Napoleonski sindrom liječi se samo na bojnome polju. Ipak, ako će rusko osvajanje Krima zaustaviti Putina i time se spriječiti izbijanje rata između velikih sila, žrtva bi imala smisla – u meni progovara Chaberaline. Neće, neće, iza leđa mi dovikuje nesretni čehoslovački predsjednik, dr. Haha, koje su zapadni lideri prinudili da u ime čuvanja mira prihvati okupaciju Sudeta.
Povratak u zemlju Julije Timošenko
Jučer se vratila iz Njemačke, gdje je liječila ozlijeđenu kralježnicu, karizmatična političarka Julija Timošenko. Danas je održala konferenciju za tisak i indirektno najavila kandidaturu za predsjednicu Ukrajine. Što nas je ugodno iznenadilo, napustila je invalidska kolica, a šminka je učinila svoje, tako da je ponovno izgledala veličanstveno. Ovo je čudesna žena. Proživjela je strahotu zatvora u Harkivu.
Janukovič ju je kanio slomiti pod svaku cijenu, kako bi se oslobodio opasnog protivnika. U zatvoru su ju terorizirali, a izvan zatvora sva su medijska sredstva bila angažirana u njezinom blaćenju i kompromitaciji, kako bi joj ukrajinski narod okrenuo leđa. Izdržala je štrajk glađu, izdržala je batinjanje, izdržala je poniženja i dočekala slobodu snažnog duha.
Julija Timošenko je poput orla koji može sletjeti na razinu kokoši, ali kokoš se nikada ne može vinuti do orlovskih visina. U hrvatskome diplomatskom klubu planiramo javno prikazati film Jakova Sedlara “Julija”, a potom predavanje o Ukrajini. Bilo bi efektno kada bi se na premijeri pojavila madam Timošenko osobno.
Današnji nastup Julije Timošenko pokazuje kako je u Ukrajini počela predizborna kampanja. Samo da ne dovede do međusobnih parbi, sukoba i raskola! Ako se to dogodi, Ukrajincima nema spasa.
Đuro Vidmarović/HKV
