Pronaći puninu
Simona Weil, francuska književnica i filozofkinja, veli kako čovjeka na grijeh navodi praznina. Ona veli i to da je svaki grijeh pokušaj popunjavanja te praznine.
Naš svakidašnji život dobrano se kreće od zadovoljavanja naših potreba, pa tako tražimo načine i prilike kako da to ostvarimo. Svi znamo da smo mi ljudi potrebita bića. Potrebna nam je hrana i piće, krov nad glavom i naši bližnji. Isto tako potrebujemo za odnosima s drugima. Svi na poseban način potrebujemo za priznanjem, pohvala nam je draga, isto tako i potpora. Svi čeznemo i za ljubavlju. Nju svi tražimo i trebamo, kako biskup tako i onaj starac pokraj puta kojeg ćemo sutra sresti. Sve naše potrebe čine jednu spiralu koja nas bitno čini ljudima.
Ljudi se jako žrtvuju kako bi došli do pozornosti, pohvale, ljubavi… Malo dijete plače i viče kako bi ga netko uzeo u naručje ili nahranio. Dijete nam je najbolji primjer koliko smo mi ljudi ovisni jedni o drugima. I ako smo odrasli volimo biti primijećeni i viđeni, volimo da se netko brine o nama i da ima vremena za nas. Volimo susrete i odnose. Naš vlastiti život oslonjen je na živote drugih.
Svi smo svjedoci da nama ovih stvari ponekad i nedostaje. Nedostaju nam ponekad ljudi koji će nas iznenaditi, imati vremena za nas, nemamo nekoga tko bi nas zagrlio. U nekim trenutcima ne treba nam nešto posebno govoriti, ponekad nam je potreban samo čvrst zagrljaj nečijih ruku oko našeg tijela. U takvom nedostatku onoga što naše srce traži pojavljuje se praznina. Naše životne potrebe i potrebe za drugima ostaju ponekad samo potrebe. Tada ta naša praznina raste svakim danom. Ona vapi i traži. Naše srce koje je stvoreno za drugog jednostavno vene. U takvom stanju može nam mnoštvo stvari prolaziti kroz glavu. Naše stanje može biti samo privremeno ili se ponavljati iz mjeseca u mjesec. Možemo ponekad i sami pogoršavati situaciju bježeći od drugih, čineći nešto što nas udaljava od čovjeka. Ta praznina se širi i traži načina da bude ispunjena.
Krik za ljubavlju
Ljudi koji su postali ovisnici, o bilo kojoj stvari, jako dobro poznaju što je to praznina. Slušajući njihove ispovijesti čovjek uviđa kako bi sve bilo drugačije da je malo više bilo međuljudskih odnosa ispunjenih pažnjom i ljubavlju. Isto tako i mladi ljudi koji su pokušali učiniti samoubojstvo svjedoče o sličim iskustvima. Bolest depresije u svojoj biti samo je krik za ljubavlju. To stanje praznine je jako pogodno za samodestruktivno djelovanje. U takvim trenutcima, kao i Isusu Kristu u pustinji, pojavljuje se i Napasnik. Sam čovjek se u tom zamagljenom krugu, u toj svojoj praznini, odlučuje za grijeh, kako kaže Simone Weil. Mi ljudi s tim grijehom pokušavamo ispuniti nešto duboko u nama, neku našu potrebu, zlo koje nismo okajali ili tuđe zlo kojega se nismo oslobodili i tako postali rob tog istog zla. Na obzorju ne vidimo smisao, uklonjen je s našeg društvenog obzorja, današnji intelektualci vrše ‘kastraciju smisla’ (René Girard). Nakon što je Friedrich Nietzsche objavio smrt Boga, u isto vrijeme u našoj civilizaciji započela je smrt čovjeka. Što manje Boga, sve više nasilja prema čovjeku. Današnji čovjek svoje se želje s prvih stranica Svetog pisma, da zauzme mjesto Boga, nije odrekao ni najmanje.
Istinsku logiku donosi samo Logos
Kako bi zadovoljili naše potrebe treba imati određeni smisao u životu, određeni red. Ali koji? Mnoštvo je ponuda i uzora u svijetu. Reklame nude svoje proizvode, za koje oni drže da su nam neophodni za život. Tržište isprazne i neplodne duhovnosti solipsizma svakim je danom veće. Poganstvo i scijentizam šire se zapanjujućom brzinom, zahvaćajući sve ljudske pore života.
Ne odgovarajuće ispunjavanje naših potreba dovodi do patnje, kako smo vidjeli. Patimo. Tako pate svi ljudi, bez obzira na status ili životni poziv. Patnja ne bira, na različite načine svi mi nju doživljavamo. Na vani se možemo i držati kako je sve u najboljem redu. Ali čim se zatvore vrata naše sobe, kad ostanemo u tišini, osjećamo kako nešto debelo nedostaje našem srcu. Facebook, televizija, diskoteka, želja da budemo primijećeni i viđeni, sve zajedno može prekrivati naše bježanje od stvarnog problema s kojim se ne želimo ili nismo spremni susresti. U našoj nutrini je mrak i jednostavno mi taj svoj problem ne vidimo. Takve stvari mogu biti bjegovi od tjeskobe koja nam ukazuje kako je naš životni pravac u krivom smjeru. Nemamo mira. U tomu našem vrtlogu glad za smislom ostaje glad. Mi smo i dalje gladni odnosa za koji je naše srce stvoreno.
U motrenju naše situacije bitno nam je naći vremena i osluškivati vlastito srce, kako kaže sveti Augustin: U unutarnjem čovjeku istina boravi. Šutnja vanjska i unutarnja može nam pokazati gdje smo. Ako uvidimo kako naše srce žudi za nečim većim, bit ćemo na pravom putu. Naša čežnja za puninom života može nas povesti na dublje traganje za smislom. Naš vapaj za odnosima povest će nas u potragu za najvišim od svih odnosa. Vapimo za onim koji je sam u sebi odnos. Simone Weil na drugom mjestu veli: Tko ne želi da njegova slika Boga bude samo projekcija vlastitih želja, taj mora znati čekati – s posvemašnjom pozornošću. S tom našom pozornošću vidimo da to nije samo naša želja. Ako stvari duboko sagledamo to je realnost. Ljudsko srce je stvoreno za nešto više, a to više se nalazi izvan njega, to više je sam Vječni.
To naše putovanje i potraga za Drugim traži samoću, žrtvu i patnju od koje danas kršćani tako lako bježe. Mnoštvo naših problema nalazi se u pozadini krivih ljudskih usmjerenja i traženja. Koliko je samo brakova i ljudskih života uništeno samo zato što osobe nisu prepoznale kako od ograničenog čovjeka očekujemo i tražimo ono što nam on ne može dati. Kad muž od žene očekuje, ili žena od muža, ono što treba očekivati samo od Boga Isusa Krista, događaju se mnoštva frustracija. Ako na prvom mjestu stoji čovjek, a ne Bog, kako će se naše srce smiriti? To ljudsko srce traži beskonačno jer je za njega i satkano, zbog toga tu njegovu prazninu nije moguće ispuniti ni ozdraviti s nečim što je konačno, zatvoreno samo u ovaj svijet. Kriva očekivanja, krive pretpostavke dovode do krivih odluka koje nose nemalo ružnih posljedica.
Unutarnji naš život je taman bez svjetla, ali istinskog Svjetla koje je došlo na ovaj svijet. Kraljevstvo Božje raste u onome tko se ne zatvara tome svjetlu. Možda ga i ne poznaje, ali je važno da traži bez kraja i konca onoga za kojim njegova nutrina vapi. Iz toga odnosa s njim polako i bez nametanja padaju naše lažne maske koje nosimo jedni pred drugim, kao domine padaju laži kojima se zavaravamo. To nije nešto što se događa samo nekim pojedincima čija smo svjedočanstva čuli ili o njima čitali. Ako nam je stalo do nekoga, za njega ćemo imati i vrijeme i mjesto. Samo vrijeme i mjesto izraz je naše molitve prema onome koji je iznad nas, koji nas tako dobrano nadilazi. Samo to pravo Svjetlo, ne nikakvo blještavilo i privid, nas dovodi do obrata. Naša praznina i glad tada ne će biti kriza i muka, nego signal i znak kako je pred nama samo još jedna nova životna stepenica na koju trebamo čvrsto stati.
Fra Dario Galić/glasbrotnja.net
