Ključno je pitanje hoće li ICJ prihvatiti hrvatske argumente po glavnoj tužbi i sve činjenice koje je u prilog genocidu iznijela Hrvatska. To neće ovisiti samo o pravu, već i o taštinama 17 sutkinja i sudaca koji čine Vijeće ICJ-a. Naivno bi bilo misliti da politika na ovakve presude nema utjecaja. Konačan pravorijek ovisit će prije svega o odnosima država iz kojih suci dolaze prema zemljama koje su u sporu – prema Hrvatskoj i Srbiji
U utorak, 1. travnja, pravni tim RH izveo je svoje završno izlaganje po hrvatskoj tužbi za genocid protiv Srbije. Prvo što mi je palo na pamet su riječi predsjednika Josipovića izrečene u više navrata, a posljednji put u Beogradu za vrijeme službenog susreta s Tomislavom Nikolićem, a to je da će tijekom postupka biti izrečeno mnogo neugodnih detalja s jedne i druge strane. Tko god je pažljivo pratio izlaganje srbijanskog pravnog tima nije čuo ništa neugodno što već nije čuveno u izvođenju dokaza pred Sudom za bivšu Jugoslaviju, prije svega u predmetu “Oluja”, tj. na suđenju hrvatskim generalima koji su pravomoćno oslobođeni za sudjelovanje u zajedničkom zločinačkom pothvatu. ”Pothvat” je inače temelj onoga što je u tužbama za genocid najteže dokazati, a to je mens rea, tj. zločinački plan i zločinački um.

Presuda za “Oluju” Srbiji “pomrsila račune”

Presuda za “Oluju” je ujedno i najveći dokazni kapital hrvatske strane u ovom postuku pred najvišim pravosudnim tijelom UN-a, na čiju presudu ne postoji pravo žalbe. I sasvim je očito da je ta presuda Srbiji ”pomrsila račune”. Srbija je, nakon što se ICJ u studenome 2008. proglasio nadležnim za suđenje po tužbi koju je Hrvatska podigla protiv Srbije za genocid – protutužbu uložila tek 2010., malo prije proglašenja nepravomoćne presude Gotovini, Čermaku i Markaču, računajući da će takva presuda biti i pravomoćno potvrđena. Informaciju da su Gotovina i Markač prvostupanjski osuđeni na drakonske kazne, da je ”pothvat” prošao u najekstenzivnijem opsegu, da su brijunski transkripti glavni dokaz ”Tuđmanovog zločinačkog plana”, srpska diplomacija je dobila od glavnog pravnog savjetnika suca Alphonsa Orija – koji je po narodnosti Srbin, i bitno je utjecao na ishod Orijeve presude. Srbija je zato tek tada, dvije godine nakon što je proglašena nadležnost, uložila protutužbu sigurna da će pred ICJ-om izvesti veliku reviziju povijesti gledanu iz svoga kuta. Uostalom Savo Štrbac je reviziju povijesti najavio vrlo sigurno, još 2001. u intervjuu “Nedeljnom Telegrafu” kojeg je dao u povodu podizanja optužnice protiv generala Gotovine. Pravomoćna, oslobađajuća presuda za generale za Srbiju je bila poput hladnoga tuša. I zato smo tijekom argumentacije njihova pravnog tima slušali samo gluposti i mitove. Srbijanski pravni tim se grčevito držao prvostupanjske presude u predmetu ”Oluja” kao da pravomoćna ne postoji, i ”garnirao” je podatcima Štrbčeva ”Veritasa” o 250.000 prognanih Srba iz tzv. Krajine, i 1600 ubijenih. Ti podatci nisu prošli čak ni u drakonskoj prvostupanjskoj presudi suca Oria. Nisu mogli sakriti prezir prema predsjedniku Tuđmanu, kao ”rušitelju Jugoslavije”, ne spominjući u svim svojim ”istorijskim kontekstima”, koje su bacali pred Vijeće poput guma za žvakanje, pad Berlinskoga zida, i neodrživost Jugoslavije u svjetlu sloma totalitarnih komunističkih režima u srednjoj i istočnoj Europi.

Neodržive kritike upućene hrvatskom pravnom timu

Zato kritike upućene hrvatskom pravnom timu u dijelu domaće političke i pravne javnosti da je pogriješio jer nije obavio protuispitivanje Save Štrpca i još šest svjedoka iz Srbije, već je kao strana koja je podnijela tužbu za koju je sud proglasio nadležnost iskoristio pravo odricanja od protuispitivanja te zaprimio njihove pisane iskaze, stoji tek djelimično. Ta kritika stoji tehnički, jer ”cross” je dio kaznenog postupka, ali ne stoji stvarno. Čemu slušati Savu Štrbca i njegove ”stotine hiljada proteranih i pobijenih”, i raditi mu ”PR” kad su pred Sudskim vijećem dvije pravomoćne presude ICTY-ja nedvojben dokaz. Presuda za “Oluju” – koja je oslobađajuća i kojom je utvrđeno da su nakon operacije ubijena 44 civila te da je riječ o pojedinačnim zločinima, nikako dijelu državne politike, i presuda za Milana Martića, koja je osuđujuća. Martić je, podsjećam, dobio 36 godina zatvora kao pripadnik zajedničkog zločinačkog pothvata pod vodstvom Slobodana Miloševića u cilju etničkog čišćenja Hrvata iz tzv. Krajine. Prema tome, pred ICJ-om nismo čuli ništa što već nismo čuli. Čuli smo samo da je srbijanski tim svoje teze ”potkrepljivao” iskazima Žarka Puhovskog koji je kao svjedok u istrazi za “Oluju” (na glavnoj raspravi se nakon što je vidio kamo postupak vodi bio malo korigirao) pred haaške tužitelje iznosio podatke Save Štrpca, te citate iz radova i pisama Bruxellesu Dejana Jovića, glavnog analitičara predsjednika Josipovića. Jovićeve ”ekspertize” prema kojima je Franjo Tuđman najveći nacionalist na Balkanu i separatist, te pismo Europskoj uniji kojim ”upozorava” kako Hrvatska nije zrela za pristupanje te da mora čekati Srbiju – argumentirajući to zapravo britanskim geopolitičkim i interesnim stavovima – neće imati pravne posljedice na ovaj postupak. Ali trebale bi imati političke posljedice kod kuće. Nitko još predsjedniku koji pretendira na drugi mandat nije postavio pitanje kad će smijeniti Dejana Jovića i je li točno da je Jovića na Pantovčak instalirala izravno britanska obavještajna služba MI6.

Crnić Grotić diskreditirala i Josipovićeve stavove

Glavna zastupnica RH, prof. Vesna Crnić Grotić, u završnoj riječi jasno je kazala kako je Srbija zločine koje su pripadnici JNA i paravojnih formacija počinili u Hrvatskoj i BiH svojoj javnosti najprije predstavljala na način da je masakr na Merkalama filmska produkcija i podmetanje stranih službi, a da je Vukovar grad koji je oslobođen od ustaša. Potom, kad su prave informacije počele dopirati do srbijanske javnosti, srpski političari su zauzeli stav da su svi isti, da su svi radili zločine, i da svih treba jednako tretirati. ”Mi nismo svi isti, i Hrvatska traži od Srbije da snosi odgovornost za svoju politiku s početka 90-ih”. Tu tvrdnju profesorica Crnić Grotić je potkrijepila činjenicom da ICTY za razdoblje od 1991. do 1996. za zločine u Hrvatskoj nije optužio niti jednog Hrvata, osim – i to tek nakon 2000. godine – Gotovinu, Čermaka i Markača, koji su oslobođeni, a zajednički zločinački pothvat pod vodstvom Franje Tuđmana nije postojao. Tim riječima zastupnica je de facto diskreditirala i izjave predsjednika Josipovića, koje su bile na tragu srpskoga stava o odgovornosti svih bez razlike, osobito onu o Domovinskom ratu kao odrazu ”konglomerata loših politika”. Uz to, zastupnica je Sudu jasno kazala da je Franjo Tuđman bio istaknuti partizan, uvjereni antifašist, te da je jedini predsjednik s područja bivše Jugoslavije koji je uz Milana Kučana bio pozvan na proslavu 50. godišnjice pobjede nad fašizmom, i to neposredno nakon operacije “Bljesak”. Također je rekla da hrvatski Ustav počiva na odlukama ZAVNOH-a, što stoji u preambuli. Te činjenice, koje bi trebale biti općepoznate, ujedno su poslužile i kao ”disbalans” u odnosu na stav Srbije, koji je zapravo bio neuspješan pokušaj amnestije Miloševićeve politike čvrsto uokviren relativizacijom krivnje za rat. Zastupnica je još jednom ponovila da je Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. bio ”dopusnica” Miloševiću i četništvu koje se počelo buditi da krenu u ostvarenje plana Velike Srbije. Prije nekoliko godina srpski akademici su napisali i Drugi memorandum, o kojem smo već pisali u ”7 Dnevno”, koji ”nalaže” da Srbija vrati u miru ono što je izgubila u ratu.

Relativizacija svih srpskih zločina pred sudovima

Jedna točka tog memoranduma opisuje upravo ono što se događalo zadnjih mjesec dana pred ICJ-om. A to je relativizacija svih srpskih zločina pred međunarodnim sudovima, u čemu mora biti aktivna i njihova diplomacija, a za zavaravanje naroda noseća uloga je namijenjena Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Svi ti memorandumi nisu ništa drugo nego kontinuitet prvog ”Načertanija” Ilije Garašanina iz 1844., u vrijeme srpske kneževine, koji već onda na liniji Karlobag-Karlovac-Virovitica povlači granice etnički čiste srpske države, nikako države južnoslavenskih naroda. Tezu o Velikoj Srbiji potkraj 20. stoljeća je – i to vrlo ozbiljno – potkrijepila Sonja Biserko, predsjednica srpskog Helsinškog odbora za ljudska prava, koja je svjedočila kao svjedok hrvatskog pravnog tima. Zbog nje su svi iskazi i bili zaštićeni do 1. travnja, jer su gospođu Biserko srpski mediji počeli razvlačiti i diskreditirati na razne načine. Njezina ključna teza, i za postupak vrlo važna, je da je JNA, kao glavni instrument ostvarenja ”nove Velike Srbije”, s pripremama za ”obranu socijalizma” i potpunu centralizaciju Jugoslavije započela odmah nakon Titove smrti. Znali su da je Jugoslavija prema amandmanima na Ustav iz 1974. imala jasnu i nedvosmislenu pravnu podlogu za razdruživanje, tj. definiciju ”samoodređenje do odcjepljenja”. JNA je stoga već onda, kazala je Biserko, počela s teritorijalnim preustrojem, i do 1990. postala je isključivo srpska vojska. Sve svoje tvrdnje Biserko je potkrijepila navodima iz knjige generala Veljka Kadijevića i Branka Mamule ”Moje viđenje raspada Jugoslavije” u kojoj je elaborirano upravo prerastanje JNA iz jugoslavenske u srpsku vojsku spremnu za ”očuvanje Jugoslavije”. Njezin iskaz, uz izvješće KOS-a iz 1991. prema kojem je srbijanska vlast znala što se zbiva u istočnoj Slavoniji, i još mnoge pisane dokaze koji su priloženi u spis – predstavlja dragocjen supstrat za dokazivanje mens rea odnosno zločinačke namjere koju je u tužbama za genocid najteže dokazati, a bez te namjere nema ni genocida.
Sonja Biserko, odgovarajući na pitanje srpskog odvjetnika Lukića: “Ako je JNA izazvala rat, što bi onda značila izjava posljednjeg predsjednika krnjega Predsjedništva Stipe Mesića ‘ja sam zadatak obavio, razbio sam Jugoslaviju’, izrečena u Saboru 1991.” – damski je kazala da je ta izjava irelevantna, jer da Stipe Mesić nije imao nikakvih ovlasti nad JNA, te da je postavljen prisilno pod pritiskom ‘EU trojke’, što jasno stoji i u dnevnicima Borisava Jovića koji to ujedno artikulira i kao stav Slobodana Miloševića ponavljan na sastancima užeg kabineta i Vrhovnog saveta odbrane. Drugim riječima, Biserko je kazala da se Mesić pred Tuđmanom pravio važan. Moj zaključak bi bio da je to bilo onda, jer Stipe Mesić je poslije učinio sve – počevši od “brijunskih transkripata” koji su fantomski nestali iz Ureda Predsjednika i završili u Haagu – da optužnica protiv Gotovine i drugih za “Oluju” bude podignuta. Bio je to zapravo njegov obračun s mrtvim Tuđmanom. On je ustvari naveliko doprinio činjenici da se hrvatski pravni tim pred ICJ-om mora gombati s pravnim akrobacijama Saše Obradovića i ostalih koji nikako ne odustaju od ignoriranja pravomoćne presude za “Oluju”.

Shabas unovčio priču o “konačnom rješenju”

Lik koji je u medijskim izvješćima dobio dosta prostora definitivno je član srbijanskog pravnog tima, stručnjak za genocid dr. William Shabas. U srpskim medijima je slavljen zbog svoje paralele “Oluje” s nacističkim ”konačnim rješenjem”, i izjavom da Srebrenica nije bila genocid unatoč presudi tog istog suda pred kojim je to kazivao. Iako se Shabas kolegama iz hrvatskog pravnog tima privatno ispričavao kazavši “da je Srbija, koja ga plaća, od njega tražila da to kaže” – svi pravnici na ICJ-u smatraju da je time njegova karijera snažno poljuljana, a njegov kredibilitet nestao. Shabas je sudu ponudio još jednu nevjerojatnu tezu. Tvrdio je da su topnički napadi tijekom “Oluje” bili protupravni, a onda ipak, nekoliko dana poslije, ne mogavši zaobići presudu za “Oluju”, kazao je “da ako su hipotetski i bili zakoniti, sadržavali su genocidnu namjeru!”.
Članovi hrvatskog pravnog tima – bivši tužitelj Wales Kier Starmer i profesor na Oxfordu Phillipe Sands – u završnom govoru Shabasa su doslovce ismijali. Prvo su ga suočili sa samim sobom i podsjetili na knjigu koju je napisao 2002. u kojoj ”nacistički ” apostrofira Slobodana Miloševića, a potom su se – konstatirajući da su hrvatske snage u operaciji “Oluja” u dobroj vjeri topnički granatirale legitimne vojne ciljeve – pitali kad je to u povijesti genocid počinjen zakonitim sredstvima. Svaki laik zna odgovor koji glasi: Nikad. “Srbija je mijenjajući teze i izjave izgubila vjeru u svoju protutužbu koja je beznadna” – kazao je prof. Sands.
Saša Obradović, glavni pravni zastupnik Srbije, u srbijanskim je medijima uoči početka suđenja također priznao da je srpska protutužba samo tehničke naravi, kako bi Srbija imala isti status pred sudom kao i Hrvatska po čijoj se tužbi Sud proglasio nadležnim za suđenje u tom predmetu. Na Sudu se mogu već čuti neformalna mišljenja prema kojima će svi navodi iz srpske protutužbe biti pobijeni. Ali ključno je pitanje hoće li Sud prihvatiti hrvatske argumente po glavnoj tužbi i sve činjenice koje je u prilog genocidu iznijela Hrvatska. To neće ovisiti samo o pravu već i o 17 sutkinja i sudaca koji čine Vijeće ICJ-a. Naivno bi bilo misliti da politika na ovakve presude nema utjecaja. Naravno da ima. Konačan pravorijek ovisit će malo i o taštinama sudaca, činjenici tko od njih ide u reizbor pa želi sudjelovati u ”pisanju povijesti na način koji odjekuje u povijesti”, a tko ne ide pa mu se živo fućka. Ali prije svega ovisit će jednim dijelom i o odnosima država iz kojih suci dolaze prema zemljama koje su u sporu – prema Hrvatskoj i Srbiji.

Tomka, predsjednik ICJ-a, iznimno naklonjen Srbiji

Predsjednik Suda, Slovak Peter Tomka, iznimno je naklonjen Srbiji, što zbog izvanrednih bilateralnih odnosa Slovačke i Srbije, što zbog svog političkog odgoja. Tomka je u vrijeme hladnoga rata bio čehoslovački diplomat. U stručnim časopisima već je pisao svoje viđenje ovog predmeta – smatra da je najbolje bilo odustati od spora i povući glavnu tužbu i protutužbu. Običaj je da se predsjednik Suda prilikom glasovanja sudaca prikloni većini. Učinila je to bivša predsjednica Rosalyn Higgins 2008. kad je ovaj sud zadužen za sporove među državama proglasio nadležnost za sudovanje po hrvatskoj tužbi. Peter Tomka, tada sudac ICJ-a, zanimljivo, jedini je bio protiv nadležnosti – podržavajući tezu da je u bivšoj Jugoslaviji 1991./92. bio građanski rat. Srbija je tijekom svoje argumentacije, pozivajući se na njegovo izdvojeno mišljenje, već proglašenu nadležnost pokušavala osporiti tvrdnjom da je SRJ nastala u travnju 1992., a da smo do tada bili jedna država, a JNA zajednička vojska nad kojom Srbija nije mogla imati učinkovitu (stvarnu) odgovornost. Hrvatska strana je tim tvrdnjama pristupala ”sui generis”, dakako pozivajući se na nadležnost bez koje svi sad ne bi bili u Haagu, ali i na činjenicu da se Jugoslavija mogla mirno razdružiti da Srbija nije imala kompletnu kontrolu nad JNA , i već zacrtan svoj velikosrpski plan, točnije mens rea za genocid. Pitanje je i kako će u pravorijeku sud tumačiti Konvenciju o genocidu. Hoće li joj pristupiti konzervativno ili prilagođeno zahtjevima vremena i zbivanjima u svijetu u 21. stoljeću. U predmetu BiH vs Srbije za genocid, Srebrenica je proglašena genocidom (Srbija to i dalje negira), a Srbija odgovorna što ga nije spriječila niti je kaznila počinitelje. Srbija, međutim, nije proglašena krivom u smislu sankcija odštete i svih zahtjeva koje je Bosna i Hercegovina zatražila u svojoj završnoj riječi. BiH tužba je, doduše, bila mnogo lošije pripremljena od hrvatske tužbe, a otežavajuća okolnost je bila i ta što Karadžić i Mladić još nisu bili uhićeni, pa se BiH nije mogla pozivati na dokaze koji se izvode na njihovim suđenjima. Svjedočeći u postupki Hrvatska vs Srbije, Sonja Biserko je kazala kako su Sudu uskraćeni dokumenti koji bi potkrijepili i potvrdili krivnju Srbije tj. Miloševića i vodstva u Beogradu i proizveli drukčiju presudu. Ona smatra da je to bio politički manevar vođen idejom i interesima Europe kako Srbiju zbog njezina geostrateškog položaja treba priključiti EU-u, te da nije proglašena krivom za genocid u BiH kako bi joj se kompenziralo skoro izdvajanje Kosova koje se dogodilo godinu dana nakon te presude. Ipak, presuda za Srebrenicu kao genocid, kao i utvrđena odgovornost Srbije, ne smiju se procjenjivati kao neuspjeh već kao uspjeh BiH pravnoga tima. Jer krivnja država kao takvih izaziva velike kontroverze i suprotstavljene stavove vodećih svjetskih stručnjaka za međunarodno pravo.

Država odgovara za nesprječavanje genocida
Prof. dr. Davor Derenčinović s Pravnog fakulteta u Zagrebu o tome piše:
”Subjekti kaznenog prava, dakle osobe koje mogu odgovarati za kaznena djela, su fizičke i pravne osobe. Pravne osobe ne mogu odgovarati za kaznena djela u svim sustavima, već samo u nekima. Unatoč tome što država ima pravnu osobnost, pretežno je shvaćanje izraženo u literaturi da država ne može odgovarati za kaznena djela. U nekim je pravnim sustavima to i izričito propisano u tekstu zakona. Osim toga, valja imati u vidu i odredbu čl. 4. Konvencije kojom je propisano da će osobe koje su počinile genocid ili neko drugo djelo iz članka 3. Konvencije biti kažnjene i to bez obzira radi li se o ‘vladarima, javnim službenicima ili privatnim osobama’. Iz takve konstrukcije također proizlazi da su donositelji Konvencije pošli od toga da država ne može počiniti kazneno djelo genocida niti povezana kaznena djela iz čl. 3. Konvencije. Međutim, to još uvijek ne znači da država ne može biti proglašena odgovornom za genocid i povezana djela i to po osnovi tzv. izvedene (derivirane) odgovornosti. Naime, čl. 9. Konvencije u kojem se govori o odgovornosti države za genocid ili druga djela propisana čl. 3. ‘sugerira da države mogu biti odgovorne zbog počinjenja genocida ili nekog drugog s genocidom povezanog kaznenog djela’. Iz okolnosti da se u članku 9. ne govori o ‘odgovornosti država za nesprječavanje i/ili nekažnjavanje genocida’ već o ‘odgovornosti za genocid’, jedini logičan zaključak koji se dade izvesti da države, premda ne mogu ‘počiniti’ genocid niti druga s genocidom povezana djela propisana člankom 3. Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, mogu biti proglašene odgovornima za ta djela… Država može biti proglašena odgovornom za navedena djela ako se utvrdi da je imala ‘učinkoviti nadzor’ nad fizičkim počiniteljima tih djela. Ako je, pak, taj nadzor bio samo ‘sveukupni’, tada se djela fizičkih počinitelja ne mogu pripisati (imputirati) državi, ali ona može odgovarati za nesprječavanje počinjenja tih djela.”
Valja imati na umu da je predmet BiH vs Srbije za genocid bio prvo suđenje nakon nastanka Konvencije 1948. godine. Hipotetski, kad bi konačnom presudom, koja će biti donesena unutar godinu dana, Vukovar bio proglašen genocidom, a Srbija odgovorna da ga nije spriječila, bio bi to veliki uspjeh za Hrvatsku, prije svega satisfakcija za žrtve Vukovara i veliki zalog za povijest i budućnost. U svakom slučaju, Srbija će u povijesnim i sudskim analima ostati jedina zemlja članica UN-a koja je dva puta tužena za zločin nad zločinima – genocid!

Autor: Nikica Gović/7DNEVNO

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save