„VELIKI IGRAČI“ UPRAVLJAJU SVIM ZBIVANJIMA U HRVATSKOJ, A DRŽAVA SLUŽI ZA ZAŠTITU NJIHOVOG KRIMINALA – INTERVJU SA PREDSJEDNICOM UDRUGE ZA ZAŠTITU ŽRTAVA PRAVOSUĐA VERONIKA VERA – NADOM LANDEKA

Autor teksta: Damir Kramarić

Predsjednica Veronika Vere, udruge za zaštitu žrtava pravosuđa, nakon dugogodišnje vrlo mučne i po život opasne borbe za pravdu i istinu, zadnjih mjeseci napokon uspjeva i široj javnosti, gostovanjima u emisijama javne televizije, pojasniti brojne činjenice i dokaze koje nedvosmisleno upućuju na zaključak da upravo državne institucije štite široku mrežu organiziranog kriminala u Hrvatskoj. Nada Landeka, dakle, korak po korak razotkriva koruptivnu hobotnicu koja je doista spojena sa svim strukturama vlasti, pa i sa samim vrhom države, što znači da je poštapalica ‘kako sve države imaju mafiju, a samo hrvatska mafija ima državu’, nažalost točna. Sve to povod je za razgovor sa ženom koja je, zbog svoje ustrajnosti u istjerivanju pravde u takvoj državi, morala podnijeti ono što većina muškaraca ne bi.

U zadnje vrijeme često na javnoj televiziji govorite o žrtvama kreditnih ureda, te o činjenici da država, odnosno Ministarstvo financija i DORH, praktički štite njihov kriminal. Možete li pojasniti kako to rade?

– Iako uopćeno štitimo žrtve pravosuđa, zadnjih dvije godine zauzeli smo se najviše za žrtve kreditnih ureda. Ganula nas je teška sudbina ljudi koji su doslovno ostali bez ičega, a dio ih je i istjeran iz svojih domova. Pravomoćne presude koje su do sada ishođene ukazuju na činjenicu da se radi o nezakonitim poslovima. Kaznenim postupkom vjerovatno će se utvrditi i da se radi ne samo o lihvarskim ugovorima,već i o čistoj prijevari građana koje su doveli u zabludu. Žrtvama kreditnih ureda djelatnici iz tih ureda ne samo da su dali na potpise lihvarske ugovore u iznosima dvostruko većim od primljenog novca na dan potpisa, već su nakon nekog vremena nestajali sa lokacija na kojima su imali urede i agencije za naplatu kako bi građanima doslovno onemogućili uredno podmirenje duga. Tad bi uslijedila tortura i prisila. Svakodnevno bi dužnike nazivali iz ‘call centara’ inzistirajući na naplati. Neke su i trajno iselili iz njihovih domova temeljem Ugovora o kupoprodaji koje su im podmetnuli na potpis, a neke dužnike i danas, punih godinu i pol nakon akcije USKOK-a u kojoj su dio tih kreditora priveli, još uvijek nazivaju i prijete im.

Znači li to da USKOK i druga nadležna tijela nisu akciju odradili do kraja?

– Tako je. Za vrijeme navodnog pritvora osumnjičenih iz kreditnih ureda, počeli su kolati dokumenti iz kojih je očigledno da su te osobe baš u to vrijeme prenijele svoja potraživanja na neka odvjetnička društva koja su dalje nastavljala naplatu ali i uznemiravanje građana telefonskim pozivima. Nejasno je kako je na stotine trgovačkih društava uspjelo registrirati djelatnost kreditnog ureda i kreditnog posredovanja na Trgovačkom sudu, iako se prema Zakonu o kreditnim institucijama, Zakonu o štedno kreditnim zadrugama odnosno unijama, i Zakonu o potrošačkim kreditima točno zna koje uvjete mora ispunjavati kreditni posrednik koji nema pravo financiranja, odnosno kreditna institucija koja pak svoje poslovanje mora imati pokriveno visokim temeljnim kapitalom i biti pod nadzorom HNB-a. Pravna država u slučaju žrtava kreditnih ureda uopće ne funkcionira. Brojne žrtve su se hrabro i čvrsto suprotstavile kriminalnim radnjama, sve su prijavili DORH-u i USKOK-u još 2010. godine, a i nakon toga nadopunjavali su kaznene prijave, no do danas se ništa nije dogodilo. Građani su i dalje posve nezaštićeni. U međuvremenu su ishodili i pravomoćne sudske presude kojima je FINA bila dužna deblokirati blokirane račune građana, a gruntovnice skinuti terete sa založenih nekretnina jer su takvi ugovori protivni zakonu i od strane Sudova proglašeni ništetnima, ali opet se upravo državne institucije suprotstavljaju pravomoćnim sudskim odlukama – što je također kazneno djelo, a protivno je i Ustavu. Ministarstvo financija, HNB odnosno HANFA zaduženi su za uredno poslovanje financijskih institucija, odnosno kontrolu financijskih tokova u državi. Oni su bili dužni nadzirati poslovanje takvih društava, jer i danas nije jasno na koji način su jedni financirali, dok su druge pravne osobe naplaćivale sporne zajmove i to bez ikakvog pravnog osnova. Kako su knjigovodstveno pokrivene te transakcije, odnosno naplata rata iz tih zajmova? Koliko je poreza na nekretnine plaćeno iz tih transakcija, poreza na dohodak, poreza na dobit…? Najviše začuđuje činjenica da se taj novac i danas usteže sa računa građana. No, kuda odlazi, to nitko ne zna.

Kojim čudom ste, uz izricanje takvih tvrdnji i prozivanje institucija države Hrvatske, uspjeli probiti medijsku blokadu i doći na Hrvatsku televiziju?

– Pretpostavljam da je više riječ o napornom radu i ustrajnosti, manje o čudu. Sustavno smo gradili temelje, objavljujući prvo na našim stranicama i facebook profilima sve nezakonitosti koje smo na logičan način prenosili javnosti. Mnogi nisu shvaćali sistem pljačke koja je provedena od strane kreditnih ureda. Žrtve su dugo šutjele jer su se bojale da će biti izvrgnute ruglu od strane obitelji, prijatelja, suradnika, a nisu bili svjesni da su deseci tisuća građana nasjeli na te primamljive oglase: isplata odmah i bez provjere solventnosti. Među žrtavama ima i ekonomista, pravnika, čak i pravosudnih djelatnika. Korak po korak zainteresirali smo i medije. Najprije nas je prepoznao tjednik ‘Narodni list’ iz Zadra, koji već tri mjeseca svaki tjedan objavljuje po jednu istinitu priču o povredi ljudskih prava od strane pravosudnih institucija, a TV kućama i ostalim poznatijim medijima smo se javno obratili prvi put sa okruglog stola, a potom i nakon reakcije Ministarstva financija nakon okruglog stola o kreditnim uredima koji je održan 13. kolovoza ove godine, kada smo zaprepašteno reagirali na vijest da je Ministarstvo financija dalo nalog da se stotinjak i više tvrtki koje su opljačkale hrvatske građane brišu iz sudskog registra, jer su takvim postupkom građanima izbili iz ruku i jedino pravno sredstvo obrane – sudski postupak.

Ranije ste javno progovarali i o kriminalnim radnjama u Hrvatskoj banci za obnovu i razvoj, te ste podnijelii kaznenu prijavu protiv HBOR-a. Zbog čega?

– Nikad u javnosti ne iznosim ništa što ne mogu dokazati.Tako sam još 2004. godine javno progovorila o pljački Hrvatske putem nikad vraćenih kredita HBOR-u i Fondovima. Moje tvrdnje potkrijepljene su dokumentacijom koju posjedujemo moji odvjetnici i ja osobno, a iz koje je sasvim nesporno da dobar dio kreditnih plasmana iz HBOR-a i nije u skladu sa Zakonom, niti sa Pravilnikom HBOR-a. HBOR ne podliježe, kao ostale banke, rezervacijama prema Narodnoj banci pa se otvaraju mogućnosti malverzacija.Osim nevraćenih kredita na područjima od posebne državne skrbi, gdje su krediti plasirani čak i blokiranim tvrtkama i uz nesigurne kolaterale, veliki broj kredita je uz slične uvjete plasiran i pravnim osobama na drugim područjima, neki direktno od HBOR-a a veći dio putem Fonda za razvoj i zapošljavanje, te preko poslovnih banaka. Tako imamo slučaj tvrtke koju je vodila ista osoba koja je prethodno stotine miliona dugovala Hrvatskoj poštanskoj banci, ali je unatoč tome novoosnovana tvrtka dobila od HBOR-a i Fonda čak dva kredita u jednom danu, te je nastavila poslovanje na istoj nekretnini. Tu su, zatim, deseci tvrtki na području Sisačko-moslavačke županije koje gotovo da i nisu otpočele s radom, a dobile su milijune kuna. Za veliki broj tvrtki imamo dokaze da su njihove nekretnine, nakon provedbe stečaja, na dražbi kupili bivši vlasnici, no ovaj put neopterećene dugovima. Istovremeno, HBOR je, iako nije vjerovnik tvrtke Liston d.o.o., pokrenuo ovršni postupak na nekretnini mojeg poduzeća koje nije dužnik, nije pravni sljednik i nije jamac, niti je ikad preuzeo potraživanje. Točnije, za dug nitko nije niti znao jer nije bio upisan u zemljišnim knjigama. Radi se o kreditima iz 1991. i 1992. godine koje je podignula pravna osoba koja nije bila ni vlasnik zemljišta, potpisnik kredita nije bio vlasnik ni direktor poduzeća, a da bi se u periodu od 1991. do 2001. godine zataškao cijeli postupak uključili su se čak i suci nadležnog Općinskog suda, te su u tu svrhu oformljena čak dva z.k. uloška za istu nekretninu. Ista nekretnina je upisana u dvije različite katastarske općine. Čestica 824 na koju je Fond za privatizaciju, čije je potraživanje kasnije cesijom preuzeo HBOR, plasirao dva kredita u iznosima od po 400.000 DEM svaki, izmišljena je za potrebe kredita kako bi se prikazalo da su nekretnine vanknjižno vlasništvo iako su nekretnine u zemljišnim knjigama bile upisane kao društveno vlasništvo-korisnik Exportdrvo, još od 1975 godine, te je sukladno Zakonu koji je bio na snazi nemoguće bilo odobriti bilo kakav kredit pravnim osobama koje nisu vlasnici ni korisnici. HBOR je u fazi reprogramiranja tog potraživanja 1996. godine, odobrio dužniku, koji je tada bio blokiran i bez upisanog založnog prava i koji nije nikad niti lipe tog kredita vratio, Plan otplate na kojem stoji ‘Proizvoljna otplata’ – ‘Poseban aranžman’!

Je li DORH istražio navode iz vaše prijave?

– Još 2004 godine, kada sam se prvi put suprotstavila toj neviđenoj pljački prvo društvene imovine, jer su Fondovi (čija je zaduženja cesijom preuzeo HBOR) zaduživali društveno zemljište, a potom i pljački moje privatne imovine, jer je u kupljenu tvornicu koja je zapošljavala 36 radnika uložen ušteđeni novac moje obitelji zarađen višegodišnjim radom u Njemačkoj, bilo je jako teško. Državno sudbeno vijeće nije tada odobrilo vođenje kaznenog postupka protiv sudaca koje sam smatrala odgovornim za veći dio problema jer nisu pravovremeno proveli pravomoćnu sudsku presudu Županijskog suda ishođenu još 2003. godine a kojom je ukinut pokušaj upisa založnog prava HBOR-a, ali u svom obrazloženju DSV nije naveo da ja nemam pravo, već upravo suprotno, da imenovani suci nisu niti mogli provesti upis založnog prava jer za to nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti, odnosno nedostajao je Sporazum između stranaka kao valjana isprava za upis. No, to nije bila zapreka da Općinski sud u Dugom Selu i nadalje donosi odluke po svojem nahođenju – ne po zakonu, a u svakoj svojoj odluci štiteći interes HBOR-a koji uopće nije stranka u postupku. Ustrajnošću, kroz godine upornog obraćanja državnim institucijama zahtijevala sam obnovu istražnog postupka, koja se temeljila na originalnoj dokumenataciji i dokazima prikupljenim samostalnom istragom koju sam provela. Temeljem tih prikupljenih podataka, koji bez ikakve sumnje dokazuju moje pravo, načinila sam i stručno vještačenje cijelog predmeta po sudskom vještaku, kako bi netko, stručniji i sposobniji od mene, pa čak i od sudaca koji su donosili odluke, potvrdio da imam pravo kad tvrdim da se radi o kriminalu. Na žalost, dugi niz godina nisam doživjela preveliko razumijevanje u MUP-u, niti u DORH-u. Tek ustrajnim istupanjem u javnosti, otvorenim pisanjem o svemu, pa i obraćanjem Europskoj komisiji, uspjela sam u nastojanju da se preotvori istraga, te da se neki postupci ponovno pokrenu, a jedan od odgovornih sudaca i stegovno kazni kasnije je i razriješen sudačke dužnosti ali na vlastiti zahtjev. Trenutno očekujem rasplet događaja sukladno zakonu a temeljem nedavno provedene nove istrage, odnosno kaznenu odgovornost svih koji su u tim događajima odgovorni za počinjenu štetu.

Usporedo s vašim tvrdnjama da HBOR i kreditni uredi, uz prešutno dopuštenje pa čak i pokroviteljstvo državnih institucija, protuzakonito pljačkaju građane, krenuo je i progon protiv vas. Povezujete li to jedno s drugim?

– Progon protiv mene, a i napadi na moju obitelj, zapravo traju od podnošenja prve kaznene prijave protiv HBOR-a i sudaca. U periodu od 2004. godine do danas, bila sam u dva navrata pritvorena, prvi put 2006. godine na pet dana u sudskom postupku koji se nikad nije vodio, a drugi put, prije dva mjeseca, privođenjem bez naloga koji mi je temeljem Zakona trebao biti uručen prilikom oduzimanja slobode. Prisilno sam dovedena na sud, bez da sam uopće dobila poziv na sudsku raspravu na kojoj sam trebala svjedočiti u postupku gdje se sudilo osobi protiv koje sam i sama podigla nekoliko kaznenih prijava, što zbog kaznenih djela prema meni, a što prema državi. Tijekom 2004. i 2005. godine, u dva navrata je izvršen nalet automobilom na moje dijete o čemu se nikad ništa nije istraživalo, no ja imam sve podatke o tome. Dijete je oba puta završilo u bolnici, a sada, 2013. godine, ponavljaju se gotovo jednake situacije. Osim neosnovanog oduzimanja slobode, podmetnutih kaznenih postupaka, bušenja guma i sumnjivih kvarova na vozilu (u samo mjesec dana to nam se dogodilo na dva vozila koja vozimo ja i članovi moje obitelji), istovremeno se provodi višemjesečno medijsko blaćenje s namjerom da me se kao osobu diskreditira i na taj način obezvrijedi moj humanitarni i javni rad. Ne štede ni članove moje obitelji, ni članove Udruge, a napadaju i nazivaju uvredljivim riječnikom čak i moje bliske suradnike. Naravno da su ti napadi povezani s onim što radim, i s kriminalom protiv kojeg se borim i da dolaze isključivo od osoba koje sam dotaknula razotkrivanjem pljačke. To uopće ne treba posebno istraživati jer se konstantno radi o istim osobama, koje samo šire krug sudionika u napadima. Nažalost, u Hrvatskoj vlada kronična nezaposlenost i siromaštvo, gotovo i glad, pa nije teško nači nekog tko će za male novce prljavi posao odraditi za naručitelja. To zadnjih mjeseci aktivno čini vlasnik jednog kreditnog ureda koji živi izvan Hrvatske, i koji sve konce povlači iz Švicarske. Razlog? Kreditni uredi su tijekom rata u stranim zemljama u koje su prispjeli izbjeglice plasirali veliki broj kredita uz visoku kamatu kako bi izbjegli građani mogli započeti život izvan zemlje iz koje su došli. Već tada je započeo isplativ biznis ‘friziranja dokumentacije potrebne za kredit’, kao i odobrenje lihvarskih kredita. Nakon što je ‘pao promet’ izvan Hrvatske, vlasnici kreditnih ureda dosjetili su se i započeli takav biznis i u Hrvatskoj. Ovdje su se pojedinci predstavljali i kao uspješni bankari u iseljeništvu, iako su u banku navraćali baš kao i ostali građani, samo uplatiti ili podići ulog odnosno eventualno platiti račune, što znači da nisu bili nikakvi vlasnici ili suvlasnici banke kako su se u javnosti i medijima predstavljali. Našom aktivnošću i probijanjem medijske blokade razbili smo jedan uhodani obrazac pljačke velikih razmjera cijele Hrvatske i hrvatskih građana. Pljačka se provodila putem tih kreditnih ureda. Nakon naših istupanja u javnosti, kreditnim uredima je novim Zakonom iz 2012. godine konačno zabranjeno poslovanje bez potrebnih odobrenja, a za one koji imaju potrebne dozvole Ministarstva financija, postalo je jasno da ne mogu financirati građane u tim uredima, već samo posredovati pri prikupljanju dokumentacije koja se prosljeđuje bankama. Istovremeno smo pokrenuli i niz drugih akcija, naročito u dijelu zaštite ovršenika i promjena Ovršnog zakona, odgode deložacija, a u medijima je bilo priča da će se i predsjednik Uprave HBOR-a smijeniti zbog nekih sumnjivih transakcija HBOR-a. Dakle, svi u državnim institucijama sve znaju! Vrlo se dobro zna i tko meni prijeti smrću i za čiji račun, kao i tko me napada. Zar nije čudno, da su osobe koje me medijski žele linčovati, pišući neumjesne tekstove i komentare, osobno ili putem lažnih facebook profila, direktno umiješane u plasmane kredita, ubiranje provizije na nikad ostvarene kredite, prodaju dionica Unicredit banke, gradskih stanova, otimanje Ininog zemljišta i brojne druge malverzacije, a služe se dobrim starim stilom ‘Drž’te lopova’ s namjerom da skrenu pozornost sa sebe. Napad je najbolja obrana, kažu stari ljudi, pa tako i oni koje sam dotaknula svojim javnim radom koriste napad kao najbolje sredstvo prozivajući mene za sve ono što rade upravo oni. U tekstovima koje objavljuju i preuređenoj elektronskoj pošti koju šalju mojim suradnicima putem e-maila i fb-poruka, nazivaju me osobom s kriminalnom poviješću i kriminalcem, što je neistina, a možda bi njihove objave i bile zabrinjavajuće kad ne bi tako nazivali i gotovo sve članove Udruge Veronika Vere, podpredsjednicu i ostale aktiviste, pa je očigledno da se takvi napadi na nas vrše potpuno svjesno i s namjerom da nas izbace iz ‘igre’. Nitko u Republici Hrvatskoj do sada nije proživio takav javni linč poput nas u Udruzi Veronika Vere i mene osobno i to potpuno neosnovano, bez ikakvih činjenica i stvarnih dokaza. Umjesto sudova Republike Hrvatske, za navodna kaznena djela koja mi žele ‘natovariti na leđa’ sude mi – vlasnik kreditnog ureda, kineziolog, snimatelj, i tri višestruko osuđivane osobe zbog počinjenja kaznenih djela krivotvorenja, prijevare, zlouporabe položaja, a za nekoliko takvih djela još uvijek im se sudi. Njihovi napadi nemaju granica: počevši od videa koji je nedavno objavljen na youtube pod okriljem Udruge Živi zid, i koji gotovo nitko nije mogao pogledati do kraja zbog beskrajno gnjusnog sadržaja… Napad je nastavljen objavom tekstova na portalu Udruge Radio Liberum. Ti tekstovi vrve navodima koji predstavljaju kaznena djela za koje su propisane sankcije u kaznenom zakonu, a smjer kojim vode ti tekstovi je čisto kompromitiranje. U svojim nezakonitim aktivnostima te osobe ne štede mene, ni članove moje obitelji, a sve to čine i dalje, bez ikakvog straha od zakona ili zbog osobne moralne stege koja bi trebala biti prirođena svakom čovjeku a pogotovo osobi koja javno potpisuje svoje ime ispod objavljenog.

Što mislite otkud svi ti napadi na vas dolaze?

– Osoba sam koja se ne nalazi baš u zavidnom položaju, s obzirom na višegodišnje pravne borbe koje vodim. Kada se zna tko je u tim mojim borbama protivnik, a tko su mi susjedi oko tvornice koju branim od otimačine, tada bi me mnogi najradije žalili, dok se većina ljudi koji znaju što prolazim, zapravo divi hrabrosti koju sam pokazala tijekom svih proteklih godina. Tvornica koju su poželjeli oteti pomoću sudaca Općinskog suda u Dugom Selu i HBOR-a i to nezakonitom ovrhom, za tuđi dug, nalazi se uz sam rub područja gdje se ove godine počeo graditi međunarodni Cargo terminal. Preko te lokacije prolazi Paneuropski koridor X, jedna od najvažnijih prometnica Europe, odakle se račvaju važni putevi kroz Hrvatsku i Europu. Susjedi s kojima graniči moja nekretnina su C.I.O.S. d.o.o. čiji je jedan od vlasnika Petar Pripuz i Pastor d.o.o. čiji je jedan od vlasnika Domagoj Milošević, a nekretnina graniči i sa privatnim kućama čak troje djelatnika Gruntovnice Općinskog suda – na kojem se sporovi vode. Osobno smatram da sve moje nevolje počinju zapravo iz Dugog Sela i da je većina napada na mene povezana s tom nekretninom i nečijim ambicijama po pitanju te nekretnine. Čak se u javnosti pokušava prezentirati nezakonitost stjecanja te moje nekretnine a i drugih poslova, iako sam tijekom godina višekratno prošla doslovno ‘rendgensko snimanje’ svih svojih postupaka i pravnog stjecanja nekretnine. Javnost na žalost, ne pita što je zakonito a što nezakonito. Čitatelji često ‘gutaju’ plasirano žutilo, ne razmišljajući koliko u tim informacijama ima istine. Ovo je naročito bitno zato što u vijestima koje ti ‘napadači’ u posljednje vrijeme plasiraju putem interneta žele raširiti informaciju kako se preko pravnih organizacija u kojima javno djelujem: Udruga Veronika Vere, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti dijaspore, Hrvatski svjetski sabor dijaspore, a i druge organizacije u kojima sam prisutna, zapravo navodno želi prevariti dijasporu i oteti im nešto. Nejasno je, kako bi se takav čin u stvarnosti mogao provesti, jer niti jedna od ovih pravnih osoba ne prima nikakve donacije niti iz Hrvatske, niti iz dijaspore, niti je bilo koja od tih pravnih osoba tražila bilo što od dijaspore, osim što sustavno radi na povezanosti Domovine i dijaspore, na zaštiti prava naših građana kao i Hrvata izvan Hrvatske, a naročito na isticanju nefunkciniranja pravne države i kriminala u pravosuđu kao osnovnu i temeljnu pretpostavku za povratak naših iseljenika. Svaka od tih pravnih osoba se isključivo financira svojim radom, a čak i prostor u kojem primamo žrtve pravosuđa financiramo sami, što nam znatno otežava rad, jer su nači članovi najteže pogođena populacija iz Hrvatske, ali i već opljačkani Hrvati iz svijeta (nekretnine su im otete povredom prava pred sudovima). Upravo ta naša žestoka borba protiv korupcije i kriminala i neprekidno isticanje nezakonitosti u pravosuđu – dovelo nas je na prvu liniju fronte, gdje nas ‘tuku svim raspoloživim oružjem!’ Opljačkanim Hrvatima trač kojim se nekog naziva ‘pljačkašem’ najbolje legne, s obzirom na prezir koji se posljednjih godina razvio prema onima koji su osiromašili zemlju, pa se zapravo i ne razmišlja previše o tome tko zapravo plasira takve informacije i s kojim ciljem.

Nedavno je pod još nerazjašnjenim okolnostima ubijen Lujo Medvidović, odvjetnik koji vas je zastupao. Povezujete li i to s vašim djelovanjem protiv korupcije?

– Duboko me je pogodila smrt odvjetnika Luje Medvidovića koji je zastupao moju tvrtku i Udrugu u naprijed opisanim postupcima, a nakon njegovog ubojstva napadi na mene, moju obitelj i Udrugu su se znatno pojačali. Vrlo su čudne okolnosti pod kojima je ubijen. Pokojni Lujo je jedini od odvjetnika koji su bili upoznati s predmetom doslovno ‘ušao u srž problema’ s HBOR-om i shvatio sve manipulacije koje su se u tom predmetu dogodile. Uvjeren u povijesnu pobjedu, kako je on to izjavio za ovaj slučaj, pola godine prije nego što je ubijen, predali smo njegov Prijedog za nastavak ovrhe (a potom obustavu) zajedno sa svim dokazima na Općinski sud u Dugom Selu, a također i Kaznenu prijavu USKOK-u. Međutim, Medvidović me zastupao i u sporovima protiv tog istog vlasnika kreditnog ureda koji me neprekidno u javnosti nastoji što više ocrniti i to od prošle godine čini gotovo 24 sata dnevno. Razlog tome nije samo razotkrivanje pljačke od strane kreditnih ureda, već i okolnost da sam kao poduzetnica s tim vlasnikom kreditnog ureda tijekom 2010. godine započela poslovnu suradnju u sklopu koje je trebalo izgraditi drvenu kuću. Nakon što je kuća temeljem više puta mijenjanih želja naručitelja o debljini zidova i kvadraturi, tri puta više koštala od početnog tj. startnog izračuna, prije nego li je naručitelj platio sve potrebne obveze prema Državi uključujući i PDV na ukupan iznos vrijednosti gradnje, ta ista osoba je nekoliko mjeseci prije Lujine smrti nezakonito stupila u posjed kuće (provalom). Upravo Lujo Medvidović me zastupao u sudskim postupcima koje sam pokrenula protiv tog vlasnika kreditnog ureda zbog ništetnosti ugovora. Neposredno nakon Lujine smrti, već od siječnja 2013. godine, napadi od strane vlasnika tog kreditnog ureda i njegovih pomagača na mene su se višestruko pojačali, i od tada nisu prestali, pa su očigledno ohrabreni činjenicom da Lujo Medvidović nemože više stati u moju obranu.

Znate li da su slične stvari doživljavali i ostali zviždači, odnosno prijavitelji kriminala i korupcije, te na kakav zaključak vas ta činjenica navodi?

– Posljednje vrijeme učestali su napadi protiv zviždača. Od zadnjeg našeg okupljanja koje je bilo krajem 2012. godine, kada smo svi zajedno najavili i tužbu protiv genocida, te smo sa skupa javno zatražili smjenu glavnog državnog odvjetnika, zahtjev koji smo urudžbirali kod Vlade RH, – među zviždačima se više gotovo i nije mogao čuti borbeni poklik. Umjesto njega, sve češće se čuje jauk. Zviždače mahom zatvaraju na psihijatriju, prijete im, pritvaraju ih, nastoje ih proglasiti nepodobnima ili kriminalcima, no puno je opasnija činjenica da im se podmeće lažnim kaznenim prijavama temeljem kojih se podižu optužnice, a postoji i neposredna opasnost po njihov život.

Zlatar i zviždač Pašk Kačinari tvrdi da su ga pokušali ubiti nakon što je javno počeo dokazivati da Zagrebačka banka nije privatizirana, već ukradena od naroda. Čini li vam se, nakon svega što ste prošli, da je najopasnije prozivati kriminal financijskih institucija?

– S iskustvom kao što je moje, mogu sa stopostotnom sigurnošću reći da vjerujem Kačinariju. Zato jer su se i meni dogodile iste stvari, a poznajem velik broj zviždača kojima su se dogodile ili se događaju slične stvari. Naši životi zaista su ugroženi, naša borba nije bezazlena već izuzetno teška i opasna. Umjesto da državne institucije primjenjuju Strategiju borbe protiv korupcije, koja je usklađena sa međunarodnim Konvencijama protiv korupcije Vijeća Europe, i Kaznenopravnekonvencije UN a koje izričito propisuju zaštitu zviždača, osobe koje se bore protiv korupcije osuđene su već prije suda, i prije završetka postupka. I sama sam napisala tekst o tome, nedavno ‘Prijeki sud’, na koji je čak i predsjednik Sabora reagirao i rekao da ga je s pažnjom pročitao. Činjenica je da u Hrvatskoj još uvijek vlada praksa inkvizitorskog suda. Za provedbu istog postoji bezbroj načina, uhodanih priprostih i nerafiniranih ali i nešto sofisticiranijih metoda. Gotovo se nemoguće oduprijeti onome što nam prirede, ako nas žele ušutkati. To sam primijetila u razgovoru sa svojim kolegama, koji se na jednako otvoren i hrabar način bore, ali u čijim očima sam primijetila strah, a u glasu drhtaj. Danas nije ni malo lako boriti se za pravdu, a protiv korupcije i kriminala – izgleda kao da je nemoguće izboriti se. No ja još uvijek vjerujem da nije nemoguće. Čvrsto vjerujem u konačnu pobjedu! Dokaz tome je da je svakim danom sve više istomišljenika i onih koji takvu borbu podupiru i koji ne nasjedaju podvalama.

Koja je u svemu tome uloga glavnog državnog odvjetnika, Mladena Bajića, i zašto on sve te godine nije smijenjen ako ne radi svoj posao?

– Zakon je to vrlo lijepo propisao. Javna ili službena osoba koja ima saznanja o počinjenom kaznenom djelu, a koja ne učini ništa da se to kazneno djelo razotkrije ili spriječi, sudionik je odnosno supočinitelj kaznenog djela. Dužnost je glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića – štititi zakon i djelovati na borbi protiv kriminala. Pretpostavljam da on sam nije upućen u svaki takav događaj, ali sam sasvim sigurna da je upućen u one najkrupnije. Kaznena djela koja su prijavili i prijavljuju zviždači mahom spadaju među veoma krupna i teška kaznena djela, djela koja kad bi bilo volje razriješiti ih, sigurno bi odvela Hrvatsku u pravom smjeru a val nesmiljene pljačke koja je zavladala zaustavio bi se. Osobno sam 2005. godine zatražila direktno od Bajića zaštitu za sebe isvoju obitelj. Isto je učinio i pukovnik Kakarić. Mene su početkom 2006 godine kao upozorenje zatvorili na par dana u Remetinec, odvevši me tamo na prijevaru,a Kakarića na psihijatriju. Postupili su jednako i ove godine, nakon što sam ponovno zatražila zaštitu. Poznajem još nekoliko sličnih slučajeva. Znam osobe za koje su zatražili psihijatrijsko vještačenje, osobe koje su prisilno smjestili na liječnje, u pritvor, itd. Državni aparat je moćan aparat. Ukoliko uletite u žrvanj, u stanju su vas samljeti. No kako drugačije da onaj tko je žrtva kriminala obrani svoje pravo – osim da se bori? Nikad u svojim borbama nisam rekla niti jednu riječ protiv niti jedne državne institucije, pa čak niti protiv njihovih djelatnika. Moje osobno nastojanje je da se samo radi po Zakonu. Onaj tko je počinio kazneno djelo ili je na njega zažmirio, neka za njega i odgovora, ma kako se on zvao i kakvu god funkciju obnašao. Kada bi Zakon i Ustav bili primjenjivani u Hrvatskoj jednako prema svima, imali bismo 80 posto manje problema nego sada. Zakoni nisu loši, loši su oni koji ih ne znaju ili ne žele primijeniti. A onda treba njih mijenjati! Ili ako vole ovu zemlju neka se mijenjaju sami, neka odstupe s dužnosti koju ne vode u skladu s onim na što su se obvezali prilikom imenovanja. Mene su pitali kolika je šteta koju sam pretrpjela. To je nemoguće izračunati. Ne postoji satisfakcija koja može nadomjestiti bol, patnju, neprospavane noći, koja može izliječiti toliku patnju zbog neosnovanog progona, medijskog linča, koja bi mogla nahraniti žeđ za pravdom i istinom. Samo pobjeda možda može djelomice donijeti tu satisfakciju ičinjenica da oni koji su krivi za stanje koje svi mi u Hrvatskoj proživljavamo ipak odgovaraju za počinjeno zlo.

Je li moguće da cijeli državni aparat u stvari služi za zaštitu krupnog kriminala i ‘velikih igrača’ koji odozgo upravljaju svim događajima u Hrvatskoj?

– Na žalost, moguće je. Često sam bila zapanjena umreženošću sudova i činjenicom da su sudske odluke koje sam imala u rukama nisu donešenene prema zakonu već prema potrebi. Da imamo više prostora, to bih vam vrlo jednostavno i obrazložila. No dokaze o tome imam. Na svojoj koži sam osjetila umreženost Policije, Državnog odvjetništva, Županijskog državnog odvjetništva, Suda, Vlade i HBOR-a. Kad treba zaštititi nekog od državnih službenika u obranu ustaju svi kao jedan. Da, ‘veliki igrači’ upravljaju svim događajima u Hrvatskoj a državni aparat nažalost ne djeluje u korist građana. Za sada, temeljem svega proživljenog niti u jednom trenutku nisam mogla zaključiti da je situacija drugačija, iako bi državni aparat trebao biti u službi građana. Hrvatska je zemlja ljudi koji u njoj žive, a ne pojedinaca koji od građana dobro žive, tako bi bar trebalo biti. Sama Vlada RH bez građana ove zemlje ne bi mogla funkcionirati. To dokazuju i događaji zadnje dvije godine jer sva represija i stega se provodi upravo nad ‘malim građanima’. Veliki i nadalje ostaju netaknuti, opraštaju im se veliki grijesi, veliki dugovi, aboliraju se od svega. Mali postaju nepodobni, nesposobni, nepotrebni.

Može li ulazak Hrvatske u EU pomoći da se razbije ta sprega kriminala i državnih institucija?

– Još prije nego li je Hrvatska ušla u EU, izjavila sam u jednom tekstu da ne možemo očekivati od EU da čarobnim štapićem riješi probleme u Hrvatskoj. Ne mogu oni na žalost pomoći ni sebi, a kamo li nama. Naš problem je samo naš, i ukoliko se u nama ne probudi svijest da će ‘brod sasvim sigurno potonuti ako ne začepimo na vrijeme rupe’, tada nema načina da nešto bude bolje. Stvari u Hrvatskoj se moraju početi mijenjati od svakog od nas. Svi moramo ustrajati na provedbi zakona, na pravdi, na svojem pravu. To pravo zajamčeno nam je Zakonima, Ustavom, međunarodnim Konvencijama, Deklaracijama. Međutim pravo se ne može tražiti na ulici, niti javnim linčom, pravo se traži legalnim putem, unatoč činjenici da je državnim institucijama teško vjerovati. No ipak se može. Dokaz je i moja borba, koja iako je veoma teška, nije neuspješna. Također, evo, i borba s kreditnim uredima, u kojim borbama iako nosim teške rane od napada, ipak ju uspješno privodim kraju. Izglasani su novi zakoni koji se moraju primjenjivati, kreditni uredi se zatvaraju, onemogućene su im malverzacije, a žrtve su počele ishoditi presude u svoju korist. Malim korakom ali značajnim za Hrvatsku, mi ulazimo u pošteniju i pravedniju budućnost. Nikom ne smiju suditi pojedinci, već se građanima može i smije suditi isključivo temeljem Zakona i Ustava, a ne javnog linča, bez obzira da li se radi o počiniteljima kaznenog djela ili pak prijaviteljima kaznenih djela odnosno zviždačima.

Izvor; www.hazud.ch

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save