A. Hebrang: Zločini nad djecom u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku
Prema podatcima registriranima temeljem identifikacija i obdukcija, do završetka rata 1998. godine agresor je ubio ukupno 7 263 civila, od čega 345 djece (4,8 posto svih ubijenih civila). Na žalost, tome broju treba dodati i oko 800 ubijenih ali još nepronađenih civila, među kojima će biti još djece. Isto tako, tome broju treba dodati i djecu koja su poginula poslije rata od pronađenih eksplozivnih naprava, a takvih je bilo više od 50.
Ne nasjedajmo na manipulacije Frljića i sličnih kojima ništa, pa ni život Aleksandre Zec, nije sveto
Nedavno je u riječkome HKD teatru izvedena predstava ‘Aleksandra Zec’ autora Olivera Frljića. Mediji su uporno isticali kako su predstavi nazočili ministrica Zlatar Violić, Milorad Pupovac, Rade Šerbedžija i još niz likova koji u svojim životopisima imaju sive zone za razdoblje trajanja srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku. Već sama ta činjenica pokazuje da se radi o jeftinoj politizaciji smrti jedne djevojčice, dakle najtežega zločina koji ljudska ruka može počiniti.
Posebno mi je drago da se Frljić i njegovi ofrljići brinu o sudbinama nevino ubijene djece, to čini svaki moralno ispravan čovjek. Ostaje, međutim, otvoreno i strašno pitanje zašto se ti dežurni dušobrižnici politički prepoznatljiva predznaka ne brinu i o tragičnim sudbinama djece koje su bile cilj udruženoga topništva bivše JNA i naoružanih srpskih civila? Zar su životi te djece manje važni jer su ubijena od spodoba koje su na kapama ponosno nosile crvenu zvijezdu petokraku?
Osudu o takvim manipulatorima dječjih stradanja dat će povijest, a da bi se ona mogla objektivno ispisati, treba reći cjelovitu istinu o stradanjima djece. Ne na temelju političke svijesti analitičara, nego temeljenu na evidencijama i dokazanim istinama. A kakve je istina o djeci ubijenoj u srpsko-crnogorskoj agresiji? Posegnimo za nedavno objavljenim podatcima evidencije Glavnoga stožera saniteta RH u Domovinskom ratu u knjizi ‘Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku’.
Prema podatcima registriranima temeljem identifikacija i obdukcija, do završetka rata 1998. godine agresor je ubio ukupno 7 263 civila, od čega 345 djece (4,8 posto svih ubijenih civila). Na žalost, tome broju treba dodati i oko 800 ubijenih ali još nepronađenih civila, među kojima će biti još djece. Isto tako, tome broju treba dodati i djecu koja su poginula poslije rata od pronađenih eksplozivnih naprava, a takvih je bilo više od 50.
Naravno da se ti podatci ne mogu naći u našim medijima ni udžbenicima, a njihovo tajenje jedan je od važnih poluga sijanja laži o Domovinskome ratu kao i bezočnome izjednačivanju agresora i žrtve. Istine radi, treba iznijeti sve podatke o stradanjima djece. Od agresorskih granata teško je ranjeno 1 184 djece ili 12 posto od svih ranjenih civila! Takve podatke nalazimo samo u analizama najkrvoločnijih ratova, u kojima je agresor uperio topovske cijevi u civilne nastambe, a ne na vojne ciljeve.
Protiv manipuliranja
Tome u prilog govori i podatak da je od njihovih cijevi ubijeno više civila nego vojnika, a od svih ubijenih civila 47 posto bili su stariji od 60 godina života, a čak 45 posto su bile žene! Treba li snažnijega podatka o genocidnosti agresora? Može li se s takvim podatcima falsificirati povijest? Može, ako ju pišu gubitnici, a to se ne smije dopustiti.
Dalja analiza stradanja djece u srpsko-crnogorskoj agresiji pokazuje da je 108 djece ostalo teškim invalidima, preko dvjesto tisuća protjerano ih je s ognjišta, bez jednog roditelja ostalo je 4 285 djece, dok ih je 54 ostalo bez obaju roditelja. U srpskim logorima, prema dostupnim podatcima, bilo je zatočeno 219 djece. Svi ovi strašni podatci ne nalaze niti djelić prostora u medijima ni u udžbenicima i zato se treba pitati je li smrt jednoga djeteta važnija od ostalih?
Mala Aleksandra Zec stradala je od bolesna uma, i svakako zaslužuje vječni spomen i opomenu. A što je sa stotinama ubijenih njezinih vršnjaka stradalih od ruke agresora? S tisućama ranjenih, prognanih, deportiranih? O njima ne pišu oni koji nisu prošli katarzu poraženih, kajanje krivaca niti dobili zasluženu kaznu od pobjednika.
Jedino je oružje protiv manipuliranja stradanjima najmanjih istina. Koliko god joj je put prema javnosti zapriječen, ona će pobijediti. Do tada, ne nasjedajmo na manipulacije onih kojima ništa, pa ni život djeteta, nije sveto.
Prof. dr. sc. Andrija Hebrang
Hrvatski tjednik
