GDJE JE NESTAO ČOVJEK ?
PRAVEDNOST ‘MINISTARSTVA ISTINE’ – „Čovjek-kako to gordo zvuči“, reče M. Gorki.
„Ja domovinu imam; tek usrcu je nosim, i brda joj i dol; . .“,izreče 1897.god. pjesnik i pravaš S. S. Kranjčević. Ljubav prema domovini je izrazio i stihovima. Danas ‘pjesnički’ pravdaši,i juristi, svoju ‘ljubav’ prema domovini izražavaju i ‘satanskim’ stihovima, i kajdama. Djelima nastoje zgotoviti marno pripremane naume, ili odraditi i dobro naplatiti ‘domaće’ zadatke.
„Zar i ti, sine Brute“, kriknu Gaj Julije Cezar,uboden noževima, i ‘ispusti dušu’. Drugi trijumvirat je kaznio ubojice.Je li time zadovoljena pravda, je li nakon toga zavladala pravednost? Nemiri, pobune, građansko buntovništvo, tragedije, time ne prestaše, niti tada u Rimu a niti do danas. Eto i vi, ‘sinovi’, pravednici, upravljači, ‘vladari’ Lijepe naše, prispodobite ovu tužnu priču sa mnogim kasnijim-neka vam svima posluži za primjer, spoznaju, pouku… Znam, vama povijest nije učiteljica života. Vi se nadahnjujete novijom ‘poviješću’. Uostalom, znate li vi uopće, čiji ste ‘sinovi’? Očito – niste ove Lijepe naše. Pravednost bi trebala biti osnov svake vlasti, vladavine. Pravedan bi trebao biti svaki vladar, svaka vlast. Međutim nastaje dilema: vladati ili upravljati? Kod ‘nas’ ne! Pravednost posluži kao maska, paravan,dok se ne uskoči ‘u sedlo’. Prispodoba može zvučati kao zlokobnost. Spoznaja nam, pak, otvara oči.Gospodine ‘pravedniče: što je ostalo? Nestade Čovjek, ostade ‘čovjek’?
„U tunelu usred mraka..“ rodi se sjajna zvijezda i sija sa svih pet kraka! Crveni sjaj joj ne blijedi.
Posebno zabrinjavaju nove sintagme: nova pravednost, nova pravda. Zar i ti,sine brut(e)alni? Upozorava li nas to da postoje dvije pravednosti, dvije pravde? Praksa je najbolji pokazatelj. Jedne su za njih – ‘avangardu’, druge za nas – (za)ostale. Dvostruki, višestruki, kriteriji – posebno u slučajevima svih oblika primogeniture. Što tek reći kada pravednost treba biti zaista pravična, i u krajnjem ‘iskazu’ sublimirati.Ova njihova nam maksimalno ‘pomaže’, pa zaobilazno vodi do uništenja.
Pravo nije apstraktni skup normi,već principijelan i postojan skup pravila morala i ćudorednog življenja.Svrha bi trebala biti:postizanje ispunjenog temeljnog etičkog zahtjeva društva u djelovanju dosljedno,cjelovito, načelno, prema svima. Pravna i moralna načela se ispunjavaju i u jednakosti i dostojanstvu osoba. Pravednost , vezana pravom i moralom, doći će do izražaja tek kao poštenje i politička ćudorednost.Dakako, mora biti pravična. Svojim osobinama bi trebala resiti svakog pravednika i postati univerzalna kategorija. Inače može odvesti u bespuće osobne pragme i utilitarizma, pa razorno djeluje na društvo. Pravednost treba biti štit života i suživota a ne u sukobu sa životom i civilizacijom.Veliki i bremeniti zahtjevi pred vladarima, i ‘vladarima’? Već se Platon pitao mogu li se problemi političke teorije rješavati na racionalnoj osnovi. Politička filozofija, kao grana moralne filozofije, bavi se i pitanjem opravdanja ispravnog ili ispravnih načina provođenja političke vlasti. Otkriva i krive, loše odabrane, načine kao i zahtjeve građana prema državi i vlasti, i međusobne zahtjeve.
Da ovih nekoliko natuknica o pravdi i pravednosti nisu privid, pričin, neka pravednici ‘otvore’ knjigu i pročitaju barem ‘nekoliko rečenica’ znanih autoriteta, gorostasa, uma i pera: Ayer, Dworkin, Hayek, Nozick, Plant, Rawls, . .. Klasici bi im bili prezahtjevni?
I korov je biljka, ali raste na pogrešnom mjestu !
Vrhunski pravnik bi morao znati ‘granicu do koje se može’ kada se ‘komentiraju’ akti, pogotovo odluke, najviših pravosudnih institucija. Ili se ridikulozno podcjenjivanje odluka i procedure,koja mora biti temelj demokracije, može podvesti pod kolokvijalizam. Bar se moglo upozoriti sirotane iste partijske pripadnosti, vlastohlepnike i njihove čegrtuše da nisu ‘gospodari života i smrti’, kao i da treba prestati uhljebo-ukrpeljivanje neuhljebljenih krpelja. Vjerojatno ih stoga čeka politička ‘bijeda obećanih gradova Sodome i Gomore’.
Kada ćemo shvatiti da nam ovakovi ‘pravednici’- a tek regionalac- ne donose dobro,ako uopće nešto korisno i misle. Raskalašeno prostrani i luksuzom opremljeni dvori ‘govore’ i o njihovom načinu ‘vođenja’ države. Provode lagodan, čak bezbrižan život-u ovom nemilosrdnom, bespoštednom žrvnju; erupciji problema; bezidejnih eksperimenata suludih i bezuspješnih eksperimentatora; moralnih i umnih eunuha. Na raspolaganju su im: ‘vojske’ osoblja; ‘pretorijanaca’; savjetnika; ureda; opreme; ‘namještenih’ namještenika,uhljebljenih podobnika. Bahata rastrošnost i besramno krpelj-enje. Himbeno domoljublje posebno boli, peče. Znamo li uopće koliko nas sve ovo košta, a znamo li koliko je beskorisno i nepotrebno?
Pa, gdje je nestao Čovjek? Gdje pravda, gdje pravednost?
„Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše, i ne vraćaju dug“, nastavlja pjesnik i pravaš. Kako ovaj stih bolno zvuči. Snebivamo li to? Kako su mu stihovi ‘predvidjeli’. Vizionarski. Koliko današnja ‘uzimanja od Nje’ otkidaju od naših bića. A ne samo da se uzima već se raznosi, čerupa, pljačka, rasprodaje u bescjenje, .daruje (kao da im je ‘ćaćino’). A dug neka vraćaju oni od kojih smo Nju ‘posudili’.
Ostavi On devedesetdevet ovaca i pođe tražiti onu jednu. Ostavi ovaj skoro čitavi ‘narod svoj’ te pođe spašavati ‘jednoga ali vrijednoga’, (mnogo je ‘bisera’,ali ovaj je specifikum). To mu postade ‘navika’. Ali kada se na te nesuvisle, već ‘udomaćeno-legalizirane’, bljezgarije oglasi europsko ‘pendrečenje’ prelazi na jeftina, nesuvisla i hroptajuća ‘objašnjenja’, odstupa, otkrivajući sav jad, bijedu i poniznost roba. Cinizam je preslaba riječ kojom bi se pokušala opisati ‘situacija’ kada se taj pravednik sa svojim ‘osmjehom’ broj 0 (da, nula), nakon silnih politički neuralgičnih eufemizama, dodvorava domaćem urbi et orbi hineći ‘opravdanost’ i korisnost svog načina vođenja armagedonskih, presudnih bojeva. Događa se: zaokupljen svojim likom i djelom čovjek se pretvara u sajmište, ‘vašarište taštine’. Sin nimfe i boga Kefisa sebeljubivo gleda u odraz svog lika- dok ne pretjera,…
„I bježat moram svijet; . .“
Da nije ‘crnilo’, i zlo, samo na jednoj strani pobrinula se – druga strana. Ali i tamo su ljudi, i, sve što je ‘ljudsko’ niti njima nije strano. Sjetimo se: počinje se u mladosti sa malim stvarima, ‘lupinzima’; svi smo, valjda, ponekad prepisivali (u školi). Zatim još malo odrastemo pa se sramežljivo ‘prepisuju’, prilagođavaju natječaji; ‘peglaju’ statuti; . .. Slijedi dodjela-podobnim zaslužnicima: ‘pašaluka’; višestrukih nemoralnih sinekura; umrežavanje; pohlepa;. .. Ostalima, neuklopljenima i neuškopljenima, se smiješi puka budućnost. I zbog takovih mnogi, uglavnom mladi-vršnjaci navedenih ‘genijalaca’, ‘srećkovića’ – odlaze u potragu za ‘drugim domovinama’. Zar stvarno trebaju „. i bježat moram ..“ A hoće li ih naći? Vrhovnici, ‘voljeni’, vođe su i ovdje posebna priča: naročito im ‘prija’ sentenca,’mudra’ izreka (ili,zlurado rečeno, ‘aksiom’): što je dozvoljeno Jupiteru nije volu.
Panjevi imaju najdu(b)lje korijenje…. I,što sada? Zar su ovo recepti kako se dići iz pepela i stići do ‘zvijezda’? Očito-suvremeni hrvatski specijalitet ! Kako ih uvjeriti da se lutanjem raznim ‘bulevarima sumraka’ ne stiže na svjetlo? Sve za ‘stabilan rejting’! Koja,i kome, korist? Dokle će narod ostati veliko dijete kojemu je lako kupiti igračku? „Koliko stvoriš,a ne koliko skupiš, toliko si čovjek“,reče Kahlil Gibran.
Žalosno, ali moramo ponoviti, već znano, i zaključiti: nije nestao- nije niti postojao Čovjek !
Ante Luetić