Tekst Roberta Oscara Lopeza, iako dug, iznimno je vrijedan čitanja. Trebao bi otvoriti oči, a prije svega srce, prema onome što proživljavaju djeca koja se nađu u nekom od aranžmana istospolnog „roditeljstva“. Nakon njega bi trebalo prestati s optužbama za homofobiju i jednostavno kod bitke za legalizaciju istospolnog „braka“ preusmjeriti pažnju s potreba homoseksualaca i lezbijki na potrebe djece. Hrvatska nije izuzeta iz ovih preokupacija jer joj prijeti legalizacija istospolnog „roditeljstva“ kroz Zakon o životnom partnerstvu.
Robert Oscar Lopez uključio se u bitku protiv istospolnog „braka“ i istospolnog „roditeljstva“ zagovarajući interese djece jer je i sam odrastao u okruženju s dvije majke lezbijke. Objavljivanje Regnerusove studije o negativnim posljedicama odrastanja djece unutar istospolnih životnih zajednica doživio je terapeutski, kao priliku da se prekine šutnja na koju je i sam bio prisiljen. Jer djeca koja rastu u takvom okruženju prisiljena su na šutnju o traumama koje proživljavaju rastući bez jednog roditelja u potpuno neprirodnom okruženju s dvije majke ili dva oca. Time se emocionalno zlostavljanje vrti unutar začaranog kruga kome nema kraja, bez da se djetetu da šansa za izlječenje.
Autor: Robert Oscar Lopez
Objavljeno: 8. srpanj, 2013.
Samohrano roditeljstvo i razvod oduvijek su se smatrali odmakom od ideala majke i oca u braku kao najboljeg okruženja za odgoj djeteta. Međutim, potreba da se istospolno roditeljstvo proglasi „normalnim“ nametnula je djeci istospolnih roditelja obvezu šutnje o ranama koje su uzrokovane gubitkom jednog ili drugog roditelja.
Emocionalno zlostavljanje može biti jednako pogubno kao i fizičko zlostavljanje. Svaka mlada osoba koja je ikada u životu čula riječi svojih roditelja „Da se barem nikad nisi rodio/la“ zna da odrasli mogu nanijeti ogromnu štetu djeci koja ovise o njima, bez da na njima ostave i jednu modricu. Jedno od najgorih aspekata zlostavljanja događa se kada društvo odbija vidjeti i priznati nepravdu. Emocionalno zlostavljanje je tada naročito pogubno jer je nevidljivo i društveno je poželjno negirati ga.
Još je gore kada se osjećaš „napuštenim“ od strane društva koje vidi okrutnost koja se odvija unutar djetetova doma i ništa ne poduzima da ga zaustavi. Kada mu svi u njegovoj blizini govore da je ono što mu se događa normalno i da nema razloga da se radi toga žalosti (još gore, trebalo bi biti zahvalno), prirodan će instinkt djeteta biti okriviti sebe što je iznijelo u javnost rezultate lošeg postupanja prema njemu, što će traumu koju proživljava zbog lošeg postupanja još dodatno pogoršati. Situacija je puno gora ukoliko interveniraju autsajderi, kao što su liječnici, školsko osoblje, rodbina, socijalne službe ili suci i stanu na stranu djetetovih skrbnika.
Nakon što sam cijelu prošlu godinu aktivno sudjelovao u raspravi o istospolnom „roditeljstvu“, mogu s punim samopouzdanjem reći sljedeće: obje strane u raspravi oko istospolnog „braka“ boje se prozvati istospolne parove za zlostavljanje djece. Ovo pitanje je toliko bolno i ranjivo da se čak i kritičari istospolnog „roditeljstva“ previše boje govoriti o tome.
Osobe koje zagovaraju istospolni „brak“ tvrde da se homoseksualce nepravedno stigmatizira kao pedofile te stoga bilo kakva rasprava koja homoseksualce dovodi u vezu sa zlostavljanjem djece dodatno pogoršava ovu stigmu. Komentatori koji su protiv istospolnog „braka“ u pravilu ne žele sebi dodatno opterećenje da zbog ovakvih tema završe na listi homofoba SPLC-a (Southern Poverty Law Center – neprofitna organizacija koja pruža pravnu pomoć zastupanja žrtvama zločina iz mržnje – op.ur. Zdravstveniodgoj.com). Tako da se pojavljuje uobičajeni obrazac: čak i kada kritizirate istospolno „roditeljstvo“, ne smijete to raditi na način koji djeluje optužujuće ili izjednačavati homoseksualnost sa zlostavljanjem djece.
Da razjasnimo: ne tvrdim da su istospolni roditelji automatski krivi za bilo kakvu vrstu fizičkog, seksualnog ili emocionalnog zlostavljanja djece koju podižu. Niti tvrdim da su LGBT osobe manje sposobne da se dobro brinu o djeci.
Ono što želim reći je sljedeće: Čak i najherojskija majka na svijetu ne može biti otac. Prema tome, kada se bilo kojem djetetu namjerno uskraćuje njegova majka ili otac, osim u slučajevima poput razvoda koji se događa zbog teških okolnosti ili kod smrti roditelja, to samo po sebi jest oblik zlostavljanja. (Iako me moja majka odgajala uz pomoć svoje lezbijske partnerice , ne osjećam se zlostavljanim jer sam uvijek znao da moja majka nije namjerno dovela do toga da se moj otac od nje rastavi.)
To jednako vrijedi ne samo za istospolno „roditeljstvo“ već i za bilo koji izbor da se dijete donese na svijet u okruženju koje je manje od idealnog, bez da za to postoji neki ozbiljan razlog. Primjerice, također se radi o zlostavljanju kada samohrani roditelj usvoji dijete, a postoje mnogi drugi jednako dobri izbori koji uključuju oba roditelja. Radi se o zlostavljanju kada se roditelji razvode iz razloga koji se tiču isključivo njihove vlastite emocionalne sreće. Kao što se radi o zlostavljanju kada LGBT parovi stvaraju djecu putem medicinski potpomognute oplodnje i zatim toj djeci oduzmu majku ili oca.
Medijski hod na prstima oko zlostavljanja djece
Dva zadnja članka objavljena u Washington Postu i New York Timesu prošlog mjeseca vrijedna su pažnje jer oba prekidaju šutnju u svezi s negativnostima istospolnog „roditeljstva“, pazeći međutim da se izbjegne korištenje riječi „zlostavljanje“.
Nakon što se u medijima mjesecima prezentirao uljepšani portret istospolnog „roditeljstva“, Washington Post napokon je objavio pismo Tommyja Valentinea iz Alexandre u Virginiji, u kojem upozorava predlagatelje posvajanja djece od strane homoseksualnih parova da „Dijete nije roba za kojom se može čeznuti, kao što se čezne za autom ili kućom,” te „Čak i kada postoji dogovor o ‘otvorenom posvajanju’ koji omogućuje da biološka majka posjećuje dijete, Kyler [posvojeno dijete] je i dalje uskraćen za jedinstveni, nezamjenjiv utjecaj zajedničkog života s majkom i ocem.”
Tri dana kasnije je New York Times objavio kritičku samorefleksiju Franka Litgvoeta, homoseksualca koji podiže dvoje posvojene djece sa svojim muškim partnerom, pod naslovom „Pogrešan naziv za roditeljstvo bez majke.” Litgvoet zaslužuje velike pohvale radi svoje spremnosti da imenuje nezaobilazni nedostatak istospolnog roditeljstva, bez obzira na to koliko obećavajuće taj koncept djeluje odraslim homoseksualcima:
„Biti dijete „bez majke“ u sklopu aranžmana ‘otvorenog posvojenja’ nije tako jednostavno koliko se može činiti budući da postoji majka koja je rodila dijete koja ulazi i izlazi iz života naše djece. Kada ona nije fizički prisutna, ipak je prisutna u njihovim snovima, maštanjima, čežnji i problemima… kao što znamo iz mnogih priča odraslih ljudi koji su bili posvojeni u djetinjstvu.
Kada majka ulazi u živote naše djece, većinom se radi o prekrasnom iskustvu. Teže im je kada ponovno izlazi iz njihova života, ne samo zbog tužnog rastanka s voljenom odraslom osobom već i zato što to ponovno potiče bolno i teško pitanje o tome zašto je uopće nestala iz našeg života.“
Impresionirala me Litvgoetova iskrenost. Ne želim biti previše kritičan prema njemu jer sam siguran da će ga neki iz LGBT lobija javno prekoriti zbog toga što je kritičarima istospolnog „roditeljstva“ dao malo previše „municije“. Potrebna je velika hrabrost za priznanje da postoji praznina u svijetu njegove kćerkice koju ni političke dogme ili niti križarski ratovi protiv homofobije ne mogu ispuniti. Svako dijete ima majku i oca, i kada jedna od tih osoba nedostaje, proživljeno iskustvo je puno boli, osjećaja gubitka, a ponekad i srama.
Da bismo znali cijeniti herojstvo u prekidu šutnje za koji je Litvgoet zaslužan najprije moramo napraviti potreban odmak i inventuru da bismo uvidjeli kolika je zapravo ta šutnja i kakvu štetu radi.
I dok su samohrano roditeljstvo i razvod oduvijek bili gledani kao devijacija od ideala majke i oca u braku, istospolno se „roditeljstvo“ danas podiže na razinu nečeg normalnog. Kada bi promjena stavova o istospolnom roditeljstvu bila rezultat prirodnog, organskog procesa kulturološke adaptacije, tada bi to bilo u redu, međutim, skroz suprotno tome, stavovi o tom pitanju mijenjaju se prisilno, pod utjecajem pokreta za istospolni „brak“ – a od nedavno i pod utjecajem presuda Vrhovnog suda .
„Normalizacijom” se zahtjeva određena šutnja, i to od više strana koje su uključene u život djeteta. Roditelj(i) koji je(su) za dijete izgubljen(i) moraju biti na distanci ili naprosto nestati i dopustiti dvojici odraslih homoseksualaca ili lezbijki da se igraju roditelja. Šira obitelj mora se suzdržavati od postavljanja škakljivih i nametljivih pitanja i ne smije pokazivati nikakve znakove neodobravanja kroz geste ili izraze lica. Škole i organizacije unutar lokalne zajednice moraju umanjivati važnost proslava Majčinog dana i Dana očeva, pa čak i otkazati takve proslave i uspostaviti proslavu „Dana roditelja”). Mediji se moraju uključiti u kampanju masovne propagande zajedno s Disneyevom produkcijom serijala u kojem se pojavljuju lezbijske mame, sve s ciljem suzbijanja bilo kakvih primjedbi ili zabrinutosti za dobrobit djeteta. Nitko ne smije dovoditi u pitanje tvrdnje gay roditelja kako se sve to čini iz ljubavi.
Hoće li šutnja tolikih aktera u cijeloj priči ukloniti osjećaj gubitka? Neće. Dijete će i dalje osjećati gubitak, ali će naučiti da mora šutjeti o tome jer njegov osobni gubitak u društvu i obitelji postaje tabu, nešto što se mora potiskivati umjesto da se liječi i da se djetetu pruži mogućnost za psihičku i fizičku regeneraciju. Zlostavljanje time počinje iznova.
Činjenica da je otac homoseksualac spreman skinuti masku za New York Times, prestati se pretvarati i priznati da je nešto pogrešno u cijeloj priči daje razlog za nadu. Međutim, Litvgoetov članak u Timesu na kraju nazaduje i njegovo razmišljanje se dalje upakirava u standardne eufemizme koji već godinama frustriraju zagovornike istospolnog „braka“:
„Homoseksualni roditelji, koji su obučeni da se nose s takvim silama, trebali bi znati kako će to utjecati na njihovu djecu. Ono što ova pitanja za sobom nose tiče se ranjivosti djetetova identiteta, identiteta djeteta koje nema majku. Vanjski svijet stalno će mu davati do znanja—ne nužno na negativan način, već jednostavno kao činjenicu— „ti nisi kao mi“. Moramo svojoj djeci dati mogućnost da izraze tu svoju ranjivost i da priznaju tužne i kompleksne osjećaje o tome da su različiti. (Ali da isto tako pokažu i da se time ponose.)“
S jedne strane je dobro dopustiti mogućnost djeci da „izraze“ svoj osjećaj boli i gubitka i ponosan sam što Litvgoet nije odmah svu krivnju za postojanje tih osjećajaja svalio na predrasude prisutne u društvu. Međutim, on još uvijek nije spreman procesuirati osjećaje vlastite odgovornosti za nastanak situacije koja je suštinski ništa drugo doli zlostavljanje djece. Poput svih sladunjavih, nasmiješenih liberala koji me izluđuju još od vremena kada me kao dvogodišnjaka odgajala majka lezbijka, on priznaje postojanje djetetove patnje ali tek toliko da nas kasnije uspije razočarati jer će on i njegovi suborci najvjerojatnije pokazati nespremnost da tu bolnu djetetovu situaciju na bilo koji način poprave. Litvgoet dopušta da su istinite tvrdnje o postojanju „negativnih osjećaja“, ali i dalje ne odustaje od teze da homoseksualci imaju neprikosnoveno vlasništvo nad djecom: „naša djeca,” dodajući u zagradama kako bi djeca trebala pokazati „da se time ponose“. Djeca mogu isčitati ono što piše među redovima. Ona će znati prepoznati da je ono što piše u zagradama zapravo ono na čemu njihovi skrbnici inzistiraju—drugim riječima, vi morate biti ponosni na ono što vam se radi, čak i ako vam to nanosi bol.
Problemi sa svjedočanstvima o istospolnom „roditeljstvu“
U nedavnom iskrenom i prijateljskom razgovoru kojeg sam vodio s Dawn Stefanowicz, kanađankom koju je odgojio otac homoseksualac, oboje smo se požalili kako mnoga djeca istospolnih parova neće nikada otvoreno progovoriti o tome koliko je nepravedno djetetu uskratiti majku ili oca.
Dawnino iskustvo vrlo je slično mome: većina djece roditelja homoseksualaca koju poznajemo bore se s vlastitim problemima seksualnog identiteta, oporavljaju se od emocionalnog zlostavljanja, bore se s ovisnosti o drogama ili su toliko ranjeni traumama iz djetinjstva da jednostavno nisu dovoljno stabilne osobe da bi mogla izaći u javnost i suočiti se s napadima gay lobija, koji sve više pokazuje svoju totalitarističku stranu i ne želi priznati da s istospolnim „roditeljstvom“ nešto ne valja.
Studija Marka Regnerusa, koja je objavljena prije godinu dana, nakratko je skrenula pozornost javnosti na odrasle osobe koje se bore s dugotrajnim posljedicama mučnog djetinjstva koje su proveli uz roditelje homoseksualce. U mjesecima koji su uslijedili nakon objavljivanja Regnerusove studije Dawn i ja smo jedva nalazili vremena za sudjelovanje u javnim raspravama o problemima iz djetinjstva s kojima se nosimo budući da je LGBT lobi odmah nastojao pažnju preusmjeriti na rasprave koje su samo njima važne: njihovo „pravo” na brak, činjenicu da su sposobni „voljeti“ djecu i izražavanje osjećaja da Regnerusova studija predstavlja oblik „zlostavljanja“ prema LGBT osobama. Za mnogu djecu istospolnih parova radilo se o poznatom iskustvu: važni smo samo onda kada treba popraviti imidž homoseksualcima.
Inače bi morali začepiti gubice.
Zagovornici istospolnog „roditeljstva“ u prednosti su što mogu sami odabrati uspješne priče među djecom gay roditelja koju će tapšati po ramenima i iskazivati im pohvale jer su pokazala ushićenje što imaju gay roditelje. S druge strane, ona djeca koja dovode u pitanje istospolno „roditeljstvo“ na skroz su suprotan način izložena neugodnostima. Istospolno „roditeljstvo“ potpuno je efikasno kada se radi o traumatiziranju svojih žrtava jer ih ostavlja preplašenima i nijemima, tako da nitko na kraju ne mora ništa znati o tome.
Naravno da postojanje otrovnog LGBT lobija koji je spreman na sve vrste emocionalnog rata protiv svakog tko se usudi posumnjati u ispravnost istospolnog „roditeljstva“ predstavlja ogromnu prednost i otvorene mogućnosti za napredovanje u legalizaciji svih aspekata istospolnog „roditeljstva“.
Kada sam bio u Francuskoj jedan dječji psihijatar koji za sobom ima desetljeća iskustva u struci ispričao mi je kako radi s teško traumatiziranom ženom koju su odgojila dva homoseksualca. Želio je da zajedno sa mnom ta žena izađe u javnost na maršu koji se protiv istospolnih „brakova“ održavao u Parizu 24. ožujka, ali na kraju se nije usudio njenu hrabrost i duševnu snagu staviti pred test javnosti: „Još uvijek je preslaba,” rekao mi je. Kao njezin liječnik, nije mogao dozvoliti da se izloži riziku i izađe u javnost sa svojim traumama.
Dawn i ja suočeni smo s dilemom: izgleda da smo jedino dvoje djece LGBT roditelja koji smo dovoljno stari da možemo izraziti sve što ne valja s istospolnim „roditeljstvom“, dovoljno neovisni da smo u mogućnosti kritički sagledati svoje djetinjstvo i odgoj i dovoljno jaki da se nosimo sa zlobom i zajedljivosti LGBT lobija.
Prekinimo sa šaradom
Poput razvoda i samohranog roditeljstva, problem s istospolnim „roditeljstvom“ nije u tome da se radi samo o nečemu kontroverznom što još nije testirano; znamo da djeca imaju lošije rezultate u životu kada odrastaju u bilo kakvom drugom okruženju osim s vjenčanim biološkim roditeljima. Podaci koje imamo, zahvaljujući znanstvenicima poput Regnerusa, više nego jasno pokazuju da se radi o zlostavljanju ukoliko se djeci nameće da žive bez majke ili oca samo da bi se zadovoljilo želje odraslih.
Štoviše, svatko tko podržava istospolno „roditeljstvo“ unatoč tome što postoje ovakvi podaci je sukrivac za zlostavljanje djece. To se odnosi primjerice na pedijatre, sociologe i psihologe koji opravdavaju istospolno „roditeljstvo“ pozivajući se na nepouzdane studije u kojima se koriste dvosmislene pokazatelje poput „emocionalnog zdravlja“ ili „spremnosti na komunikaciju.”
Budući da svoju sukrivicu skrivaju iza svojih sveučilišnih diploma i doktorata, tim je njihova krivica još manje oprostiva.
Doug Mainwaring i ja tražili smo načine kako razlikovati homoseksualne roditelje od istospolnog „roditeljstva“. Homoseksualni roditelj u muško-ženskom braku ili kao samohrani homoseksualni roditelj je, prema našem mišljenju, bolja solucija od toga da dijete odgaja istospolni par jer u u prva dva scenarija ne postoje elementi zlostavljanja djeteta.
Kod prvog scenarija dijete ima mamu i tatu iako je jedno od njih dvoje homoseksualne orijentacije. Kod drugog scenarija ne postoji nikakva šarada u svezi s nadomjesnim roditeljem, nema pretvaranja da će jedan ili dvojica homoseksualnih roditelja dobiti istu ljubav i poštovanje koje bi dijete inače iskazivalo svojoj mami i tati. Prinuda koja je sastavni dio „istospolnog roditeljstva“ i ušutkivanje bilo kakvog izraza priznanja da postoji gubitak za dijete je osnovni element koji domove s dva istospolna „roditelja“ pretvara u okruženje u kojem se događa zlostavljanje.
Najgore od svega je zajednica istospolnih „roditelja“ koja je nastala zbog toga što je dvoje homoseksualaca ili lezbijki svijesno omogućilo takvu situaciju zbog toga što žele postati roditelji. Radi se slučajevima u kojima je razvod pokrenuo homoseksualni bračni partner s jasnim ciljem da stvori novu „roditeljsku“ zajednicu zbog čega roditeljsku skrb u brakorazvodnoj parnici dobiva partner koji je inicirao razvod (često se radi o gadnim brakorazvodnim procesima). Ili kada dvije lezbijke odu u banku sperme. Ili kada dva homoseksualca započnu dugotrajnu vezu s namjerom posvajanja djeteta i kada daju zahtjev za posvajanjem. Ili najgore od svega, kada dva gay muškarca potpišu ugovor o surogat majčinstvu sa ženom koja će im prodati vlastito dijete.
Mnogi zagovornici istospolnog „roditeljstva“ tvrde da se tu radi o plemenitijim scenarijima pošto je njihovo dijete stvarno „željeno“, ali varaju se. Istina je da su oni surovo i bezobzirno nametnuli svoju viziju roditeljstva jednom bespomoćnom ljudskom stvorenju od kojeg za to traže zahvalnost. Lažna ekvivalentnost kojom se koristi da bi se dijete natjeralo na „ljubav“ prema drugom „roditelju“ istog spola prisilna je i štetna.
U obiteljskom domu koji je zauvijek bespovratno otuđen od svojih sastavnih proslava kao što su Dan očeva i Majčin dan radi se o zlostavljanju ukoliko djetetu govorite da ste to sve napravili za njegovo dobro te da se ne treba obazirati na ono što osjeća, kao ni na svoje vršnjake, susjede ili bilo kakve moralne autoritete na televiziji koji veličaju majčinstvo ili očinstvo.
Radi se o zlostavljanju ukoliko djetetu govorite „Mi smo tvoje mame“ ili „mi smo tvoji tate“ i onda od djeteta očekujete da ne osjeća gubitak njemu toliko važnih figura, uz svu štetu koju je pretrpjelo jer su ga rastavili od barem jednog ili u nekim slučajevima od oba biološka roditelja — i to ne zato što je to bilo nužno, već zato što su dvije odrasle osobe inzistirale na takvom aranžmanu. Lekcije koje će dijete naučiti iz svega toga duboko su destruktivne za njegovu osobnost: moć je ono što je ispravno i što pobjeđuje, mali ljudi podložni su hirevima egocentričnih roditelja i moćne osobe imaju pravo prisiljavati slabije na „ljubav“ pomoću novca ili političkog utjecaja nad agencijama za posvajanje, obiteljskim sudovima, bankama sperme i surogat majkama.
Nijedan se od ovih problema ne bi javljao kada bi živjeli u svijetu u kojem homoseksualne osobe ne gledaju na djecu kao na robu koju se može kupiti umjesto da ih vide kao odgovornost za koju je potrebno podnositi žrtve (na primjer, da si spreman odreći se svog gay partnera umjesto da tražiš od djeteta da se odrekne roditelja drugog spola, jer TI si odrasla osoba.)
Kada dijete počne postavljati pitanja kao što su npr. „zašto ja nemam mamu?” ili „zašto ja nemam tatu?”, zlostavljanje raste jer će za gay „roditelje“ biti lakše odgovoriti na takva pitanja na način koji njih samih štiti od kritike, ali istovremeno će se time djetetu uskratiti pravo na priznanje svojih bolnih osjećaja.
Razmislimo o onome što je Rob Watson napisao u otvorenom pismu sucu Anthonyju Kennedyju koje objavljeno u Huffington Postu:
„Ukoliko nas posjetite, upoznat ćete moje 10-godišnje sinove, koji će vas vjerojatno impresionirati s obzirom na njihov šarm, elokvenciju, dobar odgoj i inteligenciju. Možda ćete se zapitati, kao i mnogi drugi ljudi koje susrećemo, jesu li oni možda blizanci. Odgovor će biti: „Oni su ‘skoro pa blizanci’: Rođeni su s četiri mjeseca razlike.” Na to ćete se u čudu zapitati “kako, molim??”. Pogledajte i objasnit ću vam kako sam ih posvojio dok su bili bebe od dvije različite majke, obje ovisnice o drogi, iz doma za nezbrinutu djecu.“
Ako se Watsonova standardna rutina kod pojašnjenja njegove „roditeljske“ situacije strancima sastoji u isticanju činjenice da su njegove 10-godišnje sinove ostavile domu za nezbrinutu djecu njihove „biološke majke ovisnice“, moguće je da je sve na isti način godinama objašnjavao i svojim sinovima. Ne bi bio prvi gay otac kojeg sam čuo da govori svom posvojenom djetetu „ti nemas mamu jer je tvoja majka bila ovisnica i ja sam jedini koji te želio.” Takvo što je oblik emocionalnog zlostavljanja najgore vrste.
Watsonova slatkorječiva priča samo je odraz općeprisutnog žanra u koji spadaju manifesti o istospolnom „roditeljstvu“. Za pokret koji je pokrenuo LGBT lobi – a koji se prvotno rodio iz želje za otvorenošću – šutnja koja se prisilno nameće djeci istospolnih parova predstavlja licemjerje kriminalnih razmjera. Djeci je nametnut jasno određen scenarij koji moraju recitirati kada ih autsajderi pitaju o njihovu porijeklu—ne spominjati banku sperme, ne spominjati ženu koja te nama prodala, ne spominjati gadan razvod od prije pet godina, ne spominjati …. Jednostavno nemoj govoriti. Zatvori usta i nasmiješi se. Reci da ti se sviđa. U suprotnom bi se mogle dogoditi neke loše stvari. Opet ćeš biti nevoljeno biće koje nitko neće htjeti trpiti.
Nakon što sam godinu dana proveo među ovakvim pričama, postao sam preoprezan na detektiranje njihove strategije. Nemam čarobnu strategiju za postizanje uspjeha kod slabo informiranih Amerikanaca kako bi ih uvjerio da je propaganda kojom se promiče istospolno „roditeljstvo“—i u širem smislu sve ono zbog čega sve više prihvaćamo netradicionalne oblike roditeljstva—zapravo krinka za sustavno zlostavljanje djece. Međutim, nekako imam osjećaj da je možda došlo vrijeme da maske padnu, da ostavimo razne strategije po strani i jednostavno kažemo istinu, bez cenzure.
Ako ste protiv zlostavljanja djece, onda to recite bez straha.
Robert Oscar Lopez je urednik bloga English Manif.
Izvor: Public Discourse
