KOMUNISTIČKI ANTIFAŠIZAM – VELIKA PODVALA
„Nitko nema moralno pravo biti antifašist ako nije istodobno i antikomunist“
( Hannah Arendt, njemačka filozofkinja mučena od Gestapo-a)
Sablast komunizma, toga najvećeg zla čovječanstva u prošlome stoljeću, koje je u svijetu poubijalo preko 150 milijuna ljudi, pokušava ponovno doći na društvenu scenu u Hrvatskoj pod maskom antifašizma. Ovo se događa usprkos žrtvama komunizma čije se kosti skoro dnevno pronalaze u jamama diljem Hrvatske, kao i usprkos upozorenju Vijeća Europe, da demokratske države moraju uklanjati nasljeđe bivših komunističkih totalitarnih sustava.
Genealogija komunističkog antifašizma
Komunizam i fašizam su se uzajamno pothranjivali od njihova povijesnog nastanka. Izgleda da je komunistički prevrat u Rusiji 1917. godine poslužio kao uzor Mussolinijevim talijanskim fašistima, koji su brzo učili od njih. Talijanski opći štrajk 1922. godine, predvođen komunistima, dao je Mussoliniju povod i izliku za njegov fašistički „marš na Rim“. Slično se dogodilo i u Njemačkoj. Snaga komunista na izborima i ulicama u Njemačkoj prestrašila je njemačke konzervativce pa su predali vlast Hitleru. Već 20-ih godina prošloga stoljeća njemački su komunisti bili zabrinuti zbog činjenice, da su široke mase pristale uz nacizam. Još 1924. godine komunisti u Njemačkoj izlaze s tezom o „socijalfašizmu, o identifikaciji fašizma sa socijaldemokracijom , prema kojoj je postavci fašizam instrument buržoazije protiv revolucionarnog proletarijata . Dolaskom Hitlera na vlast 1933. godine jenjava napad komunista na socijaldemokraciju, a glavni neprijatelj sada postaje nacionalsocijalizam. Ovo se potvrđuje i na 7. kongresu Kominterne pod utjecajem Georgija Dimitrova. Tada nastaje u SSSR-u velika podvala. Komunizam sebe prema vani ne definira po onome za što je on, nego po onome čemu se on suprotstavlja. Tada je skovana komunistička parola „ antifašizam i antirat“. Komunisti ovom parolom instrumentaliziraju pacifizam, da bi prikrili svoje borbeno načelo proleterske revolucije. Oni su ovom velikom podvalom također htjeli pred zapadnim svijetom dati demokratsku glazuru svome teroru klasne borbe. Htjeli su, i u to doba uglavnom su uspjeli, da komunizam u očima javnosti bude rodoljuban i nacionalan, iako je on u zbilji klasno-internacionalan Staljin je ovom velikom podvalom namjeravao odvratiti pogled Zapada od svojih genocidnih čistki i usredotočiti pogled međunarodne javnosti na Hitlerov Berlin.
U to doba komunistička propaganda ne govori toliko o klasnoj borbi koliko o“narodnoj fronti“. Ova epohalna Staljinova podvala imala je za posljedicu , da u očima naivnih na Zapadu antifašizam postaje nespojiv s antikomunizmom. Stvorio se dojam, da onaj tko kritizira Staljina radi za Hitlera. Iza te maske komunističkog antifašizma su se skrivali jednopartijska komunistička diktatura sa komunističkim terorom, masovnim ubijanjima, koncentracijskim logorima i izgladnjivanjem širokih razmjera pučanstva.
Bit komunističkog i fašističkog totalitarizma
Društvena uređenja se ne dijele na fašistička i antifašistička, nego na apsolutistička, autoritarna, despotska, totalitarna, liberalna i demokratska. Komunistički antifašizam je sukob dvaju totalitarizama, fašističkoga i komunističkoga. Kao potvrdu toga razmotrimo bit komunizma. Analitičari komunističkog totalitarizma nabrajaju njegova slijedeća bitna obilježja: (1) postojanje do tančina razrađene službene ideologije koja želi prožeti unutarnji i vanjski život čovjeka (stoga „delikt mišljenja“), (2) jedna jedina partija koju kontrolira partijska oligarhija, obično sa vođom kao diktatorom, (3) monopolistička kontrola nad svim aspektima društvenog, političkog i znanstvenog života, (4) potpuno razgranat policijski i obavještajni aparat. Prema tome, sustav komunističkog totalitarizma ima sredstva nadzora i terora koja su bila nedostupna ranijim opresivnim režimima, kao što su apsolutizam i despotizam.Iz ovoga se, među ostalim, može zaključiti, da zla koja je Hrvatska pretrpjela od komunističkog totalitarizma nisu pojedinačni samovoljni „ekscesi“, zastranjenja navodno humane ideološke biti komunizma, nego da su sustavni, dalekosežno planirani, i bezdušno počinjeni zločini, koji imaju korijen u samoj biti komunističke totalitarne ideologije.
No postoji ipak stanovita razlika između totalitarne ideologije fašizma i komunizma.Za razliku od komunizma fašizam nema opsežnu intelektualnu razradu svoje političke filozofije, djelomično i zbog antiintelektualizma, koji je sastavni dio njegove ideologije.Evo nekih od glavnih postavki fašističke ideologije: ekstremni rasistički nacionalizam , antikomunizam u sklopu netolerantnosti prema svim ostalim političkim ideologijama, otvorena uporaba i slavljenje fizičkog nasilja i terora prema pripadnicima drugih ideologija, oslanjanje na masovnu partiju koja je organizirana oko moćnog vodstva,korporativizam srednjih slojeva građanskog društva, slavljenje militarizma, kult navodno muških kreposti, gdje su žene pretežno označene kao majke i one koje podržavaju muškarce.
Pojava fašizma na političkoj i društvenoj sceni 20. stoljeća je predmet različitih tumačenja. Najčešće se navode socioekonomski faktori vezani uz krizu zapadnoga kapitalizma nakon završetka prvoga svjetskog rata, specifične političke karakteristike Njemačke i Italije sa relativno kasnom pojavom nacionalnog jedinstva i parlamentarne demokracije, te psihološka motiviranost fašističkih vođa i onih koji su ih podržavali. Moramo ovdje napomenuti, da neki povjesničari i politolozi prave razliku između fašizma kao autoritarizma i nacionalsocijalizma (nacizma) kao totalitarizma (npr. Sartori). Kratko rečeno, autoritarizam traži poslušnost čovjekova tijela, njegova vanjskog, društvenog života, a totalitarizam poslušnost čitava čovjeka, njegova tijela i duha, njegova vanjskog i unutarnjeg života. No ovo razlučivanje nije općenito prihvaćeno.
Tjeranje vraga pomoću Sotone
Iz onoga što je gore rečeno jasno je da je komunistički antifašizam sukob dviju totalitarističkih ideologija. Psihološka motivacija česte uporabe ove sintagme u današnjoj Hrvatskoj je bacanje magle u oči neupućenima, pokušaj opravdanja zločina koje su komunisti počinili u Jugoslaviji i Hrvatskoj u ratu i poraću, te zadržavanje bivših komunista i njihovih jataka na ključnim društvenim položajima u samostalnoj Hrvatskoj.
Pri tome se treba podsjetiti, da su i Staljin i Roosevelt bili antifašisti, ali je velika razlika između njihova antifašizma. Ja osobno ne bih želio živjeti pod onim prvim „antifašistom“. Budući, dakle, da su fašizam, nacizam i komunizam zločinačke, anticivilizacijske ideologije kako u teoriji, tako i u praksi, protivljenje fašizmu i komunizmu tvori dvije strane jedne te iste demokratske medalje. Nitko ne može biti demokrat, ako brani fašizam, nacizam ili komunizam. Oni koji danas pokušavaju rehabilitirati zločinačku sablast komunizma pod krinkom antifašizma, samo nastavljaju Staljinovu veliku podvalu. Izraz „komunistički antifašizam“ je slično pojmovno protuslovlje kao i izraz „teroristički antiterorizam“. Stoga je krajnje vrijeme, da se izvrši radikalna katarza hrvatskoga društvenoga života od ostataka komunističkog ideološkog mentaliteta, ako želimo biti pluralističko i demokratsko društvo u čiju smo uniju država primljeni.
Prof. Branimir Lukšić
