Dok Crkva pomaže stradale, licemjerne “nevladine” udruge mukom zamukoše!
Hrvatski biskupi danas su održali značajnu lekciju o domoljublju, moralu i kršćanstvu svima koji su sumnjali u postupanje Crkve i njezino angažiranje u pomoći stradalim ljudima. Osobno mi je najdraža poruka koju su biskupi uputili onima koji vlastitu vjeru gaze kunući se da govore baš u ime te vjere. Takvi su pozivali da se ne naziva broj Crvenog križa zbog javno deklarirane pomoći stanovnicima u susjednim državama koji su također stradali u poplavama.
Vjernici znaju da u katastrofi i stradanju nema politike niti starih razmirica. Oprost i ljubav prema čovjeku srž su kršćanstva i najčvršći stup katoličke vjere. Zato je i Crkva u Hrvata već ranije uputila 6,5 milijuna kuna Caritasima u BiH i u Srbiji. Tim novcem Caritas će pomoći tamošnjim stradalnicima. Za pomoć stradalima u Hrvatskoj naši biskupi su na današnjem zasjedanju Biskupske konferencije odlučili dati još 12 milijuna kuna. Ukupno je Crkva za stradale u poplavama izdvojila 18,5 milijuna kuna. Ovim činom Crkva je samo potvrdila stoljećima dugu tradiciju podrške narodu kad mu je najteže.
Ako se ovim povodom i oglase sve one udruge koje sustavno napadaju Crkvu, prozivaju je zbog bogatstva kojeg pojedine biskupije neosporno imaju i ističu u prvi plan nedjela pojedinaca kakva se neosporno dogode, ne vjerujem da će ti dežurni kritičari crkvenog nauka reći koliko su oni prikupili i dali za pomoć stradalima u poplavama. Naime, taj tzv. nevladin sektor, odnosno razne udruge od države i lokalne samouprave godišnje dobije oko 4 milijarde kuna. Više od pola tog iznosa dobije manje od pedeset najvećih korisnika proračunskog novca. Ako s tog popisa maknemo nekoliko velikih sportskih klubova, uglavnom ostaju razne mirovne i ekološke udruge koje imaju nekoliko zaposlenih koji se svakih nekoliko godina rotiraju na profesionalnim mjestima s pozamašnim plaćama. Kontrola potrošnje novca kojeg oni dobivaju vrlo je slaba ili nikakva. Koliko su oni prikupili i uplatili za pomoć stradalima u poplavama?
Tijekom ove katastrofalne poplave na površinu je isplivala još jedna vrsta hrvatskog jala. Na sva zvona su prozivani vlasnici većih hrvatskih tvrtki i optuživani su da su gluhi i slijepi dok tisuće ljudi stradavaju i voda odnosi sve što su cijeli život stvarali.
A na koncu je ispalo da su neki od njih bili samo nijemi. Pomagali su zato da pomognu, a ne zato da se reklamiraju preko tuđe nevolje. Je li se netko zapitao otkud u tonama humanitarne pomoći toliko ulja i drugih prehrambenih proizvoda kao donacija. Ne pojedinačno donesenih boca, čega je bilo jako puno, nego ulja na paletama. To je mogao darovati samo proizvođač.
Koliko može biti velik taj jal prema svemu što je još imalo i hrvatsko i nije pod stranom markom vidjeli smo i na primjeru lažiranih računa o tobožnjem povećanju cijena prehrambenih proizvoda u Konzumovim trgovinama na stradalim područjima u BiH. U Hrvatskoj se preslika tih lažiranih računa širila internetom i društvenim mrežama brzinom munje. Kad je otkriveno da je riječ o prevari, nitko se nije žurio širiti tu vijest u virtualnom svijetu. Očito živimo u svijetu u kojem je malo zanimljivo ono što nije zlo.
Nažalost, tijekom neviđene mobilizacije naroda u pomoći stradalnicima vidjeli smo još jednu teško objašnjivu vrstu zla. Zato što je hrvatski Crveni križ otvorio posebne račune za uplatu novčane pomoći stradalnicima u Srbiji i BiH neki veliki dušebrižnici o čistoći hrvatske domoljubne ideje pohrlili su pozivati ljude da prestanu s pozivima na donatorski telefon Crvenog križa. Na tom telefonu se prikupljala pomoć za stradalnike u Hrvatskoj. Tim svojim činom su u stvari doveli do toga da su možda omeli nekoga tko je htio nazvati da se ipak predomisli. Navodno je povod svemu bila jedna nemušto sročena informacija u Dnevniku HTV-a. Zar to može biti razlog?! Zar netko tko zna na društvenim mrežama pozivati da se ne naziva broj Crvenog križa, u tom virtualnom svijetu ne zna provjeriti informaciju?! Većina tih poziva da se ne naziva broj Crvenog križa bila je praćena porukom da se zove broj Caritasa jer taj novac sigurno ne ide u Srbiju. Da nije žalosno bilo bi smiješno.
Na sreću Crkva ima vrlo malo ili možda čak nimalo dodirnih točaka s ekstremnom političkom misli, a posebno s radikalnim političkim strankama. Crkva veći dio povijesti u svom nauku i promišljanju nije bila ekstremna. Izuzetak je razdoblje inkvizicije zbog kojeg se moderna Crkva ispričala čovječanstvu i zauzela stav da njezino djelovanje nikad više ne smije biti takvo da bi mogao postojati i tračak sumnje u ponavljanje djelovanja kakvo se nikad nije smjelo ni dogoditi. Da današnja Crkva ne želi imati nikakve veze s radikalnom političkom misli postalo je jasno iz poruka koje su hrvatski biskupi uputili povodom Uskrsa. Bavljenje prošlošću neće nas odvesti u budućnost, poručila je Crkva koja je kroz povijest čvrsto branila opstojnost nacionalnog identiteta i državotvornost hrvatskog naroda.
Sjetimo se samo trojice vojskovođa iz loze Draškovića koji su ratovali protiv Osmanskog carstva i bili biskupi. Franjevci nikad nisu napuštali narod, a legenda među njima svakako je fra Pavao Vučković čije je djelovanje u Hercegovini i Dalmatinskoj Zagori dalo neizbrisiv pečat očuvanju katoličanstva i očuvanju nacionalnog identiteta. Kad već spominjeno borbe protiv Osmanlija od kojih su Hrvati praktično branili ostatak kršćanske Europe, nepravedno bi bilo zaboraviti svećenike Marka Mesića iz Like ili Luku Ibrišimovića iz Slavonije. U vrijeme kad su Hrvatsku nazivali predziđem kršćanstva u bitkama u kojima je od Turaka otimano zarobljeno stanovništvo posebno se istakao hrvatski vojskovođa, ban i biskup Petar Berislavić. A kako ne spomenuti Svetog Ivana Kapistrana poznatog po vođenju križarske čete koja je išla u pomoć Beogradu koji je bio pod Osmanlijskom opsadom. Zahvaljujući njemu opsada je za kratko bila odbijena i prekinuta.
Ova zadnja informacija je samo za one koji misle da je opsada tog tada ugarskog grada trajala kraće nego porod jedne od sultanovih priležnica kao što je prikazano u TV sapunjari Sulejman Veličanstveni.
Nažalost, svi stariji do trideset godina nisu o tome baš puno učili iz povijesti u školi. Više se učilo kako je Vučko skočio na Tita u Drvaru i tako ga spasio od gelera žrtvujući sebe. Meni se ta priča posebno urezala u sjećanje jer volim pse i stvarno mi je bilo žao što je Vučko skočio. Danas djeca također malo uče o tome jer su udžbenici iz povijesti napisani tako da su važne informacije zatrpane hrpom besmislenih podataka i nevažnih imena koje nitko normalan ne može trajno zapamtiti. A pitanje je i zašto bi u ovo doba svemogućih tražilica na internetu. Zar ne bi bilo važnije učiti djecu o događajima i procesima, a ne silne suhoparne podatke.
Trebamo znati da ova odluka Crkve o pomoći stradalnicima nije nikakav izuzetak i nije odgovor svećenstva na prozivanja javnosti. Crkva nikad ne reagira brzopleto. Crkva odluke donosi tek kad je sigurna da je vrijeme za njih.
Kroz povijest nije bilo lako razumjeti sve što je Crkva radila.
Istina je, bogatila se Crkva dok je narod gladovao i umirao. No, zapitajmo se što bi bilo s tim bogatstvom da ga nije sebi uzimala Crkva, da su ga se dokopali feudalni velikaši. Prve škole, prva sveučilišta u Europi, prve bolnice i lječilišta, sve je to osnovala Crkva. Za to vrijeme velikaši su svoje bogatstvo trošili na vođenje ratova. Pogledajmo samo pavlinski red, tzv. bijele fratre. Bili su pravi humanisti. Najplodnije doba srednjovjekovne umjetnosti nastalo je zahvaljujući njima. Otvorili su brojna sveučilišta, gimnazije i podupirali su mnoge umjetnike. A kad je habsburškom caru Josipu II nestalo novca za vođenje tridesetogodišnjeg rata, on je dekretom ukinuo pavlinski red i prisvojio bogatstvo bijelih fratara. Važniji su bili ratovi od humanizma.
Ako pogledamo tko i kako danas upravlja državom, možemo li baš čvrsto stati iza izjave da Crkva ne bi trebala imati baš nikakvog bogatstva. Nakon ove današnje geste Crkve, ja to ne bih izjavio.
Autor: Ante Gugo/politikaplus
