DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Duhovi
Dj 2, 1-11; 1 Kor 12, 3-7. 12-13; Iv 20, 19-23
Dođi, Duše Presveti
sa neba nas posjeti
zrakom svoje milosti.
Dođi, Oče ubogih,
djelitelju dara svih,
dođi, srca svjetlosti.
Na svetkovinu Duhova spominjemo se onog prvog silaska Duha Svetoga na prvu zajednicu Gospodinovih učenika koja je, Duhom zahvaćena i prožeta, hrabro istupila u javno svjedočenje Gospodinove pobjede nad zlom, mržnjom i smrću. Nama propovjednicima nije baš lako govoriti o Duhu Svetome jer se Duh Sveti, treća božanska Osoba, vez ljubavi Oca i Sina te vez ljubavi koji nas sjedinjuje sa Sinom te po Sinu s Ocem, trudi ostati skriven i neprimjetan. Moguće ga je prepoznati tek po učincima koje u nama i po nama izvodi te po plodovima koji ostaju poslije njegova djelovanja.
Na Duhove se ispunja Gospodinovo obećanje kako će on od Oca poslati Duha istine, Duha Branitelja koji će apostole podsjećati na njegove riječi, koji će ih uvoditi u svu istinu i koji će davati svjedočanstvo za njega, za uskrslog Gospodina. Gospodin Isus šalje svoga Duha Svetoga kako bi nastavio svoje djelo otkupljenja i posvećenja svega stvorenoga. Duh, recimo to kratko, ostvaruje u Crkvi i po Crkvi, Kristovom mističnom Tijelu, ono što je za vrijeme Isusova zemaljskog života ostvario po Gospodinu Isusu. A sav je njegov život, od začeća do uzašašća u nebesku slavu, bio pod znakom djelovanja Duha Svetoga. Silaskom Duha započelo je vrijeme Crkve; vrijeme koje će trajati do drugog Gospodinova silaska. Duh Sveti od Crkve čini trajne Duhove. Crkva je prostor očitovanja prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga u ovome svijetu. Naravno da Duh Sveti djeluje i izvan vidljive Crkve, ali nikada barem bez neke povezanosti s njome. Naime, kao što se u vrijeme Kristova zemaljskog života Duh Sveti vezao uz Kristovo čovještvo te djelovao u njemu i po njemu tako se nakon Kristova uzašašća u nebesku slavu, Duh Sveti veže uz Kristovo mistično Tijelo, uz Crkvu koja postaje sakrament, instrument njegova djelovanja u ovome svijetu.
Silaskom Duha Svetoga na prvu zajednicu dogodilo se je čudo razumijevanja jezika. Naime svi prisutni u Jeruzalemu, a Luka nabraja sve onodobne narode, na svom jeziku čuju kako apostoli razglašuju veličanstvena djela Božja. To čudo razumijevanja među ljudima suprotno je od onoga što se dogodilo kod gradnje Kule babilonske kad su se ljudima pobrkali jezici. Gradnju Kule babilonske Sveto pismo predstavlja kao pokušaj ljudi da se svojim silama i snagama uspnu na nebo, da svojim snagama osvoje nebo. To je naravno uzaludan pokušaj jer se temelji na ljudskoj oholosti te ugnjetavanju i iskorištavanju slabijih od strane jačih. Na Duhove se događa čudo novog jedinstva i razumijevanja ljudskog roda. Duh Sveti s neba silazi na prvu Crkvu kako bi Crkva postala vrata nebeska, kako bi Crkva za čitavo čovječanstvo pod vodstvom Duha Svetoga postala put i prolaz u nebo. Nije se dakle potrebno truditi osvojiti nebo, nego valja prihvatiti nebo koje silazi na zemlju. Čudo razumijevanja jezika na dan silaska Duhova zamijenjeno je novim, ne manje snažnim i učinkovitim čudom koje ljude svih naraštaja uvijek iznova privlači evanđelju Isusu Kristu te ih povezuje međusobno. Riječ je o čudu ljubavi, a jezik ljubavi razume svi ljudi: i učeni i neuki, i bogati i siromašni, i stari i mladi, i stranci i sunarodnjaci, i vjernici i nevjernici. To čudo ljubavi u Crkvi i po Crkvi uvijek iznova izvodi sila Duha Svetoga. Eto zašto su neki duhovni učitelji govorili da je silazak Duha Svetoga u biti cilj cjelokupne ekonomije spasenja, ukoliko nas Duh Sveti sjedinjuje s Bogom i međusobno, tj. ukoliko nas Duh Sveti pobožanjstvenjuje čineći nas dionicima božanske naravi.
Sveti Pavao u drugom misnom čitanju, iz Prve poslanice Korinćanima, veli da se svakome daje očitovanje Duha na korist. Pavao želi reći da je Duh Sveti prebogat darovima kojima obdaruje krštenike za izgradnju Kristova mističnog Tijela, Crkve. Duh ne gradi Crkvu samo po naviještanju Božje riječi, kojoj je on autor i prvi tumač, i ne samo po slavljenju sakramenata, nego i po darovima koje udjeljuje pojedinim vjernicima. Izgradnju Crkve po Pismu i po sakramentima, a u to je i uključena crkvena hijerarhija, mogli bismo nazvati izgradnjom Crkve odozgo, a izgradnju Crkve po darovima udijeljenim pojedinim vjernicima možemo nazvati izgradnjom Crkve odozdo, iz baze. Oba načina izgradnje Crkve su bitni za samu Crkvu te se međusobno nadopunjuju.
Darove koje Duh Sveti udjeljuje pojedinim vjernicima, a po kojima izgrađuje Kristovu Crkvu, nazivamo karizmama. One su brojne i različite, a svaka je važna za život Crkve u cjelini. Karizma je prema sv. Pavlu svaki dar koji je udijeljen pojedinom vjerniku za izgradnju zajednice, za izgradnju Crkve u cjelini. I svaka nadarenost pa i ona urođena, ona naravna može postati karizma, odnosno postaje karizma kad je vjernik koji je ima živi na način da njome izgrađuje i obogaćuje zajednicu, Crkvu. Otada taj dar, koji po Duhu Svetom postaje karizma, postaje očitovanje Duha po životu pojedinog vjernika. Hvala dragom Bogu da u naše vrijeme brojni vjernici u našim župnim zajednicama postaju svjesniji darova koje im je Duh Sveti udijelio te žele te darove živjeti na izgradnju župne zajednice kao dijela žive Crkve, tj. živog Kristova mističnog Tijela. Možda bi se danas trebali svi zajedno zapitati o darovima koje je Duh Sveti svakome ponaosob udijelio te što možemo učiniti da ti darovi postanu karizme po kojima će Duh Sveti izgrađivati Kristovo Tijelo, Crkvu.
Izvor: Don Mladen Parlov
