Od klevetanja do uništenja
Ovih je dana hrvatska neasertivnost potvrđena u gromoglasnom muku na Jovanovićevu izjavu da mu je zadaća, nakon uništavanja hrvatskoga odgojno-obrazovnoga sustava, spriječiti dolazak zločinačke organizacije na vlast. Čuvena je ta hrvatska neasertivnost što je kroz povijest nazvana hrvatska šutnja. U duhu te tradicije odmučali su mediji u Hrvatskoj i ovaj neoprostivi verbalni ispad mržnje. Novi sloj zla se akumulirao da eksplodira u svoje vrijeme. Jednako kao što je hrvatska šutnja, na polustoljetne jugoslavenske službene monstruozne optužbe za genocidnost, za posljedicu imala eksploziju jugoslavenskoga i velikosrpskoga zla prema Hrvatima u zadnjem desetljeću drugoga tisućljeća.
Jedini koji je prepoznao zloćudnost Jovanovićeve izjave i potrebu njenoga raskrinkavanja bio je Ivan Miklenić, najbolji hrvatski društveni analitičar i glavni urednik tjednika Glasa koncila, a sve kako ona jedanput ne bi urodila eksplozijom zla. U najnovijem komentaru Miklenić piše: Takvo etiketiranje može se jedino ispravno shvatiti kao izraz duboke mržnje prema suparniku ili suparnicima u političkom natjecanju, a mržnja je uvijek pokretač spirale zla pa si mržnju ne može, niti smije, dopustiti ikoji političar koji ima imalo osjećaja za opće dobro cijeloga društva. Navedeno verbalno etiketiranje ipak se dogodilo i to je zastrašujuće i za osobu koja ga je iskazala i za političku stranku koja tolerira takvo ponašanje, ali i za suvremeno hrvatsko društvo koje se inače suočava s previše poteškoća, a ipak se mora suočavati još i s pojavom razorne mržnje koju širi političar na vlasti. Miklenićeve riječi laserski točno preciziraju svaki detalj Jovanovićevoga širenja mržnje, ali ipak eksplicitno ne kažu da je najveći problem hrvatskoga društva to što ono nema svoj obrambeni imunološki sustav. Takvo je društvo anestezirano i nesposobno braniti se od svakovrsnih predatora i nametnika.
Tko bi to u takvim slučajevima izljeva mržnje u prvim redovima trebao braniti hrvatsko društvo, ako ne novinari i kolumnisti, političari, javne osobe i civilne udruge zauzete oko demokratizacije društva putem medija. I, naravno, plaćenici u strukturama vlasti. Ništa se od toga nije dogodilo. Iz jednostavnoga razloga što dominantne silnice u medijima, javnom životu i strukturama vlasti ne žele hrvatskome društvu boljitak ni opstanak. Kako Miklenić u istom komentaru, povezano s etiketiranjem Darija Kordića, kaže: Ta etiketa koja se prišiva Kordiću zapravo je izraz mržnje prema hrvatskom narodu i prema samostalnoj državi Hrvatskoj. Činjenica da je ta etiketa tako proširena medijima u Hrvatskoj još jednom očituje koliko su mediji protiv općega dobra hrvatskoga naroda i protiv općega dobra države Hrvatske. Tu se nalazi počelo svih hrvatskih lutanja, muka i bezizglednosti. Tu se nalazi ishodište psovanja svoje države, a ne vlasti. Tu je izvor patnje naših sunčica. Tu je i početak zaklona njihovih silovatelja u vukovarskim gradskim uredima. Tu je vrelo naše apatije, rezigniranosti, razočaranosti, beznađa, očaja… I sve je to već do sada odnijelo živote tisuća naših branitelja. Koštalo zdravlja desetke tisuća. I nastavit će se i dalje. Do uništenja, ako se ne odupremo. I pri tome će nas pozivati na dostojanstveno držanje.
Antun Budimir
