Snježana Kordić uporno pokušava poništiti hrvatski jezik
Lingvistica Snježana Kordić gostovala je nedavno na HTV-u i govorila o purizmu i nacionalizmu u hrvatskome jeziku. Kordićeva je radikalno i s velikom ostrašćenošću negirala posebnost hrvatskoga jezika zalažući se za povratak srpskohrvatskoga što je u javnosti izazvalo uglavnom nevjericu i odbojne reakcije, što prilično začuđuje jer se u njoj osporavala jedna od glavnih stečevina stoljetne borbe za neovisnost Hrvatske, pa i Domovinskoga rata, a to je samostalnost hrvatskoga jezika, koja je zapisana i u današnjem hrvatskom Ustavu.
Razgovor s dr. Antom Beženom, prof. Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i stručnjakom za hrvatski jezik u obrazovnome sustavu, objavljen u Hrvatskom tjedniku, prenosimo u cijelosti.
O čemu je zapravo riječ: o namjernoj provokaciji javnosti odabirom lingvistice poznate po zadrtosti u obrani srpskohrvatskoga jezika, o nedovoljnoj informiranosti voditelja HTV-ove emisije o dubljim implikacijama teme i nesvjesnosti rizika u koji će ga odvesti izbor sugovornice, ili sve to pak nagovješćuje neki novi opći smjer u odnosu visoke politike prema hrvatskom jeziku?
Stručne odgovore na glavne teze iznesene u emisiji potražili smo kod našega sugovornika prof. dr. sc. Ante Bežena, redovitoga profesora Učiteljskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, stručnjaka za hrvatski jezik u obrazovnome sustavu te pisca više studija o identitetu hrvatskoga jezika i školskih udžbenika za taj nastavni predmet.
Šokantno vraćanje hrvatskoga jezika u jugoslavensku koncepciju jezika i države
Profesore Bežen, kako ste doživjeli najnoviju lingvističku eskapadu Snježane Kordić u udarnom terminu HRT-a?
To nije ništa novo jer su stavovi te lingvistice u našoj stručnoj i široj javnosti poznati od objavljivanja njezine knjige Nacionalizam i jezik 2010. godine u kojoj široko obrazlaže svoju opredijeljenost za srpskohrvatski, a protiv posebnosti hrvatskoga. Njezine su argumente osporili gotovo svi naši ugledniji jezikoslovci, premda u nas ima i mlađih među njima, a i drugih javnih radnika (neki su govorili i u emisiji) koji pojedine njezine teze odobravaju.
Svaki lingvist i bilo koji drugi pojedinac može dakako o hrvatskome i srpskohrvatskome jeziku misliti što želi, no problem nastaje kad neki svoje stavove žele nametnuti kao opći pristup. Za mene su u vezi s tim važna dva pitanja: zašto je izdavanje te njezine knjige u vrijeme objavljivanja pomogla tadašnja hrvatska Vlada, odnosno Ministarstvo kulture te zašto je tema o posebnosti hrvatskoga jezika u negativnome kontekstu aktualizirana upravo u jednoj od najgledanijih emisija nacionalne televizije u povodu izbora za Europski parlament, iako je hrvatski jezik Europska unija priznala kao svoj 24. jezik, posve ravnopravan svim ostalim jezicima u toj zajednici.
Štoviše, to je prvo takvo političko međunarodno priznanje hrvatskoga jezika. Ako to znači da tezu o postojanju hrvatskoga jezika problematizira najviša politika i nacionalna televizijska kuća, a do sada se od takva logičkog zaključka ogradile nisu, onda se nastup Snježane Kordić na dan europskih izbora ne čini baš slučajnim i ima jaku političku poruku koja glasi: hrvatska vlast i njezini mediji nisu sigurni treba li se službeni jezik u našoj zemlji zvati hrvatskim, srpskohrvatskim ili nekako drukčije. To nije samo šokantno vraćanje te teme u jugoslavensku koncepciju jezika i države, nego i još jedno neslaganje s Europskom unijom – ovaj put riječ je o neslaganju s nazivom vlastitoga jezika u Unijinim dokumentima.
Snježana Kordić tvrdi da su hrvatski i srpski jedan jezik služeći se sociolingvističkom teorijom o policentričnosti jezika po kojoj istim jezikom može govoriti više nacija?
Ta je teorija legitimna i podrazumijeva postojanje nacionalnih inačica (varijanata) u okviru istoga jezika kojima govori više nacija. Ilustrira se najčešće engleskim jezikom kojim osim Engleza govore i stanovnici SAD-a, Kanade, Australije i brojnih drugih zemalja u kojima je engleski službeni pa te zemlje imaju svoje inačice engleskoga. Također, postoji njemačka, austrijska i švicarska inačica njemačkoga jezika.
I u drugoj je Jugoslaviji postojala službena (politička i znanstvena) teorija o jedinstvenome srpskohrvatskom jeziku koji ima dvije inačice – srpsku (beogradsku, ekavsku) i hrvatsku (zagrebačku, ijekavsku). Nju su tada prihvaćali i hrvatski lingvisti, što S. Kordić navodi kao dokaz sebi u prilog. Međutim, prešućuje bitnu činjenicu o više modela razvoja jezičnih inačica. Inačice engleskoga i njemačkoga razvile su se širenjem, odnosno dijeljenjem teritorija tih jezika na više država pa je ime jezika prirodno zadržano u svim državama, bez obzira na razlike koje se u konkretnome jeziku svake od njih umnažaju tijekom povijesnog razvitka.
No Amerikanci se ne bune što se njihov jezik zove engleskim, a ne američkim, niti se Austrijanci bune što im se jezik zove njemačkim, a ne austrijskim. A kad se ne bune, zašto bi im se naziv jezika mijenjao, iako bi, kao suvereni narodi, promjenu mogli provesti kad god žele. S hrvatskim i srpskim, odnosno srpskohrvatskim, zbivalo se nešto posve drugo. Naziv i pojam srpskohrvatski jezik nikada se, kao naziv za materinski jezik, nije rabio u narodu, ni hrvatskome ni srpskome, nego je to interesna konstrukcija političara i jezikoslovaca, domaćih i stranih.
U prvome zakonu o pučkim školama u Hrvatskoj iz 1874., koji je donesen zaslugom bana Ivana Mažuranića, stoji da je u hrvatskim školama službeni jezik hrvatski, a u srpskim i školama drugih narodnih zajednica nastava se može izvoditi i na njihovim jezicima. No uskoro zatim ban Khuen Hedervary u zakonu iz 1888. promijenio je naziv jezika u hrvatski ili srpski. Nije to učinjeno zato što je to tražio narod, ili što je tu potrebu utvrdila znanost, nego zbog mađaronske politike pridobivanja Srba protiv Hrvata, ali i zbog pritiska već razvijene velikosrpske ideje o Srbima kao narodu s trima vjerama – pravoslavnom, katoličkom i islamskom, koja Hrvate ne vidi kao narod, te teze Vuka Karadžića da su svi štokavci Srbi.
Tome je pridonijela i romantičarska ideja ilirskoga preporoda o povezivanju svih Južnih Slavena, ili barem Hrvata i Srba, u jedan narod s jednim jezikom radi lakšega otpora germanizaciji i mađarizaciji, na čemu su najviše radili Ljudevit Gaj i biskup Strossmayer. No tu je ideju podupirao i u službeni Beč radi svojih političkih interesa na Balkanu. U drugoj Jugoslaviji, u kojoj je srpskohrvatski sa srpskom i hrvatskom inačicom formaliziran u novosadskome dogovoru hrvatskih i srpskih jezikoslovaca i književnika i Pravopisu iz 1960. posebnost hrvatskoga jezika bilo je moguće zaštititi samo na razini inačice jer su svi oni koji su govorili o posebnome hrvatskom jeziku bili izloženi političkom progonu.
Dokaz za to mučna je sudbina Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. i političko i sudsko prokazivanje njezinih potpisnika. U tome kontekstu treba također tumačiti i izjave hrvatskih jezikoslovaca iz toga vremena o hrvatskome jeziku kao inačici srpskohrvatskoga. Dakle naziv srpskohrvatski jezik nije bio izvorno jezična nego politički nametnuta konstrukcija još u doba Austro-Ugarske, koju su podržavale i obje Jugoslavije jer je odgovarala velikosrpskim težnjama, ali koja ni u hrvatskome ni u srpskome narodu, ni kao termin, nikad nije potpuno zaživjela.
Puk u Hrvatskoj svoj je jezik uvijek nazivao hrvatskim, a u Srbiji srpskim. Također, treba imati na umu da su povijest i dijalektologija hrvatskoga jezika posve različiti od povijesti srpskoga jezika, s nekim dodirnim područjima iz kojih se ne može zaključiti o istosti tih jezika. Razlikuju se osobito i u znanstvenoj terminologiji. Nijedan moj student u jednom razgovoru o jeziku nije znao što znače srpske riječi jednačina (jednadžba) i azot (dušik), a takvih je riječi mnogo.
S tim smo, najprije romantičnim, a potom i okrutnim i u ratovima krvlju obojenim političkim zabludama o jeziku, raskrstili 1991. unošenjem hrvatskoga jezika u hrvatski ustav, kao što su i Srbi, Bošnjaci i Crnogorci upisali nacionalne nazive svojih jezika u ustave svojih država i na taj način raščistili sa srpskohrvatskim kao sredstvom politike. Valjda su i to neke realne sociolingvističke činjenice koje treba uzeti u obzir u razmatranju ove teme, no sugovornica u emisiji o tome nije ništa govorila.
Purizam naglašeniji u jezicima manjih naroda
A što je s nesmetanom međusobnome sporazumijevanju i razumijevanju govornika hrvatskoga i srpskoga jezika koje Snježana Kordić navodi kao zapravo najjači argument za tezu o srpskom i hrvatskom kao jednom jeziku?
Međusobno razumijevanje rastezljiv je pojam jer se međusobno ne moraju dobro razumjeti govornici istoga jezika (npr. čakavac s Prvića i kajkavac iz Bednje), a donekle se mogu razumjeti govornici različitih, pa i tipološki udaljenijih jezika (npr. hrvatskoga i ruskoga). Također, nema jedinstvenoga stava o tomu u kolikome postotku elementi dvaju jezičnih sustava moraju biti isti ili različiti da bi se smatrali dvama ili jednim jezikom.
Sam visoki stupanj međusobnoga razumijevanja govornika dvaju jezičnih sustava nije dovoljan razlog za dokidanje posebnosti njihovih jezika jer je osim razumijevanja bitan i vrijednosni element identifikacije govornika s jezikom. Za Austrijance je identifikacija s njemačkim jezikom normalna, kao i Amerikanaca s engleskim. No što bi rekao prosječni Srbin na tvrdnju da govori hrvatskim jezikom ili Hrvat da govori srpskim, a to bi se moglo tvrditi ako je srpski isto što i hrvatski?
Dakle upravo u sociolingvističkome smislu, osim međusobnoga razumijevanja govornika kao lingvističkog kriterija, u odlučivanju o istosti ili različitosti jezika barem je jednako važan i kriterij vrijednosne, tj. kulturne i nacionalne identifikacije koju podrazumijeva naziv jezika i sadržaj koji taj naziv pokriva. To ne vrijedi jednako za sve jezike, ali za hrvatski i srpski vrijedi u visokome stupnju iako su lingvistički vrlo slični.
Razlozi tomu očito nisu samo jezikoslovni, nego upravo kulturni, a da ih treba respektirati, potvrdila je upravo jezična povijest hrvatskoga, ali i drugih naroda. Vrlo su bliski, primjerice, norveški i danski, bugarski i makedonski pa nikome ne pada na pamet da zahtijeva uvođenje norveškodanskog, bugarskomakedonskog, zato što su jako slični. Prema tome, ocjena Snježane Kordić da je neprihvaćanje kriterija razumljivosti provincijalizam nije ni znanstveno vjerodostojna, a njezino pozivanje na strane autoritete jednostrano je i nepromišljeno.
Što mislite o tvrdnji da je suprotstavljanje tuđicama u jeziku, tzv. jezično čistunstvo ili purizam, oznaka nacionalističkoga pristupa jeziku i da je purizam u jeziku obilježje fašizma i nacizma, a u nas, dakako, ustaštva?
Jezično čistunstvo postojalo je i znatno prije od pojave fašizma i nacizma i izraz je brige jezikoslovaca za očuvanjem jezika vlastitoga naroda od prihvaćanja nepotrebnih tuđica iz drugih, uglavnom većih jezika. No te je utjecaje nemoguće posve spriječiti pa se zapravo radi o nastojanju da se strane riječi ne prihvaćaju prekomjerno, na način da onemogućuju normalnu komunikaciju na materinskom jeziku.
Istina je da nema ‘čistih’ jezika kao i to da je purizam uvijek naglašeniji u jezicima manjih naroda jer su ti jezici ugroženiji od većih jezika. No jezični purizam nikako ne mora značiti negativni nacionalizam i progon tuđih riječi, iako se može i u to pretvoriti. Jer koliko god bio snažan, purizam ne može zaustaviti jezična prožimanja pa je otuda u hrvatski jezik u prošlosti ušao velik broj njemačkih, mađarskih, talijanskih, turskih, srpskih, a u najnovijem vremenu i engleskih riječi.
Njih prepoznajemo kao prilagođene tuđice, koje se ponašaju kao i ‘izvorne’ hrvatske riječi i ne smetaju nam, a brojne i ne doživljavamo kao tuđice. No brojne riječi iz engleskoga još su uvijek neprilagođene jer su u hrvatski jezik ušle prebrzo, pod pritiskom globalne uloge engleskoga, i tako nam vlastiti jezik čine nerazumljivim. Tu nije potreban progon riječi, nego jezično stvaralaštvo, a to znači i savjetodavna uloga jezikoslovaca jer je jezik sustav koji funkcionira i razvija se, a ne kaotična skupina riječi.
Stoga je posve ekstreman i neznanstven stav Kordićeve da je jezik samo individualno, a ne i društveno pitanje, da ne treba lektora i jezičnih savjetodavaca, da svatko može govoriti i pisati kako želi. To možda mogu tvrditi neobrazovani ljudi, koji ne razlikuju standardni jezik od dijalekata i drugih idioma te ne drže do jezične kulture kao civilizacijske stečevine. A kako ona nije jezično neobrazovana, njezini se stavovi mogu protumačiti jedino kao ideološki osnovano zagovaranje smišljenoga razaranja jezika potpunim relativiziranjem njegova sustava i poništenjem kao zajedničkoga dobra.
Ta je ideja svakako u duhu postmoderno shvaćenih individualnih sloboda i neograničenih ljudskih prava pojedinca, no u krajnjoj izvedbi ona znači da nam nisu potrebne ni gramatika ni pravopis ni rječnici, ni učenje jezika u školi jer je svatko slobodan govoriti i pisati kako hoće. A ne trebaju nam, ako tako razmišljamo, ni narodi ni države koji se prepoznaju i po jezicima kao zajedničkim obilježjima svojih građana.
Zato sugovornica valjda i nije odgovorila na pitanje što bi s danas aktualnom engleskom riječi outsourcing (izdvajanje) o čijem provođenju ovise radna mjesta brojnih naših građana, a oni ju ne razumiju. Jezikoslovci, kojima je, po Kordićevoj, zadaća samo opisivanje, a ne i propisivanje i savjetovanje u jeziku, ne bi trebali biti zainteresirani za zamjenu te strane riječi nekom razumljivom jer bi to, eto, bilo nasilje nad slobodom govora.
A što se tiče tvrdnje da je jezični purizam, a to znači i jezično savjetovanje usmjereno na očuvanje jezičnoga sustava, fašistoidna ideja, nije li to poziv na dokidanje svakoga jezičnog savjetovanja i sugestija da se i naši najugledniji jezični savjetodavci bave sumnjivim, štoviše neprijateljskim i nemoralnim poslom i da se njime jednostavno prestanu baviti?
Autor ste brojnih udžbenika za hrvatski jezik u osnovnoj školi. Što mislite o stavu Snježane Kordić da se iz Udžbeničkoga standarda, koji propisuje način izrade udžbenika, izbaci odredba o jeziku udžbenika?
Ta odredba iz 2006. godine kaže da udžbenici za škole u Hrvatskoj trebaju biti pisani hrvatskim standardnim jezikom i u skladu s hrvatskim pravopisom. Također kaže da u udžbenicima treba izbjegavati nepotrebne tuđice te da tekstovi u udžbenicima omogućuju učenicima ovladavanje hrvatskim jezikom, posebno njegovim standardnim oblikom. Ne treba mnogo pameti za zaključak što bi se dogodilo da se ta odredba ne poštuje.
Za udžbenike, a to znači i za učenike, ne bi tada bio obvezan nikakav jezični standard, mogli bi biti napisani, primjerice, i na dijalektu ili nekome žargonu, a mogli bi biti i puni tuđica i konstrukcija koje učenici ne razumiju. Hrvatski jezik pretvorio bi se ubrzo u pidžin, smjesu jezičnih elemenata za najnužnije sporazumijevanje. Bio bi to kraj i hrvatskoga jezika i udžbenika i škole, a ne možemo se oteti dojmu da neki na tome rade, svjesno ili nesvjesno.
Smatrate li da postoji stvarna opasnost da u neovisnoj Hrvatskoj ponovo svoj jezik nazivamo hrvatskosrpskim ili srpskohrvatskim umjesto hrvatskim?
Mislim da to u današnjim uvjetima, a ni po smjeru razvoja toga pitanja, nije realno. Ne vidim u Hrvatskoj neku ozbiljniju političku inicijativu koja bi išla za promjenom Ustava u tom pravcu, a nema ni takvih relevantnih kretanja u znanosti. Srpskohrvatski danas je politički mrtav jer su ga se na političkoj razini odrekli i svi drugi narodi koji su se njime koristili. Može dakle biti tek pomoćni termin za sofisticirane lingvističke analize. Ipak, njegov duh i dalje živi u onima koji drže da naziv jezika nije bitan, da u jeziku treba postojati puna sloboda izbora u smislu općega relativizma te da je briga o standardnome jeziku kao bitnome obilježju identiteta zastarjela i suvišna. Takvi svoje utočište sada nalaze u ideji BCHS (bosansko-crnogorsko-hrvatsko- srpskoga) jezika koju podržavaju i neka strana sveučilišta, ali i neke pragmatične politike prema useljenicima, npr. u Austriji, jer se tako pojeftinjuje školovanje doseljeničke djece.
Dakako, taj duh čuči i u jugonostalgičarima kojih u nas i u okolnim zemljama ima dosta. Može li srpskohrvatski ipak jednoga dana uskrsnuti? Može, ako tako odluči politika jer je ona uvijek odlučivala o nazivu i obliku službenoga jezika. A da se to ipak ne dogodi, nužno je da se jezik iz stranačkoga prometne u nacionalno pitanje. Potrebna je prije svega kritička i otvorena nacionalna rasprava i suglasje o korijenima, uzrocima i posljedicama srpskohrvatskoga, sve od vremena ilirizma, te nacionalni dogovor o svim standardima današnjeg hrvatskoga jezika.
Svakako je poželjan i zakon o jeziku koji imaju mnoge zemlje i koji bi hrvatski jezik zaštitio od falsifikata i zloporaba. Jer, tko može i ubuduće spriječiti neku stranačku vlast da financira knjige i druge projekte te odobrava emisije na nacionalnoj televiziji protiv vlastitoga jezika provocirajući promjenu Ustava i međunarodnih ugovora za račun mutnih interesa upakiranih u znanost, ljudska prava i medijske slobode.
Treba prestati politikantsko trgovanje s posebnošću hrvatskoga jezika kao obilježjem nacionalnoga identiteta koje traje još od doba ilirizma, tj. 19. stoljeća. U neovisnoj Hrvatskoj hrvatski je konačno ustavno i međunarodno priznat kao bitno obilježje hrvatskoga naroda i države pa je potrebno osloboditi se kolonijalne prošlosti i stvarati jasnu svijest o njemu kao neupitnoj općoj vrijednosti. No za stvaranje takve svijesti nisu očito, ni nakon gotovo četvrt stoljeća od stjecanja neovisnosti, još uvijek dovoljno zainteresirani ni vladajući političari, ni mediji, a ni obrazovni sustav kojemu bi to trebala biti jedna od temeljnih zadaća.
Mirko Kalanj
Hrvatski tjednik/hkv.hr