DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Žito i kukolj
ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
Mudr 12, 13. 16-19; Rim 8, 26-27; Mt 13, 24-43
„Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek
posije dobro sjeme na svojoj njivi“ (Mt 13, 24).
Misno evanđelje šesnaeste nedjelje kroz godinu donosi tri Gospodinove prispodobe o kraljevstvu Božjemu te njegovo tumačenje prve od tri. A prva, kako nam je donosi sv. Matej, govori o dobrom sjemenu posijanu na dobru njivu te se time sadržajno nadovezuje na prispodobu iz prethodne nedjelje u kojoj je rečeno kako dobra zemlja rađa različitim plodovima. Sada Gospodin objašnjava što se događa u razdoblju rasta posijanog sjemena, u „međuvremenu“ između sijanja i žetve. Gospodin veli da sijačev neprijatelj na dobru zemlju i među dobro sjeme sije kukolj koji potom raste zajedno s pšenicom. U tumačenju prispodobe Gospodin veli da je sijač dobrog sjemena Sin čovječji, tj. on sam, njiva je svijet, dobro sjeme su sinovi kraljevstva Božjega, a kukolj sinovi, tj. sljedbenici Zloga. Neprijatelj koji ih sije u ovaj svijet jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci su anđeli. Tada, na svršetku svega bit će odvojeni dobri od zlih, i kao što se kukolj odvaja od pšenice te ognjem spaljuje tako će svi bezakonici i zavodnici biti bačeni u peć ognjenu, a pravednici će zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.
Stari su crkveni učitelji u sijaču dobrog sjemena prepoznavali utjelovljeni Logos, drugu božansku Osobu, Gospodina Isusa Krista, koji je u njivu svijeta, u naša ljudska srca zasijao istinu o Bogu i čovjeku, istinu o našem putu spasenja. Kad je vidio kako božansko sjeme istine donosi obilje ploda đavao, potaknut zavišću, u njivu je svijeta zasijao lažni nauk, poluistine, hereze, koje iskrivljuju ljudski put prema Bogu te zamračuju božansku istinu o dostojanstvu čovjeka i pozivu koji mu Bog upućuje. Zato su pozivali crkvene pastire da bdiju nad njivom, nad stadom Gospodnjim da mu kakav krivi nauk ne naškodi.
Spomenuto tumačenje je zanimljivo, ali ne i isključivo. Gospodinovu prispodobu moguće je na prvi pogled shvatiti kao upozorenje njegovim slušateljima da se svim silama potrude da ne postanu kukolj na njivi Gospodnjoj. No, moguće je također, a to mi se osobno čini još izglednijim, prispodobu protumačiti kao govor o Božjem milosrđu. Naime, prispodoba počinje riječima: Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi (Mt 13, 24). Riječ je dakle o kraljevstvu Božjemu koje je poput dobrog sjemena prisutno u ovome svijetu. Gospodarevi, tj. Božji suradnici su nestrpljivi. Kad su primijetili kukolj odmah su ga htjeli počupati, no Gospodar se tome protivi. Kome je bliska poljoprivreda zna kako se dugo vremena stabljika pšenice s mladim klasom gotovo nimalo ne razlikuje od stabljike kukolja, tj. ljulja. Zato Gospodar odbija svoje sluge: Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njime i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve (13, 29).
U svijetu poljoprivrede ne može se kukolj na kraju preobraziti u pšenicu ni pšenica u kukolj. No u svijetu ljudi, u svijetu slobodnih bića, takve su preobrazbe česte, nažalost češće pšenice u kukolj nego kukolja u pšenicu. Ipak, Bog ne želi počupati kukolj. On želi da se kukolj pretvori u pšenicu. Zato i odgađa žetvu i odgađat će je sve dok ima nade da se i posljednja stabljika kukolja preobrazi u pšenicu. Mi, Božji suradnici, ili barem Božji štovatelji, nismo tako strpljivi. Mi bismo to brzo počupali i ognjem spalili. A zašto? Zato što malo ljubimo. Kad su u pitanju osobe do kojih nam je stalo, koje volimo tada bismo uvijek pružili drugu, treću i stotu prigodu. Tada znamo biti jako strpljivi. No kad su u pitanju oni drugi, oni nama manje bliski, oni koji nisu s nama povezani vezama krvi ili prijateljstva tada bismo ih tako rado počupali. Ovako razmišljajući i postupajući pokazujemo kako smo premalo kršćani, kako smo premalo Božji, kako smo premalo zahvaćeni božanskom istinom koju je božanski Sijač posijao o ovaj svijet. Pala je ona i u naša srca, ali nažalost tako rijetko donosi ploda.
Za nas kršćane, sljedbenike Isusa Krista, pozvane da surađujemo u izgradnji Božjega kraljevstva u srcima ljudi, nije dosta biti pšenica, odnosno tjeskobno i grozničavo čuvati svoju pripadnost i vjernost Bogu. Svakako da je važno biti i ostati Bogu vjeran, da je važno ostati Božja pšenica te se nipošto ne pretvoriti u kukolj koji je beskoristan, štoviše i štetan. No, Bog od nas očekuje da svojim pšeničnim zrnjem, svojim djelima ljubavi i milosrđa pomognemo kukolju da se i ono preobrazi u pšenicu. To će biti moguće jedino onda kad se i sami prepoznamo kao kukolj, kao oni koji su potrebni pročišćenja. Ako pšenično zrno pavši u zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre donosi obilat rod, veli Gospodin Isus (Iv 12, 24). No, nas je strah umrijeti, nas je strah izgubiti kontrolu nad svojim životom, nas je strah prepustiti se posve u Božje ruke, jer tko zna kuda bi nas on odveo, što bi od nas očekivao. A mi smo samo ljudi, zar ne? Vidite kako lako iz nas progovaraju praktični nevjernici. Kao da bi Bog mogao za nas željeti nešto što nije dobro, nešto što ne ide u našu istinsku korist i dobrobit. Kao da Bog nije naš dobri i milosrdni Otac. Pada mi na pamet primjer jednog velikog čovjeka iz prvih kršćanskih vremena, primjer sv. Ignacija Antiohijskog. Vode ga u Rim da ga bace u arenu pred zvijeri. Na putu doznaje da ga kršćani na carevu dvoru pokušavaju osloboditi i on im piše pismo da to nipošto ne čine jer on je pšenica koja će, samljevena zubima zvijeri, postati Kristov kruh. Eto uzvišenog primjera što znači biti Kristova pšenica. Ne želi sačuvati ni vlastiti život kako bi se pružio svjedočanstvo za Isusa Krista.
Onaj tko zaozbilj živi vlastitu vjeru mora biti spreman i na žrtve, biti spreman ne praviti kompromise s vlastitom savješću i s načelima koja proizlaze iz vjere. Ako u našemu životu nedostaje te spremnosti na žrtvu poradi pružanja svjedočanstva za Isusa Krista i za njegovu istinu tada smo u biti prikriveni nevjernici, možda i dobre osobe, ali se u ničemu ne razlikujemo od onih koji ne vjeruju, a koji se trude biti humani te činiti dobro. Ako smo zaista takvi možda bismo se trebali upitati nije li naš neprijatelj i u naše srce posijao svoje sjeme lažnih nada, lažnih poluistina i poruka prema kojima, često puta i ne razmišljajući, oblikujemo svoje živote. Molimo Gospodina da u vlastitom srcu znamo prepoznati istinsku pšenicu od kukolja kako bismo postali pšenica od koje će biti sačinjen Kristov kruh kojim će se hraniti oni koje susrećemo na svojim životnim putovima.
Don Mladen Parlov
