Hoće li Račan, Linić i Jurčić biti proglašeni veleizdajnicima?
Hoće li Račan, Linić i Jurčić biti proglašeni veleizdajnicima, kao i Sanader, zbog prve prodaje Ine 2003. godine!?
U SDP-u se, nakon pravomoćne presude Sanaderu, počinju tresti, kako reče jedan naš izvor iz te stranke, kao Banja Luka za vrijeme potresa, jer žive u strahu da će napokon netko s mađarske strane, iza kulisa pregovora o Ini, progovoriti kome su dali mito za prvu prodaju naše najveće naftne kompanije, zbog čega je i započela sva ta “igranka oko izdaje nacionalnih interesa.”
Nakon što je predsjednik RH Ivo Josipović cijelu priču o Sanaderu u aferi INA-MOL, nakon presude Vrhovnog suda, okarakterizirao samo jednom riječju – veleizdaja, dogodile su se brojne burne reakcije na medijskoj i političkoj sceni Lijepe naše.
Tako ugledni odvjetnik Željko Olujić smatra, kako je predsjednik Josipović svojom izjavom o Sanaderu kao veleizdajniku “prešao sve granice, jer je njome doveo cijeli pravni sustav u pitanje” jer je “unaprijed osudio Sanadera za puno teže kazneno djelo, nego što su ga sudovi proglasili krivim”.
Josipović nije smio komentirati postupak protiv Sanadera
“Josipović nije smio komentirati postupak koji se vodi protiv Sanadera jer su, ono što je najvažnije, još uvijek otvoreni izvanredni pravni lijekovi”, rekao je Olujić portalu Narod.hr te dodao kako se radi o pokretanju ustavne tužbe pri Ustavnom sudu RH, a po potrebi i pokretanje tužbe u Strasbourgu. “Time je Josipović pokazao da se ponaša iracionalno i da je u predizbornoj kampanji. Uz to što je predsjednik države, on je i profesor kaznenog procesnog prava i moralo bi mu biti jasno da je svojedobno, predsjednik SAD-a Richard Nixon, kada je samo komentirao postupak u tijeku protiv ubojice Mansona koji je ubio Sharon Tate, zamalo bio povučen s mjesta predsjednika SAD-a”, prisjetio se odvjetnik Olujić.
No, ne smatra samo Olujić da je Josipovićeva izjava o Sanaderu kao veleizdajniku u službi skupljanja jeftinih političkih bodova u predizbornoj kampanji za predsjednika RH, nego njegovo mišljenje dijele i mnogi drugi na medijskoj i političkoj sceni Hrvatske. Tim prije, što se već dulje vrijeme u javnosti, ali i brojnim medijima, provlači teza da je prva privatizacija Ine koju je provela Račanova vlada pod dirigentskom palicom tadašnjeg potpredsjednika Vlade i predsjednika NO INE, Slavka Linića, te ministra gospodarstva Ljube Jurčića i ministra financija Mate Crkvenca 2003. godine, zapravo bila nacionalna izdaja, te da su se Mađari za sitan novac (505 milijuna dolara), dočepali zlatne koke koja je vrijedila na desetine i desetine puta više.
Zbog toga su kritičari tadašnje Vlade govorili da je Hrvatska za Inu dobila iznos kolikim se moglo kupiti poznate Kraševe bombone “505 sa crtom”. Zašto o toj prvoj prodaji Ine ne progovori predsjednik Josipović, pitaju se, ne samo njegovi kritičari, nego i brojni ekonomski analitičari, jer kada bi kojim slučajem progovorio i o tome, njegova bi izjava o Sanaderu kao veleizdajniku bila puno vjerodostojnija.
Punu istinu o prvoj privatizaciji Ine 2003. – na sunce
Predsjednik Josipović bi imao puno razloga reći nešto suvislo na tu temu, jer su odmah, nakon što je Vrhovni sud potvrdio prvostupanjsku presudu bivšem premijeru Ivi Sanaderu za uzimanje 10 milijuna eura mita u aferi INA – MOL, u medijima isplivali i nepoznati dokumenti o, kako je napisano, “mračnoj tajni prodaje Ine 2003. godine” za vrijeme Račanove vlade. U usporedbi sa Sanaderovim uzimanjem mita, po njihovu mišljenju, to je mačji kašalj, jer danas izlazi na vidjelo i istina da je OMV bio spreman ponuditi više od “pišljivih” 505 milijuna dolara za 25 posto plus jednu dionicu, od MOL-a. No, Račanova vlada, iz samo njoj znanih razloga, na to nije odgovorila.
U tom grmu i leži zec, odnosno puna istina o prvoj privatizaciji Ine prije 11 godina, za koju upućeni tvrde da je nakon toga MOL-u omogućeno da, usprkos manjinskom udjelu, operativno upravlja kompanijom. Dakle, iako se u javnosti nameće zaključak da je MOL nesrazmjerni udio u upravljanju Inom dobio 2009. godine, kada je je potpisan Dodatak međudioničarskom ugovoru, to ne odgovara činjenicama.
Da bi se cijela stvar oko hrvatsko-mađarskog upravljanja Inom razmrsila, treba se vratiti u 2003. godinu, kada je realiziran plan o privatizaciji Ine i namjeri da se strateškom partneru proda 25 posto plus jedna dionica nacionalne naftne kompanije. Međudioničarskim ugovorom utvrđeno je da strateški ulagač, dakle MOL, ima pravo predložiti dva člana Inine uprave – jednog za financije, dok se zadaća drugog člana trebala naknadno utvrditi. Time se Mađarima još 2003. omogućilo, da usprkos manjinskom udjelu, operativno upravljaju kompanijom. To je bio izričit zahtjev mađarske strane, koji su hrvatski pregovarači prihvatili. Dakle, već tada je omogućeno da se u Budimpešti, a ne u Zagrebu, kroji financijska i poslovna politika Ine.
Podsjetimo, međudioničarski ugovor između hrvatske Vlade i MOL-a potpisan je 17. srpnja 2003. godine. Mađarski MOL je tada za četvrtinu vlasništva INE plus jednu dionicu, platio 505 milijuna dolara. Taj ugovor je odmah izazvao kontroverze koje ni do danas nisu razjašnjene. HDZ-ova parlamentarna većina je taj ugovor 2010. godine proglasila štetnim i lošim za Hrvatsku. No, on nikad nije bio predmetom sudskih postupaka, pa je i dalje pravno valjan i nije suspektan.
Linić pravdao prodaju INE teškom gospodarskom situacijom
Na sve te javne kritike o prvoj prodaji INE, tadašnji potpredsjednik Vlade i predsjednik Nadzornog odbora naše naftne kompanije Slavko Linić je odgovarao, da je Račanova vlada to morala učiniti jer je bila suočena s teškom gospodarskom situacijom. Tadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić je bio je i onda, a i danas je uporan u tvrdnjama da je prodaja INE mađarskom MOL-u bila najbolja opcija. Inače, Jurčić je u to doba, kao ministar gospodarstva u Račanovoj vladi, bio jedan od glavnih ljudi za privatizaciju INE. Međutim, na sjednici saborskog povjerenstva 2010. godine, Jurčić je, ipak, priznao da prvim ponudama nije bio zadovoljan. Tvrdio je da su bile neusporedive, te da su ponuđači nudili između 80 i nešto više od 300 milijuna dolara za 25 posto plus jednu dionicu Ine. Primjerice, mađarski MOL tada je ponudio 353 milijuna dolara. Na Jurčićev prijedlog, Savjet je tada odlučio da se napravi prijedlog međudioničarskog ugovora za ponuđače na koji će oni imati pravo davati prijedloge i primjedbe. Oba ponuđača dali su primjedbe i podigli vrijednost ponude. MOL je nudio 505 milijuna, a OMV 420 milijuna dolara. Predsjednik Uprave OMV-a, Wolfgang Ruttenstorfer je 11. srpnja 2003. poslao ministru Jurčiću dopis u kojem je naveo da je njegova kompanija spremna ponuditi više od 505 milijuna dolara, koliko je nudio MOL. No, iz Zagreba mu nije odgovoreno. Zašto, pitanje je koje se neminovno ponovno mora postaviti, ne samo u medijima, nego i u nadležnim institucijama. Tim prije, što su se pojavile i otvorene sumnje, o čemu smo prvi pisali, kako je netko za prvu privatizaciju Ine, kojom je Hrvatska, de facto, opljačkana, dobio veliku proviziju, odnosno mito. U tom kontekstu spominjala su se imena brojnih osoba koje su se od privatizacije Ine okoristile više nego i sam Sanader, pa je na nadležnim institucijama da to što prije i istraže.
Možda bi i predsjednik RH Ivo Josipović, kada već može komentirati presudu bivšem premijeru, trebao malo više znati kako je došlo do prve privatizacije Ine, te zatražiti da se taj prvi ugovor konačno predoči hrvatskoj javnosti na uvid. Prema tvrdnjama odgovornih iz tog doba, ugovor je pisan u samo jednom primjerku. Možda se predsjednik države i javno zapita, zašto tadašnja Račanova vlada nije pružila mogućnost za nadopunjavanje ponude, te bi možda došao do odgovora da je SDP i tada imao pokriće u HNS-u, prije svega u tadašnjem predsjedniku Mesiću i počasnoj predsjednici te stranke, Savki Dabčević Kučar čiji je zet Tomislav Dragičević nagrađen mjestom predsjednika Uprave naše najveće naftne kompanije.
Napomenimo da je i jedan od raskola koji je nastao u sadašnjem HNS-u proizišao iz činjenice da je Radimir Čačić, bivši prvi potpredsjednik u Milanovićevoj vladi, zbog HNS-a morao štititi interese MOL-a, što njegov nasljednik Ivan Vrdoljak očito nije shvatio, te se priključio svojoj političkoj mentorici Vesni Pusić.
U cijelom kolopletu “čudnih ljudi” u velikoj i kompleksnoj priči oko prodaje Ine Mađarima, zasigurno jedno ime “para uši i bode oči” nepristranoj hrvatskoj javnosti. Riječ je o dr. Žarku Primorcu, nekadašnjem ekonomskom moćniku iz “olovnih vremena” CK SKBiH, koji je “iznebuha” 2012. godine imenovan članom NO MOL-a. Takvu odluku mađarske MOL grupe mediji su odmah uzdigli do zvijezda, te napisali da će imenovanje dotičnog “ropotarnog stručnjaka”, još više učvrstiti energetsku suradnju između Hrvatske i Mađarske i njihove dvije strateške kompanije. A dr. Primorac bio je samo izdanak ekonomskog stručnjaka iz komunističkih vremena, te je, kao takav, najvjerojatnije i imenovan u NO MOL-a – kao još jedan poslušni aparatčik za ostvarivanje nekih tuđih interesa.
O prvoj prodaji Ine puno bi toga mogli reći Franjo Turek i Željko Bagić
U tom kontekstu treba promatrati i reakcije u javnosti, ali i na stranačkoj političkoj sceni, nakon pravomoćne presude Sanaderu, za, kako veli predsjednik Josipović, “izdaju nacionalnih interesa”, jer je takva presuda, nesumnjivo, mnoge šokirala. Šok nije skrivao ni premijer Milanović koji je nedavno obećao mađarskom predsjedniku Viktoru Orbanu da će raščistiti situaciju oko Ine i ne sluteći koliko je u sve to upetljano i “poštenih” kadrova SDP-a, kao i pojedinaca iz redova koalicijskog im partnera HNS-a.
U takvoj beznadežnoj situaciji premijer Milanović je prisiljen, slikovito rečeno, tjerati svoje prijatelje Sinišu Petrovića, predsjednika NO Ine i predstojnika DUUDI-ja, Mladena Pejnovića, na “političku prostituciju”, u kojoj oni bezuspješno pokušavaju ispeglati sve dubioze, nepravilnosti i kriminalne rabote u toj bez sumnje, najvećoj aferi nakon hrvatske samostalnosti. Stoga se u SDP-u, nakon pravomoćne presude Sanaderu, počinju tresti, kako reče jedan naš izvor iz te stranke, kao Banja Luka za vrijeme potresa, jer žive u strahu da će netko s mađarske strane, iza kulisa pregovora o Ini, napokon progovoriti, kome su dali mito za prvu prodaju naše najveće naftne kompanije, zbog čega je i počela sva ta “igranka oko izdaje nacionalnih interesa”.
U svemu tome, uloga pokojnog predsjednika SDP-a i hrvatskog premijera Ivice Račana, ne samo da nije beznačajna, nego je i presudna, jer je nemoguće da on o tome nije ništa znao. Možda bi o svemu bila dragocjena i saznanja tadašnjeg šefa POA-e, Franje Tureka, te bivšeg Mesićeva savjetnika za nacionalnu sigurnost, Željka Bagića.
Ako i kada puna istina o prvoj prodaji INE Mađarima izađe u cijelosti na vidjelo i potvrde se osnovane sumnje da se radilo o prvoj izdaji nacionalnih interesa zemlje, hoće li predsjednik Josipović ključne aktere koji su sudjelovali u svemu, nazvati veleizdajnicima kao što je to učinio u slučaju Sanader?
Autor: 7Dnevno
